Prekrila je noć tamom svilenom krevet njen, a ona, Jesen, raznježena, meškolji se iza zavjese noći, u satima njenim i raskoši istočnoj zvjezdane dvorane. Skinuće i ona, kao luda noć, čipku svoju.
Zna li vasiona bezvremena kako se prošlost i budućnost poprijeko gledaju?
Mirno šušte breze i platani. Namrgođen je svijet oblaka. A ćutanje naše, duboko je. I nijemo.
|