subota, 24.02.2018.

Radionica mašte



Dodaj svijetu malo linije .... i ...



Pusti mašti da te vodi
dokonim putevima
i zavodi koracima strasti,
Pusti riječi drugih nek se svete,
a ti budi bolno nedostižna,
koliko si daleka
i ljepotom krasi pramen
krunisane tajne...

Prirodno je misliti na budućnost i maštati o njoj.
22:00 | Komentari (18) | Print | ^ |

Potes i otes

Čine li riječi naše sve ono po naumu zamisli?

Riječ je htjela biti mudra kao vidra (sve su to legende koje počinju tamo gdje istina prestaje), a bila je strašljiva i tumarala samačkim životom. Iza nje je ostao samo smrdljiv trag (takva joj je porodica). Misli da je mnoštvo riječi snažno kao divizija brojem. Bilo bi da nisu prazne. A prazne poslane, prazninom se i vraćaju; pogađaju te praznine kao meteori i komete, pa one i dalje blebeću poput pogani.

Riječi se naše, ipak, koliko god pogađaju druge, plodovima svojim vraćaju nama. Samo nama.
Misli ištu potes, sprečava ih otes. Riječi bi htjele promijeniti stvarnost, a mijenjaju samo sopstveni utisak o njoj. (pričin)

16:49 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 23.02.2018.

Razvođa



Raspuća i razvođa su životodjelnice tokova koji će birati i odlučivati, mjesta račvanja u kojima se donose odluke bez putokaza, a kojim god se putem krene igra će se nastaviti donoseći nove neprovjerene nade. Na tim mjestima grananja opasne su iluzije da se može naći stalna trajna tačka zaklona gdje se život može jednom zauvijek osigirati.
Na raskršću i razvođu prepliću se, pretaču, ukrštaju, nalaze ili razilaze rijeke ljudi; svaki žuri svome cilju. A putevi su takvi da svi teže svome nedogledu u perspektivi koja vuče težnjom da se ovako traje dovijeka. Vode su takve da se sastaju, spajaju ulivaju jedna u drugu, upare, a svaka velika rijeka svome moru teče. Samo se rastoke dijele svaka svome toku, teku krivaje namjera kao Nerodimke našeg života.
Raspuća i razvođa opredjeljuju tokove daleko od našeg vidnog polja u kome će se njihov tok preklopiti sa svojom sjenom i leći u njen grob.
Raspuća i razvođa su toponimi u mreži postojanja. Opasna su samo bespuća.
18:45 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 22.02.2018.

Petak



Ponedeljkom se čuvaj od ljudi, a petkom od započinjanja posla. Petak je dan u kome smo potpuno svjesni kraja. Čak mu se i radujemo. Jer samo ljudi svikli da se ne plaše vremena, nemaju strah od kraja. Kraj je iluzija samoobmane u pustinji vremena.
Kraj ne postoji, postoje samo dugi časovi praznih dana i kratki trenuci sreće. Postoji pustinja i čeznutljivost. Programirani smo mjestu i vremenu i letimo mu kao ptice. Letimo toj nepostojećoj pustinji, a padamo zlom slučaju i tuđim ljudima.
Zato se već ponedeljkom treba čuvati ljudi.
A ja obećavam, letjet ću sa pticama i naći svoje sunce.
19:03 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 21.02.2018.

Tamo gdje ...



Tamo gdje nebo dodiruje zemlju, na tankoj liniji horizonta, tamo su skrivene tajne i sve je prešućeno i nedorečeno smješteno, tamo se sve poravnava, gdje fali dosipa, gdje višak je odasipa, izliva.
Tamo gdje se glatka površina obojenog zida savija u krivinu oslikanog nebeskog svoda, tamo nastavljamo ono što smo ovdje bili. Na situ vremena i rešetu sluha nestaće bez traga sve one riječi koje smo izgovorili tamo gdje im mjesto nije bilo, kao spasonosno iščeznuće u tišini zaborava i pojaviće se beskrvna rješenja na osnovu ljubavi i razuma...
14:30 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 20.02.2018.

Zovem se Bijelo



Zove se Bijelo i poigrava se mekim pahuljama. Veje, veje ... a poneka dodirne vrat kao usne meke, pa topeći se klizi niz kožu mirisnu. Divnog je ukusa, ... , čujem gotovo hipnotički glas.
Prva jutarnja kafa, gusta kao brokatna svila, razbistruje um, a misli šuškaju umotane u mantije među zavjesama bijele čarolije ...
Svemir se okreće oko mene.
11:23 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 18.02.2018.

Apache
08:35 | Komentari (18) | Print | ^ |

subota, 17.02.2018.

Bijeli san



Dar podaren, snom sanut, bijeli san je san o ljubavi, slobodi, vjeri, povjerenju, uzajamnosti, prijateljstvu, stvaranju... po prirodi drugačiji od spavanja, on je izvan nas, nešto poput druga, onog kome najčešće nije suđeno da oživi, već nas kao sjena prati, a siromašan je onaj koji ga nema.
Kao pred očima ispisan, na uho prišapnut, njegovo se vrijeme prepliće sa životom, u nepoznatom pravcu vodi, godine dopunjuje ili ih potire pod bezimenim nebom.
A svakim novim danom biva jači.


11:43 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 15.02.2018.

Svježina



Nebo je bilo mutno, a kiša sitna. Kapljice su blago udarale o vrhove drveća. Vremenom su postajale glasnije i brze, da je najzad kiša nestrpljivo sjurila s neba u širokim mlazevima. Kišni krešendo napravio je prolom oblaka.

Kiša me prskala po licu i rukama. Nisam mogla vidjeti daleko kroz njenu gustu zavjesu, ali sam čula vodu kako kulja kroz oluke iznad moje glave i udara o kamenu ploču na terasi. (Čini mi se vekovima, vuk sa ovcom nešto ima ..). Kiša se ispucala pa više nije grmilo, ali je kamen ostao mokar i podmuklo sklizak.

Zrak je mirisao na mahovinu i zemlju.
16:22 | Komentari (18) | Print | ^ |

utorak, 13.02.2018.

Svilac



Tanke pjegaste čarape od svilenog konca ističu listove dugih nogu. Proizvedene su od svile dopremljene jedrenjakom "Faraon" koji prenosi sirovinu iz Aleksandrije i Smirne, a pripada firmi Morel i sin iz Marselja.
...a ja sam, od svoje čežnje, isprela savršenu mjeru naše ljubavi, svilenu kukuljicu koja grli iščezlinu i sanja o davnom preobražaju "one bube".
Zamonašila sam se slinjenjem u čahuri od neprekinutog svilenog beskraja, a oslobodio se svilac. Zrno pijeska gužva mi zjenice i čini se da će ispucati teškom pozlatom okovani nimbusi, pa će se tako proliti bol renesansnog pjesnika ispod svoda Nebeske kapele.
Ispupčeni bokovi mog širokog broda ljuljaju se pod svodom ljubavi, tog božjeg doma.
21:59 | Komentari (14) | Print | ^ |

Sveđ



Ispod tmušta neba,iza slutnje, iza tmace, roje se velike bijele pahulje. Evo radosti, nebo je rascvjetalo! Gledaš i gledaš, sve viđeno, a neznano. I držim u ruci taj jedan hladni cvijet, koji se kreće, mijenja izraze, od smijeha i zanosa do zamišljenosti – cvijet je lice biljke zvane čovjek.
Pamtim.
Pamtim predjele, gradove i likove, kao izazov sjećanju, kad hoću da zadržim pred sobom koliko hoću ... a topi se, led se topi .... i pada novi snijeg, preko slutnje, preko sumnje ... daleko je, a ima.
09:33 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 11.02.2018.

Ljubičasti veo



Nad koncentričnim krugovima tihe vode ogleda se pupoljak divljeg kestena, nabubrio, mrk i smolav, hoće da se otvori na njenoj površini. A ona blijedo ljubičasta, a na ivici ružičasta razgalina, slična prvom sjaju svitanja, na proljećnom nebu.
Povremeno izgleda da će cijela zasjati oreolom duginih boja. Pa opet prevlada crvenkasta svjetlost. A ispod površine ili visoko iznad nje trepere boje svijetloljubičastog divljeg jorgovana i svaki kutak i svaku nišu ispunjava prekrasnim bujnim životom.

Tamo gdje se glatka površina vode mreška, tu se modifikuje slika života, a mi to sve susrećemo i posmatramo u pokretnim slikama. Tu voda neosjetno modelira naša lica, tiho i uporno, a kad se počne pomicati, odjednom se otvaraju lelujave površine zasjena, ustalasane kao živi prolaznici.
I svako može da pročita ono što se činilo skrivenim.
15:08 | Komentari (20) | Print | ^ |

Svjetlost u prozoru



Jutarnja svjetlost, odškrinut prozor i dvije bijele zavjese, izgužvane plahte i iščekivanje nečega što se uvijek trebalo dogoditi. Miris parfema i snažan osjetilni odjek lebdi u pokretnim slikama kroz prostor.
Soba kao skrivena misao u koju prodire sunce, razbacano po podu, krevetu zidovima i plafonu. Čežnja i želja za još, nezasita kao ta skrivena misao koja se čita iz očiju.
Krevet. Osjeća se vlaga. Noćas je kiša zalila žednu zemlju. Tu i tamo pokoja kišna glista omamljena suncem, leži ispružena kao znak plodnosti zemlje, ružičasta i sjajna poput njenih usana ...
Soba je njena snena.
09:14 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 09.02.2018.

Ogoljeni u mreži



Između kuća i dugih redova prenatrpanih kontejnera provlači se uska uličica u kojoj su se nekada djeca igrala, žene ćeretale a muškarci pušili.
Provlači se kao dugački, neprekinuti lanac iz doline i račva do okolnih brežuljaka.
Život se vremenom povukao sa ulice u kuće i vezao za onu nevidljivu žicu globalne mreže. Sada se i žene i djeca i ljudi, istovremeno i nepodijeljeno igraju i ćeretaju i ... , a da se ne vide i ne razaznaju ... Inovativna otuđenost visoke tehnologije. Društvena nadmoć ne pruža nikome utjehu.
Ugazili smo u život, napravili jedan gubitnički krug. Sada smo ponovo ugazili.
13:27 | Komentari (18) | Print | ^ |

četvrtak, 08.02.2018.

Kapi tišine



Napolju kiša, a ti me čudno posmatraš kroz zamagljene prozore. Krilo je odškrinuto i kroz uski otvor struji svježina koju kiša donosi, a ja je ispijam kao mlijeko.
Čujem otegnuto dozivanje:
- Tiiiiiii...!
Zove dugo i glasno, pa naposljetku zaćuti. Zatim iz nastale tišine čujem sopstveni glas:
-Da,da, Jaaaaaa...!
I dalje me fiksiraš pogledom, a da pri tome ne znaš da mi u tom trenutku ništa na svijetu nije tako važno, blisko i potrebno kao taj reski mlaz svježine, jedino moje dobro i sve do čega mi je trenutno stalo.
Muzika dozivanja Ti-Ja, zrcali kao svijet u kapima i odzvanja sobom.

Svijet se i dalje (o)kreće i mijenja, nosi ga vječita smjena i igra snaga koje se tajno žele i dozivaju, zbog čega se nikada ne sreću. Samo se čuju kapi tišine.
15:20 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 07.02.2018.

Mačak u veljači



Ovih dana i zemlja i nebo imaju neodređenu boju pustoši i dosade. Samo mačkama nije dosadno. Mačak je u veljači u čudu što baš na njega na sred strme, izlokane ulice nasrću mačake kao četica u pohodu, prepiru se glasno, a ni jedna drugu ne sluša niti čuje, jer je kod njih sve samo jurnjava koja ima svoj smisao u samoj sebi, a ne u onom što bi rekle ili učinile. One hoće tjeranje za pamćenje.
A kad bi se malo utišale, on bi im rekao, prijekornim glasom, da su u njegovo vrijeme mački jurili mace.
Tišinu popunjavaju krici što ljudskim sliče. Mačku priskače u pomoć drugi mačak, malen i drzak...
Misao začas odluta u kakav stan sa pticom u kavezu i nepomičnim mačkom u uglu provaljenog divana, koji da bi se odbranio od tih predstava, diže se naglo i uplašeno sa ležaja, nastojeći da izazove u sebi druge slike.
Mačke su goropadne Srde, država u državi, u tjeranju zakona prirode, kao Furije Oresta, a apsurd kazne je to veći, što sve po zakonu je!
14:33 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.02.2018.

Prisutnost



Šta je prisutnost?

Nije dovoljno biti tu. Pače, nije ni potrebno da si tu.
Postoji riječ koja snažno "odjekuje" u nama. Postoji misaona ili osjećajna sadržina kada u iskušenjima nađemo najbolji dio sebe. Riječ koja nas najbolje opisuje. Opisuje stanje. Veliko Ne koje lebdi između nas a osjeti ga čulo izuzetno osjetljivih ljudi.
Prisutnost.
Vremenom djela mogu postati sastavni dio našeg bića i pomoći nam da postanemo najbolja verzija sebe. Protežu se u nedogled vječnosti našeg nepostojanja, nemjerljiva, neshvatljiva i neizreciva, a prisutna u svakoj našoj i budućoj misli, u nečijem dahu, riječi i zalogaju.
Prisutnost.
Maksimalna.
05:22 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 04.02.2018.

Pleter



Pleter je mozaik riječi i njihovih odjeka iz davne pjesme našeg života što u sjećanjima zbori, kao daleka jenjavajuća muzika.
Uvijek se nađe neki iritirajući ton, koji bi se ponavljao unedogled.
Jedna od najčudnijih scena u kojoj sam ikada morala da budem bila je kada je sunce prevršilo plave planine i bacalo svoje posljednje zrake preko glasovnih pletera iz doline. Bila sam osjetljiva na nisku, zalazeću svetlosti čija je nečujnost treštala snažnije od buke. Svjetlost je najblještavija pred gašenje.
Sada moju inspiraciju obasjava druga zvijezda.
08:13 | Komentari (10) | Print | ^ |

subota, 03.02.2018.

Prozor



Prozor nije samo pogled u svijet, to je stanje svijesti. Uma i duha. Sloboda. Sloboda pogleda i mašta. Zatvoren je čežnja, otvoren mogućnost; mogućnost da se provedeno vrijeme pretvori u slatke uspomene.
Svježina ulazi kroz otvoren prozor i osvaja prostor, dok me sunce grli i miluje, a oči odozdo zagledane u visoki prozor moje obasjane kuće znaju da postoji mjesto sa koga se još uvijek može gledati sunce...
09:32 | Komentari (20) | Print | ^ |

petak, 02.02.2018.

Dodiri



Širim ruke da prigrlim daljinu. Raskriljeni prozori na poslijetku će sve to upiti, uhvatiti, dodirnuti tu stvarnost a onda je projektovati u svaki segment ovog života. - korak po korak. Sve ono što smo smatrali prevladanim, nije nestalo, nego je tu pripravno da se pojavi kao nedodirljivi i bezvremeni oblik ... preći potok nekada se čini nemogćim...
Kako me ti mali dodiri krijepe.
Volim toplinu koju mogu vidjeti, dodirnuti i rukovati se s njom. O skrivenoj ljepoti života, višeg života ne znaš ništa.
15:16 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>