- Jesi pročitao 'Proroka'? - pitao me.
- Dvaput, za sad. Sam od sebe se budim oko 4 i pol ujutro, malo se razbudim i počnem s čitanjem. Red po red, vrlo polako. Uvukao me u sebe. Fasciniran sam.
- Drago mi je da jesi. Već i sama njegova atmosfera i stil će ti koristiti kroz život.
- Jedino što mi sve to ipak djeluje prepoetski. Imam dojam kao da je neostvarivo u stvarnom životu.
- Sada ti tako djeluje. U budućnosti će ti djelovati kao stvarnost. Kada dođeš do toga, na konju si.
Zašutili smo. Povremeno bi otpili po gutljaj kave. Kao da je i Džubran bio u sobi. Možda se ljutio što nije bila i treća šalica na stolu.
- Nego 'Učitelju'. - rekao sam, aludirajući na stil iz 'Proroka'. - Govori mi o vezama, ali stvarnim vezama, na način koji mogu odmah upotrijebiti.
Nasmijao se zbog te usporedbe s velikim pjesnikom. A onda se uozbiljio, podigao kažiprste u zrak i namjestio ih jednog do drugoga, pogledao me i rekao:
- U osnovi postoje tri vrste veza s obzirom na emocionalnu i psihološku zrelost ljudi. Ljudi se jako vole lijepiti jedni za druge. A to lijepljenje je kao da drugoj osobi privežu omču oko vrata i po malo je zatežu.
Zatim je naslonio kažiprste jedan na drugi, u obliku slova A.
- Jedan tip veza je kada su ljudi naslonjeni jedno na drugo. U slučaju da se bilo tko od njih izmakne, iz bilo kojeg razloga, onaj drugi pada. To je prvi tip ovisničke veze.
Onda je namjestio kažiprste tako da je jedan bio uspravan, a drugi naslonjen na njega.
- U ovom slučaju, - rekao je. - Jedna osoba je emocionalno-psihološki stabilna, druga je naslonjena na nju. Ako se ova stabilna izmakne, druga pada.
A zatim je stavio kažiprste uspravno, jedan pored drugoga.
- U ovom slučaju su obje osobe neovisne i emocionalno - psihološki zrele. Samo u tom slučaju prava ljubav može cvjetati.
- Dakle, možemo zaključiti kako je za pravu vezu potrebna emocionalna i psihološka zrelost, i to je to. - rekao sam.
- Ne. Možemo zaključiti kako je potrebna zrelost, ali ne i dovoljna. Bilo bi poželjno i da među ljudima dođe do neke kemije, haha, "onog nečeg". A kad i do toga dođe.... Sada zamisli dvije kružnice koje se jednim djelom preklapaju. Taj dio u kojem se preklapaju to su njihovi zajednički interesi, to je ono ljepilo koje ih spaja i veže, svojevrsno jamstvo trajanja njihove veze.
- A oni dijelovi koji koji se ne preklapaju? Jesu oni problem?
- Ni govora. U tom dijelu u kojem se ne preklapaju nalazi se ono u čemu su različiti i baš u tim razlikama je ljepota, iz tog dijela dolazi nadopunjavanje, tu je čarolija. I ono što je najvažnije, među ljudima mora postojati slobodan prostor. To je ono što Džubran kaže: Stojte si blizu, ali ne preblizu. Taj prostor je sloboda, on je svježi zrak. To mora postojati. I kada se puno svih tih elemenata uspije posložiti, ti si u super vezi. - nasmijao se, jer je znao da mi sve to skupa izgleda kao nemoguća misija.
- Zašto toliki ljudi cijele svoje živote žive u laži, rade ono što ne vole, pristaju biti u vezama i brakovima koji su besmisleni? Ti životi su čista laž. Zašto onda?
- Zato jer su kukavice. - rekao je.
- Zašto svi učitelji, duhovnjaci, mudraci toliko pričaju o ljubavi, istovremeno zanemarujući realnost? - pitao sam. - Žive li oni u stvarnom svijetu ili tek fantaziraju sa svojih oblaka?
- Ljubav je i put i krajnji cilj. - rekao je. - Ona je i stvarnost, ako funkcioniramo s njenog nivoa. Do nje treba doći. Iako je neprestano u nama, ali kao potencijal. Kada pomiješaš sve boje iz duginog spektra, dobiješ bijelu. Ljubav je bijela. Sve zlo, bilo koje vrste, je ne-boja, ono je crna. Uvijek teži svjetlu i izbjegavaj tamu, nema u tome nikakvog fantaziranja, to je realnost. Uvijek gledaj da budeš poput planinskog potočića, bistar, brzih i jasnih misli. Ne dopusti si postati ustajalim poput močvare. Ljubav je i put i cilj. I ona je svjetlo.
Nismo se vidjeli pet godina. Život nas je odveo u različitim smjerovima, a onda nas ponovo spojio. Iznenadilo me kad sam jednog dana čuo poznat glas s radija. Poslušao sam malo bolje, da to je bio njegov glas. Energično je pričao o svojim pogledima na život, radijski voditelj ga je ispitivao o ovom i onom, i uglavnom se čudio odgovorima, čak mislim da ih nije ni shvaćao ozbiljno, nego više kao zabavu.
Već sljedeći dan sam ga (istina je, slučajnosti ne postoje) sreo u trgovini. Nasmijao se od uha do uha kad me vidio i brzo smo se dogovorili da se ponovo vidimo prvom prilikom. Prva prilika je bila već sljedeći dan. Promijenio je izgled ureda. Sada je još više ličio na dnevni boravak i bio još ležerniji i razigranije uređen. Na stolu između nas je stajala neka knjižica. Malo sam je bolje pogledao i vidio da mi je poznata.
- Džubranov Prorok. - rekao je. - O tome sam s tobom htio popričati. Jesi ga čitao?
- Imam ju doma i to već duže vrijeme. Poklonila mi je to jedna cura, ali nikad nisam ni zavirio u tu knjižicu. Taj naslov, 'Prorok', me uvijek asocirao na Nostradamusova proročanstva i te stvari, a to me ne zanima. Nije mi se svidjela ni zamagljena, mistificirana Džubranova slika na naslovnici. Djeluje mi sablasno.
- Ma nema to veze s Nostradamusom. A naslovnica nije najsretnije izvedena, tu si u pravu.
- A o čemu je onda?
- O najvažnijim temama koje postoje i to na najuzvišeniji način koji postoji. 'Prorok' je apsolutno jedinstven, sveobuhvatan, inspirativan. Čista poezija o životu. On govori o ljubavi, slobodi, djeci, ženidbi, mnogočemu, ali zapravo u konačnici, on govori o - Ljubavi. Ali ne bilo kojoj ljubavi, ne mlakoj ljubavi, ne plitkoj ljubavi, ne romatničnoj ljubavi, ne bljutavoj, ne banalnoj, ne ovisničkoj, ne krivoj, ne izopačenoj, već o Pravoj Ljubavi.
- Kakva je ta prava?
- To ćeš pročitati sam. I vjerujem da ti jedno čitanje neće biti dovoljno. Ne vidim kako bi moglo biti. 'Prorok' je takoreći religijski tekst, ali srećom ne i religiija. Dobro je što je Džubran to djelo pisao zapakirano u poeziju, kroz usta svog alter ega - Almustafe. Na taj način je sačuvao čistoću. Da je djelo započeo sa: 'Ja, Khalil Džubran objavljujem sljedeće istine...', bez daljnjeg bi se neka budala sjetila oko toga izvesti religiju, okupljati sljedbenike i sve dalje redom, kako to već ide s religijama. Srećom, to se nije desilo. Djelo je ostalo čisto i neokaljano religijom i služi kao izvor inspiracije i putokaz svima koji iskreno istražuju o tajnama života. Ono je vrhunsko, ali ima svrhu jedino kad se sretne s pravim čitateljom. U protivnom je bezvrijedno, tek niz besmislenih riječi. Mislim da si sada spreman za to.
- Već više puta sam te htio pitati, kako to da si odlučio meni pričati sve te stvari? Zašto meni?
- Mhm. Kao prvo, odmah sam osjetio da te zaista zanimaju te teme, što se pokazalo točnim. Kao drugo, pokazalo se i da znaš slušati. A ja ne volim bacati riječi u vjetar.
Toga dana, kad sam stigao kući, odmah sam potražio svoj primjerak 'Proroka' i polako započeo s čitanjem. Mjesecima sam svako jutro započinjao s njim, potpuno očaran.
Tada reče Almitra:
Govori nam o Ljubavi.
A on podiže glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada među njima.
Snažnim glasom reče:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi....
Khalil Džubran ('Prorok')
slijedi je!,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi....
- Što tebe najviše zanima? S čime se želiš baviti? - pitao me.
- Nemam pojma. Stvarno nemam.
- Koji su ti predmeti u školi bili omiljeni?
- Mogao bih ti reći hrvatski, ali to bi bilo prenategnuto i zapravo ne bi bilo istina. Možda je hrvatski najbliži tome, ali i u tome mi je puno toga bilo odbojno. Znam zašto me to pitaš i što želiš postići, ali jednostavno ti ne mogu reći ništa pametnije od ovoga što sam rekao. Mirne duše, možda i sa žaljenjem, mogu konstatirati da mi se škola praktički gadila. I to potpuno neovisno o mojim dobrim ocjenama i tim glupostima.
- Hoćeš riješiti neke testove koje koristim u radu s menagerima? Oni bi ti mogli dati neke odgovore.
- Šta su to testovi inteligencije ili ?
- Između ostalog i to. Imam raznih. Hoćeš?
- Zašto ne. Mogu odmah, daj mi ih.
- Ok, ja idem s Barbarom obaviti nešto do grada, pa se vidimo kroz dva sata, to će ti biti dovoljno.
Sljedeći put kad smo se vidjeli, donio mi je rezultate tih testova. Uzeo je te papire u ruke, udubio se u njih i rekao:
- Dakle, što se tiče Nobelove nagrade za matematiku, na toj nemoj računati. Ali svakako imaš dobre potencijale za neke tzv. društvene znanosti. Kad se sve uzme u obzir, mislim da bi mogao raditi nešto slično ovome što ja radim. Svaki čovjek ima jedan ili više talenata. Nebitno koliko. Ima jedna dobra izreka na tu temu, a glasi ovako: Tvoji talenti su dar boga tebi, a ono što ćeš napraviti s njima je tvoj dar bogu. To je živa istina. Svi ih imamo. Moramo ih otkriti i raditi na njima.
- Nije ništa čudno što ti je škola stvarala nelagodu. - nastavio je. - Ljudi uglavnom nemaju blage veze ni kako su škole nastale, a još manje čemu služe. Oni misle kako one postoje da bi "educirale", ali ništa nije dalje od istine. One postoje kako bi pokorile, porobile ljudski duh. Princip djelovanja današnjih škola nastao je u 19.-om stoljeću, za vrijeme industrijske revolucije. Tada se javila potreba da se ljude osposobi za rad u tvornicama, industrija je cvjetala, škole su morale proizvoditi, doslovno proizvoditi, radnike za cijeli taj sustav. Bilo je potrebno ljude sustavno učiti pisati i čitati, te ih učiti da budu poslušni i da, po mogućnosti, ne razmišljaju previše svojom glavom. Taj princip, na veliku žalost, postoji i danas. Ništa suštinski se nije promjenilo. Škole su ostale iste, iako je svijet oko njih sasvim drugačiji nego u 19.-om stoljeću. To je jedna sasvim poremećena, šizofrena situacija. Škole su mjesta zločina, ne mjesta edukacije. One ubijaju duh i duše mladih ljudi, umjesto da ih potiču na stvaranje, kreativnost, upoznavanje sebe i da ih pripremaju za kasniji odrasli život. Škole su mjesta mučenja, kazni, prijetnji. Općeprihvaćena je stvar da djeca ne vole ići u školu i to se uzima kao normalno. Ni njihovi roditelji nisu voljeli školu, ni njihovi djedovi i bake, pa je to, eto, normalna stvar da je nitko voli, da ničemu ne služi, ali da svejedno postoji. Priča oko školskog sustava je jedna jako, jako tužna priča. Zamisli kad bi ljudskom školskom sustavu bilo povjereno učiti male ptiće letenju. Znaš kako bi ih učili? Prvo bi im s nekom vrpcom privezali krila, a onda bi se zajedno s ptićima uhvatili posla. Ptići bi, vezanih krila, nesretni, tužni, sjedili u klupama, a velebni učitelj bi stavio nekog od njih na prozor i rekao mu: a sad, izvoli, poleti. Naše škole tako funkcioniraju. Priroda je puno pametnija od ljudi. Školski sustav i zdrava pamet su dvije sasvim nepovezive stvari.
- Pa što onda napraviti? - upitao sam. - Gdje učiti, što i kako, ako se u škole ne možemo pouzdati?
- Ne samo da se u škole ne možeš pouzdati, nego ih treba zaobilaziti u širokom luku. Učenje mora biti radost, a ne mučenje, kao što se obično misli. Ono mora biti usmjereno prema otkrivanju i realiziranju čovjekovih talenata, istraživanju. Cijeli taj proces mora biti kreativan i mora se odvijati u slobodi. Prisile su uvijek kontraproduktivne. Škole su jedan od uzroka svih tih neuroza i nezadovoljstva u ljudima.
- I onda, što nam preostaje?
- Pouzdaj se u sebe. Vjeruj sebi, ne sustavu. Uključi mozak. Istražuj. Propituj. Uči sam ono što te zanima, ako nema druge. Što će ptici krila ako ih ne koristi, tada samo smetaju. I što će čovjeku njegova duhovna krila ako ih ne koristi. Život može biti prekrasan, a može biti i pakao. I jedna i druga mogućnost su na dohvat ruke. Ako želimo da bude raj, moramo se aktivno truditi. A za pakao se dovoljno samo prepustiti i živjeti kao i svi. Odluka je na tebi. Svaki dan imaš izbor, svaki dan, čak i svaki trenutak, biraš što želiš od to dvoje.
(nastavit će se...)
"All the merry little elves can go hang themselves
My faith is as cold as can be
You think I'm blue, I think so too
In my words, you'll find no guile
The game's gotten old, the deck's gone cold
And I'm gonna have to put you down for a while"
Jednom sam ga primijetio u gradu, iz daljine. Bilo je kasno popodne, hodao je nogostupom. Djelovao mi je kao hodajuća sfinga. Iz njega je zračio duboki mir, opuštenost i samopouzdanje. Ništa glumljeno u njemu nije bilo. Hodao je polagano, pretpostavio sam da se kroz tu polaganost odmara od radnog dana koji je bio iza njega. Djelovao mi je jedinstveno, kao realizirana, samoostvarena osoba.
Tada, s mojih 20-ak godina, imao sam osjećaj da zna puno o svačemu, možda čak i sve o svemu bitnom. Zato sam htio iskoristiti priliku, pa sam ga jednom upitao o nečem što me tada znalo mučiti:
- Što misliš o smrti? Kako gledaš na to?
- Život, svaki život, je kao glazbena kutija navijena da svira određeno vrijeme. Ne znamo koliko će točno melodija trajati, ali znamo da ima početak i kraj. Opruga je nategnuta, život počne, čovjek živi dok se opruga ne odvrti do kraja, a onda život stane. Mi ne možemo utjecati na početak i kraj, niti se time trebamo previše zamarati. Ali sve ono između, a to nije malo, to je u našim rukama, na to možemo utjecati. Smrt je problem samo ako ne živimo kako treba. Ja živim punim intenzitetom, svaki dan potpuno, svaki sat i trenutak potpuno, bez ikakvog ostatka. Kad se tako živi, smrt nije problem, smrt je prirodni dio života. Smrt je također i dobra motivacija da se živi što potpunije i što stvarnije. Ljudi misle da imaju neograničeno vrijeme na Zemlji. Dobro je osvijestiti da to nije tako. Tada životu pristupamo ozbiljnije i odgovornije. Smrt nije problem. Sa životom se moramo suočiti.
- Znaš koji je najčešći problem, glavni uzrok zašto ljudi ne žive onako kako bi mogli i trebali? Znaš što je to što treba imati za stvarni život? - upitao me.
- Što to?
- Petlje.
- Čega?
- Petlje. Odlučnosti. Odvažnosti. Kada otkriješ koje je to područje koje te zanima, kada ovladaš njime, tada ga trebaš ponuditi svijetu, na ovaj ili onaj način. Moraš se pokazati, izraziti, realizirati. Za to je potrebno imati petlje, preuzeti odgovornost.
- A s čime se ti i Barbara točno bavite? Znam da surađujete s raznim firmama, ali što točno?
- Radimo sa srednjim i velikim firmama. To su sustavi od nekoliko stotina, pa do nekoliko tisuća zaposlenih. Mi radimo uglavnom s menagmentom. Držimo predavanja, educiramo ih o komunikacijskim vještinama, o vještinama vođenja ljudi, upravljanja. I da ti budem iskren, već mi to po malo počinje ići i na živce. Kad sam počinjao, a Barbara mi se pridružila nekoliko godina kasnije, sve sam radio s puno entuzijazma. Doslovno sam htio, barem malo, mijenjati na bolje svijet oko sebe, barem ovaj mali dio svijeta u kojem djelujem. Ali problem je u tome što vlasnike sve manje, ako uopće, zanima istinsko osnaživanje njihovih zaposlenika. Oni vide samo profit i to im je jedini pravi cilj. A ja tako ne mogu raditi. Zato već sada planiram napraviti jedan zaokret, po malo se maknuti od tih velikih sustava i koncentrirati se na manje firme koje žele uvesti neke nove, zanimljive promjene.
- Jesi za vegetarijanski sendvič? - upitao me.
- Šta, ti si vegetarijanac? - po ne znam koji put sam se iznenadio razgovarajući s njim. Tada vegetarijanstvo nije bilo toliko uobičajena pojava kao danas.
- A čuj, postao sam uz Barbaru. - nasmijao se. - Ona je gorljiva vegetarijanka, ljubiteljica životinja, prirode. Čak mislim da će postati i vegan.
- Što je to?
- Ma oni ti praktički jedu samo salate i ponešto lišća. Njih je lako hraniti, haha. - ponovo se nasmijao. - Ma šalim se. Vegani idu korak dalje pa ne jedu ništa što je životinjskog porijekla. Mislim da ih se danas u Hrvatskoj može nabrojati na prste. S vremenom će broj vjerojatno rasti. Meni je vegetarijanstvo za sada sasvim dovoljno. Preporučujem i tebi. Istraži malo o tome, pa vidi. Mnogi veliki ljudi kroz povijest su bili vegetarijanci. Dovoljno je spomenuti samo Teslu i Einsteina, a ima ih jako, jako puno. Oni nisu bili glupi ljudi.
Zamolio je Barbaru da nam donese sendviče i vodu. Svaki put kad bi ušla u prostoriju, njegovo lice kao da je obasjalo sunce. Bilo je jasno da među njima postoji neka posebna povezanost, nešto je zračilo kad bi se pogledali. Nakon što smo pojeli te zaista ukusne sendviče (svega je u njima bilo, razno raznih boja prirode, za neke sastojke nisam ni znao što su), upitao me:
- Što čitaš trenutno?
- Hessea. Trenutno, intenzivno Hessea. Uživam u njemu. S tako nečim se još nisam sreo. Svaka priča, svaka rečenica mi je čista uživancija. To je nešto što mi sada savršeno paše.
- Demijan mi je promijenio život. - rekao je. - Doslovno. Nakon te knjige više ništa nije bilo isto za mene. Od tada gledam na svoj život sa strahopoštovanjem, ili bolje rečeno, s dužnim poštovanjem. Ne shvaćam ništa olako. Istražujem, primjenjujem i nastojim se mijenjati, razvijati, napredovati. Tražim načine kako živjeti ispunjenije, smislenije, sretnije, zadovoljnije. Uvijek se mičem od tame i idem tamo gdje je svjetlo.
- Pričekaj malo, mislim da ovdje negdje imam Demijana. - otišao je do police i vratio se s knjigom.
- Aha, evo ga ovdje, ovaj odlomak.
I počeo mi je čitati:
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Ni jedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako zna. Svako nosi do kraja ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svaki je hitac prirode usmjeren ka čovjeku. Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svatko, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svatko od nas može protumačiti samo sebe samog.
Što je upravo istinski živ čovjek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato ubijaju u gomilama ljudi od kojih je svaki dragocjeni ogled prirode, koji postoji samo jedanput. Da mi nismo više nego ljudi koji postoje samo jedanput, da se može svaki od nas jednim puščanim zrnom doista skloniti sa sveta,bez ikakva traga,onda više ne bi imalo smisla pripovijedati priče. Ali, svaki čovjek nije samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim osobita, u svakom slučaju važna i znamenita točka u kojoj se pojave svijeta križaju samo jedanput na taj način i nikad više. Zato je povijest svakog čovjeka važna, vječita, božanska, zato je i svaki čovjek dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakom je otvoren duh, u svakom pati stvorenje, u svakom se izbavitelj razapinje na križ...
Herman Hesse, 'Demijan'
Ostao sam pod dojmom tog odlomka. Često bi ga se sjetio. I svaki put bi mi zvučao jednako dojmljivo i inspirativno kao i prvi puta kada mi ga je on pročitao.
Prvi put kad sam ga vidio, bio je u trodjelnom odjelu. Ajd' dobro, pomislio sam, tako se valjda poslovni ljudi moraju oblačiti, pa ni on nije iznimka. Ubrzo se pokazalo da je itekako iznimka. Naime, brzo se pokazalo da se drži jedino svog dress koda, a taj glasi - oblačim se kako mi dođe. Tako je sljedeći put na sebi imao neke prugaste, platnene hlače, a gore nekakvu smiješnu narančastu majicu. Najčešće je ipak bio u trapericama, nimalo drukčiji od drugih, običnih ljudi. A taj bome nije bio ni najmanje običan. Najneobičnija osoba koju sam do tada imao prilike upoznati. I kako se ispostavilo, iz nekog neobičnog razloga imao je volju i želju neka svoja iskustva prenjeti meni.
Njegov ured, također, nije imao nikakve veze s uredima na koje sam navikao. Bio je više uređen kao dnevni boravak. Sve ležerno, praktično, uredno, ugodno, kao i on sam. Uvalili smo se u "uredske" fotelje, zamišljeno je pogledao u pod, pa digao pogled prema meni:
- Alene, znaš koji je najveći neprijatelj najboljeg života? - pitao me.
- Koji?
- Dobar život.
- Kako to misliš?
- Jednostavno. Ako pogledaš oko sebe, vidjet ćeš jako malo ljudi koji vode svoj najbolji mogući život, ali vidjet ćeš jako puno onih koji žive tako-tako, na pola koplja, polu-nezadovoljni, polu-zadovoljni, ni živi, ni mrtvi. Većina ljudi zapravo i ne zna da su živi. Oni ne žive, oni vegetiraju, a svoje vegetiranje smatraju životom, pa ga uglavnom proklinju. Usput krive sve druge za svoje stanje. Sebe nikada. Tako žive neosvješteni ljudi. Mlako.
- Zašto tako žive? - upitao sam.
- Zato što od malih nogu, sa svih strana slušaju kako je to normalno, gledaju oko sebe kako je to normalno.
- A nije normalno?
- Zar bi ti tako volio živjeti? - uzvratio je protupitanjem.
- Ne bih.
- Onda i nemoj. Nikad si nemoj dozvoliti da živiš mlako. To je ravno smrti.
U tom trenutku u ured je ušla tajnica. Osmjehnula se širokim osmjehom, nešto nam dobacila i ostavila kave na stolu. Ispili smo po gutljaj kave i neko vrijeme šutili. Zapravo, neko vrijeme uživali u tišini. Tišina je prekrasna kad se provodi u dobrom društvu.
- Ta bolest zvana dobri život, zatamnila je najvažnije segmente života. - nastavio je. - To se najljepše vidi u poslovima koje ljudi rade, kao i u vezama i brakovima u kojima žive. Rijetko kada ćeš pronaći čovjeka koji zaista voli ono što radi. Lakše ćeš dobiti na lotu, nego pronaći takvog. Isto tako, rijetko ćeš pronaći parove koji su zaista sretni i među kojima postoji prava ljubav.
- Ti si u braku, jel tako? - pitao sam. - Ako se ne varam, imaš kćerku stariju od mene.
- Ne varaš se, imam odraslu kćer. Ali razveo sam se još prije 20 godina.
Zinuo sam. U to vrijeme razvodi nisu bili česta stvar.
- Ne trebaš se čuditi. - rekao je i nasmijao se. - Vidjet ćeš da će s vremenom razvodi postati sve češća i prihvaćenija pojava. Razlog je jednostavan, sve više ljudi će odbijati živjeti u laži. Brak je svojevrsni kavez u kojem i nekad normalni ljudi s vremenom polude. To je zato jer je brak nenormalna, neprirodna, birokratska tvorevina. I ne razlikuje se puno od tzv. stabilnih, neformalnih veza. I jedno i drugo funkionira po principu obostranog posjedovanja. A ljubav i posjedovanje su nespojivi.
- Ti si sada sam, dakle?
- Ne. Barbara i ja smo već 8 godina u vezi.
Ponovo sam zinuo.
- Čudiš se zbog razlike u godinama? - nasmijao se.
- Pa šta ja znam. Kolika je razlika?
- Ja imam 58, ona 38. Znam, i meni je to u početku djelovalo nevjerojatno i teško prihvatljivo. U početku sam se i prilično opirao toj vezi. Brzo smo se bili zbližili i zaljubili, da bih ja nakon toga ustuknuo, pitajući se kojeg vraga to radim. Nisam joj se javljao nekoliko tjedana, očekujući da će tako veza puknuti. Ali, nakon tih par tjedana šutnje, jedno jutro mi je stigao njen fax: "Dobro, majmune, jel ti misliš biti samnom ili ne??? Briga me za razliku u godinama. Volim te." Tada su mi se otvorile oči i shvatio sam, i to ne mozgom, nego nekako dubinski, da je ljubav najjača sila u svemiru i da se pravoj ljubavi nikad ne treba opirati, već ju treba slijediti. I Barbara ovdje nije tajnica, ako si to pomislio. Ona je srce i mozak naše firme.
Ponovo smo neko vrijeme šutjeli. Trebale su mi te pauze, da mi se slegnu dojmovi, jer sam slušao o pogledima koji su bili toliko drukčiji od onih na koje sam navikao.
- Ljudi se zadovoljavaju s mrvicama, s prosjekom, lažu i sebi i drugima i pri tome su silno nesretni. U tome je uzrok većine problema koji nas okružuju - nesretni ljudi koji žive poluživote. - A život je prekrasan. Tj. mogao bi biti prekrasan, ako smo dovoljno otvoreni. Oko svega se nepotrebno komplicira. Život je u osnovi jednostavan, ali ne i banalan. Morat ćeš se dobrano potruditi da bi došao do jednostavnosti. Paradoksalno zvuči, ali je tako. Život je igra, ali nije zajebancija. Osoba koju moraš najbolje upoznati si ti sam. Osoba koju moraš najviše zavoljeti si opet ti sam. Kažu da je to sebično. Ni govora! Ne možeš upoznati drugu osobu, dok nisi dobro upoznao sebe. I još važnije, ne možeš voljeti drugoga, dok nisi istinski zavolio sebe. Život je igra i sve je jednostavno, ali do toga treba doći. Trebat će ti jako puno vremena da vidiš ono što ti se cijelo vrijeme praktički nalazi pred očima.
Upoznali smo se "slučajno", kako to već biva. Ja sam tada imao 20-ak godina, on tri puta više. Poslovno je surađivao s mojim roditeljima, pa sam mu povremeno, usput znao odnjeti neke papire. Bio je uspješan, poznat, priznat i cijenjen. Ja tek zbrkani mladac s puno pitanja i nedoumica. Jednom me ponudio kavom i počeli smo razgovarati u njegovom uredu. Ispostavilo se da imamo nekih dodirnih točaka i imamo nešto za razmijeniti. Razgovori su postali česti i dugački. Kad god bih došao s papirima, ako nije bio u nekoj gužvi, javio bi svojoj tajnici da nam donese kavu, sjeli bismo i razgovarali. Ti razgovori su mi se urezali u pamćenje.
Sjećam se, jednom, otpili smo po gutljaj kave praktički istovremeno, spustio je šalicu, naslonio se u naslonjač i rekao:
- Slučajnosti ne postoje. Sve se događa s razlogom. Sve ima neku svoju unutarnju logiku i svrhu. Svjesna osoba je toga svjesna i ide kroz život širom otvorenih očiju. Ostali toga nisu svjesni pa se svemu čude i iščuđavaju.
Bila mi je zanimljiva takva postavka. Tada još nisam pretjerano razmišljao o tim stvarima, ali kasnije sam se puno puta uvjerio koliko je istine u tome. Razgovarali smo o životu, o književnosti, umjetnosti, smislu, snovima, željama, mogućnosti njihovog ostvarenja.
- Jesi čitao Galeba?
- Goluba? Suskind?
- Galeba! - gotovo je podviknuo.
- Nisam.
- Svakako ga pročitaj. I Malog princa također. To su dobre knjige.
- O čemu su?
- O onome što život može biti.
Ispričao sam mu o nekim svojim pogledima na život, o tome kako me ljudi često zamaraju, kako me najčešće ne zanima ono što njih zanima, kako ne volim ono što oni vole, o takvim stvarima. Kad sam završio, zamislio se, duboko uzdahnuo, nagnuo se prema meni i kao u povjerenju mi se obratio:
- Alene, ovakvih kao mi je malo. Onih drugih je puno više.
U trenutku me oblio hladan znoj. Kakvih to kao mi? Šta? O čemu on to? Gledao me ravno u oči i nastavio:
- Nas je malo, mi smo manjina. Oni prevladavaju. Ali nemoj da te to brine. To je jednostavno tako. Životna činjenica koju je dobro spoznati što prije. Nije ništa čudno što te ne zanima ono što zanima većinu. Ti nikad nećeš plesati u njihovom kolu. Nikad te neće zanimati njihov način života, njihove tradicije, običaji, sve te silne gluposti i besmislice. Ti ćeš htjeti nešto drugo. Već sada je to jasno, a kasnije će stvar samo poprimiti veće razmjere. Zato je dobro da budeš spreman na to. Otprilike znam što te čeka, jer i sam sam imao sličnih problema i nedoumica koji tebe sada muče.
Nije me zapravo iznenadio s tom pričom o manjini i većini. To je samo potvrdilo i objasnilo sumnju koju sam nosio u sebi. Nastavio je:
- Većina, baš kao i u Galebu, želi tek napuniti želuce i povremeno se proveseliti. Njihov život je više-manje tiha patnja. Nešto uvijek nedostaje. Oni znaju da nedostaje, ali ne opterećujuju se s tim previše. Žive svoje živote na sličan način kako ih žive i svi oko njih. A jedna njihova bitna karakteristika je da mogu živjeti s tom tihom patnjom i trajnim neispunjenjem kojeg osjećaju. Njima je to na neki način "u redu". Nama nije i u tome je razlika. Ti ako želiš biti sretan morat ćeš biti svoj. Nećeš imati izbora, ako želiš biti sretan morat ćeš biti potpuno svoj, oko toga neće biti nikakvog kompromisa.
Potrebna je hrabrost i inteligencija, potrebno je shvaćanje, da se pređe iz poznatog u nepoznato, da se otplovi na neoznačeno more. Nikada ne gledaj unatrag. Stara će te obala zvati nazad, pokušat će te zavesti, obećat će ti puno toga, ali sjeti se, ona nikad nije ispunila niti jedno obećanje. A tako si dugo živio na toj obali. Uvijek traži novo, krhko, ono što tek dolazi. Trebat će ti budnost da to prepoznaš.
Well I wandered alone through a desert of stone
And I dreamt of my future wife
My sword's in my hand and I'm next in command
In this version of death called life
My plate and my cup are right straight up
I took a rose from the hand of a child
When I kiss your lips, the honey drips
But I'm gonna have to put you down for a while
Every day we meet on any old street
And you're in your girlish prime
The short and the tall are coming to the ball
I go there all the time
Behind every tree, there's something to see
The river is wider than a mile
I tried you twice, you can't be nice
I'm gonna have to put you down for a while
Here come the nurse with money in her purse
Here come the ladies and men
You push it all in and you've no chance to win
You play 'em on down to the end
I'm laying in the sand getting a sunshine tan
Moving along riding in style
From my toes to my head, you knock me dead
I'm gonna have to put you down for a while
I count the years and I shed no tears
I'm blinded to what might have been
Nature's voice makes my heart rejoice
Play me the wild song of the wind
I found hopeless love in the room above
When the sun and the weather were mild
You're as fine as wine, I ain't handing you no line
But I'm gonna have to put you down for a while
All the merry little elves can go hang themselves
My faith is as cold as can be
I'm stacked high to the roof and I'm not without proof
If you don't believe me, come see
You think I'm blue, I think so too
In my words, you'll find no guile
The game's gotten old, the deck's gone cold
And I'm gonna have to put you down for a while
The game's gotten old, the deck's gone cold
I'm gonna have to put you down for a while
netko se boji smrti zato što je nesvjestan onoga što život jest. Ako znaš što je život, strah od smrti nestaje sam po sebi. To uopće nije pitanje smrti, to je pitanje života. Zato što ne znamo što život jest, bojimo se da će jednog dana završiti. Nismo čak ni živjeli. Kako možeš živjeti bez da znaš što je to? Nisi ni živjela, ni voljela; samo si se povlačila, vegetirala. A znaš da je jedno sigurno: smrt se bliži svakog dana, svakog trenutka, i otuda strah. Strah je prirodan, jer smrt će zatvoriti vrata zauvijek. I tebe će odvesti, bez da si ikad spoznala što je život. Imala si priliku, sjajnu priliku, i propustila si ju. Ti nastavljaš odlagati za sutra. Kažeš: "Sutra ću živjeti." A istovremeno, postoji strah: ti znaš, 'Sutra, tko zna? Sutra će možda doći smrt, i što onda?' Ti si odgodila život za sutra, a više nema sutra - i što sad? I onda nadolazi strah. A ti ne znaš kako živjeti upravo sada. Nitko ti nije rekao kako živjeti upravo sada.
Ali to je ta situacija: učitelji ne znaju, profesori ne znaju, svećenici ne znaju. Bez znanja, oni se stalno pretvaraju da znaju. A cijela se strategija sastoji u jednom jedinom triku: stalno odgađati. I cijela vaša religija sastoji se od laži! Budite iskreni, recite: "Ne znam, i ja tražim." Ne odgađajte za sutra.
Pitaš: Zašto se toliko bojim smrti?
Svatko se boji smrti, iz jednostavnog razloga što nismo još okusili život. Čovjek koji zna što je život, nikada se ne boji smrti; on pozdravlja smrt dobrodošlicom.
Pitaš: Zašto se toliko bojim smrti?
Zato što još ne živiš potpuno. Živi potpuno i strah od smrti će nestati. I nisi sama; svi su na istom brodu.
Look how sweet she sleeps, how free must be her dreams
Been so long since a strange woman has slept in my bed
Look how sweet she sleeps, how free must be her dreams
In another lifetime she must have owned the world, or been faithfully wed
To some righteous king who wrote psalms beside moonlit stream
Took an untrodden path once, where the swift don’t win the race
It goes to the worthy, who can divide the word of truth
Took a stranger to teach me, to look into justice’s beautiful face
And to see an eye for an eye and a tooth for a tooth
Someone else is speakin’ with my mouth, but I’m listening only to my heart
I’ve made shoes for everyone, even you, while I still go barefoot
(izvatci iz pjesme I and I, by Bob D.)
Seńor, seńor, do you know where she is hidin’?
How long are we gonna be ridin’?
How long must I keep my eyes glued to the door?
Will there be any comfort there, seńor?
There’s a wicked wind still blowin’ on that upper deck
There’s an iron cross still hangin' down from around her neck
There’s a marchin’ band still playin’ in that vacant lot
Where she held me in her arms one time and said, “Forget me not”
Seńor, seńor, I can see that painted wagon
I can smell the tail of the dragon
Can’t stand the suspense anymore
Can you tell me who to contact here, seńor?
Well, the last thing I remember before I stripped and kneeled
Was that trainload of fools bogged down in a magnetic field
A gypsy with a broken flag and a flashing ring
Said, “Son, this ain’t a dream no more, it’s the real thing”
Seńor, seńor, you know their hearts is as hard as leather
Well, give me a minute, let me get it together
I just gotta pick myself up off the floor
I’m ready when you are, seńor
Seńor, seńor, let’s disconnect these cables
Overturn these tables
This place don’t make sense to me no more
Can you tell me what we’re waiting for, seńor?
There's a place I go to
Where no one knows me
It's not lonely
It's a necessary thing
It's a place I made up
Find out what I'm made of
The nights I've stayed up
Counting stars and fighting sleep
Let it wash over me
I'm ready to lose my feet
Take me off to the place where one reveals life's mystery
Steady on down the line
Lose every sense of time
Take it all in and wake up that small part of me
Day to day I'm blind to see
And find how far
To go
It gets into your body
It flows right through your blood
We can tell each other secrets
And remember how to love
There's a place I'm going
No one knows me
If I breathe real slowly
Let it out and let it in
It can be terrifying
To be slowly dying
Also clarifying
We end where we begin
Coming on to the light of day
We got many moons that are deep at play
So I keep an eye on the shadow smile
To see what it has to say
You and I both know
Everything must go away
What do you say?
You don't know my mind
You don't know my kind
Dark necessities are part of my design
And tell the world that I'm falling from the sky
Dark necessities are part of my design
Do you want this love of mine?
Darkness helps us all to shine
Do you want it? Do you want it now?
Do you want it all the time?
But darkness helps us all to shine
You don't know my mind
(She’s got everything she needs
She’s an artist, she don’t look back
She’s got everything she needs
She’s an artist, she don’t look back
She can take the dark out of the nighttime
And paint the daytime black)
Postoji samo jedna hrabrost, a to je pustiti prošlosti da umre, ne skupljati ju, ne gomilati ju, ne lijepiti se za nju. Svi se mi lijepimo za prošlost, a zato što se lijepimo za prošlost postajemo nedostupni sadašnjosti. A um ima razloge, valjane razloge da se lijepi za prošlost.
Odbaciti prošlost znači da ćete trebati postajati dijete svaki dan, a vaš ego želi biti odrastao, a ne dijete. Vaš ego želi skupiti prošlost na hrpu i sjesti na nju, tako da izgleda viši nego drugi. Bez prošlosti uvijek ćete ostati dijete, bez znanja, ali puni čuđenja, strahopoštovanja.
To je jedina hrabrost: odbaciti poznato i krenuti u nepoznato. I to se ne treba napraviti samo jednom, to se treba činiti svakog trenutka.
Hrabrost znači biti individua; ne biti ovca, nego biti lav. Hrabrost označava sposobnost dokazivanja: Ja sam ja, i moj život je moj život, i živjet ću ga na svoj način. Nisam ovdje da bih živio po zamislima drugih, i neću nikome dozvoliti da mi diktira kako bih trebao živjeti, što bih trebao činiti. Živjet ću prema svom svjetlu, bez obzira na cijenu, čak i ako skrenem s pravog puta. Bolje je ići u pakao vlastitom odlukom, nego ići u raj po tuđoj naredbi, jer tada bi raj bio samo ropstvo.
Hrabrost znači hrabrost da budeš slobodna. A ako to svedeš na samu srž, to ustvari znači biti mrtva za prošlost. Ako umreš prošlosti, ti ćeš umrijeti tradiciji u kojoj si rođena, umrijet ćeš religiji u kojoj si rođena, umrijet ćeš svemu što je prošlo, umrijet ćeš povijesti i vremenu; i ti si ponovo rođena - novo ljudsko biće koje ne pripada ni jednoj rasi, niti jednoj zemlji, niti jednoj religiji, nego koje pripada Bogu; religiozna osoba, ali ne Kršćanin, ne Hindus, ne Musliman.
Osho, Hodajući u Zenu, sjedeći u Zenu
Koliko ljudi znate koji tako žive, koji su umrli za prošlost i neprestano umiru za prošlost, koji žive od trenutka do trenutka i svaki trenutak im je nov i svjež, koji se ne lijepe ni za prošle ni za buduće događaje, koji su izvan svih uobičajenih tijekova, koji igraju svoju igru i žive svoj život potpuno slušajući one impulse koji dolaze iz njih, odgovarajući na njih, a ne na društvene uvjetovanosti? Ja ne znam ni jednu takvu osobu. Ni jednu jedinu. Ali ne vidim nikakav razlog zašto ne postati takva osoba. Zašto ne biti to novo i zašto ne biti promjena i zašto ne biti drukčiji.
Ne znam šta dalje, pa lijepim i lijepim
i ne znam se izrazit, pa lijepim i lijepim
ni u nečem ostvarit, pa lijepim i lijepim
pa izgradim po' svijeta od lažnih etiketa
Nedavno sam napisao post o Mii, nikog to nije previše zanimalo. Zaključak je bio kako ta cura uopće nije loša, tj. njene pjesme uopće nisu loše. Nisu ni neki vrh vrhova, ali solidne su i što je najvažnije, mlada cura ih radi sama i s guštom. Onako, da se to poslušati, pogotovo ako se usporedi s ostatkom tzv. estrade, koja je probila dno i ne staje, probija i dalje (Grašo i ekipa).
I onda u zadnje vrijeme čujem po radiju neku novu Mijinu pjesmu, pa još jednu, pa još jednu. Sve jedna bolja od druge, sve odlične. Mia je očito u uzletu i super joj ide, u tom segmentu u kojem radi. Neki radijski voditelj je rekao kako bi Miu trebalo propisivati i slušati u terapeutske svrhe i u pravu je.
Well I think it's fine, building jumbo planes.
Or taking a ride on a cosmic train.
Switch on summer from a slot machine.
Get what you want to if you want, 'cause you can get anything.
I know we've come a long way,
We're changing day to day,
But tell me, where do the children play?
Well you roll on roads over fresh green grass.
For your lorryloads pumping petrol gas.
And you make them long, and you make them tough.
But they just go on and on, and it seems you can't get off.
Oh, I know we've come a long way,
We're changing day to day,
But tell me, where do the children play?
When you crack the sky, scrapers fill the air.
Will you keep on building higher
'til there's no more room up there?
Will you make us laugh, will you make us cry?
Will you tell us when to live, will you tell us when to die?
"Cat's In The Cradle"
My child arrived just the other day
He came to the world in the usual way
But there were planes to catch and bills to pay
He learned to walk while I was away
And he was talkin' 'fore I knew it, and as he grew
He'd say "I'm gonna be like you, Dad
You know I'm gonna be like you"
And the cat's in the cradle and the silver spoon
Little boy blue and the man on the moon
When you comin' home, Dad
I don't know when, but we'll get together then
You know we'll have a good time then
My son turned ten just the other day
He said, "Thanks for the ball, Dad, come on let's play
Can you teach me to throw", I said "Not today
I got a lot to do", he said, "That's ok"
And he walked away but his smile never dimmed
And said, "I'm gonna be like him, yeah
You know I'm gonna be like him"
And the cat's in the cradle and the silver spoon
Little boy blue and the man on the moon
When you comin' home, Dad
I don't know when, but we'll get together then
You know we'll have a good time then
Well, he came from college just the other day
So much like a man I just had to say
"Son, I'm proud of you, can you sit for a while"
He shook his head and said with a smile
"What I'd really like, Dad, is to borrow the car keys
See you later, can I have them please"
And the cat's in the cradle and the silver spoon
Little boy blue and the man on the moon
When you comin' home son
I don't know when, but we'll get together then, Dad
You know we'll have a good time then
I've long since retired, my son's moved away
I called him up just the other day
I said, "I'd like to see you if you don't mind"
He said, "I'd love to, Dad, if I can find the time
You see my new job's a hassle and the kids have the flu
But it's sure nice talking to you, Dad
It's been sure nice talking to you"
And as I hung up the phone it occurred to me
He'd grown up just like me
My boy was just like me
And the cat's in the cradle and the silver spoon
Little boy blue and the man in the moon
When you comin' home son
I don't know when, but we'll get together then, Dad
We're gonna have a good time then
Ako se mene pita, kad se sve zbroji i oduzme, kad se sve u obzir uzme, odgovor je svakako patetika. No krenimo redom.
Ne bi mi palo na pamet da više napišem i jednu jedinu riječ o Balašu i njegovim nazovi neprikosnovenim kao pjesničkim uratcima da nije bilo te jedne jedine marketinške fore na njegovim plakatima koji pozivaju na skori koncert tog nazovi poete u Opatiji. Muvajući se po Rijeci i okolici svako malo ugledah te plakate. Pa koliko ih je, majku mu, ja mislio kako Balaš-fanovi žmirećki dolaze na njegove koncerte, kako ih ne treba ni obavještavati, ni pozivati, oni u maniri kakvih mjesečara, na žmirećki, samo nekako, neobjašnjivo dođu, u kolonama. Ali izgleda da je stvar ipak kao i s koka-kolom, čim stane reklama, stane i prodaja.
Na plakatu, jasno Đole, ko drugi, njegov proizvod se prodaje, onako gleda u nebo, filozofski, malo vuče na Mojsija, gleda u nebo onako... pjesnički(?), ili možda sijerkovićevski, pita se hoće kiša, ili se pita a jel to stvarno neko odgore gleda sve, povlači te konce, zajebava se? Jel to stvarno neko gore? Ili se ništa ne pita, nego si samo misli: jebote, kakav li sam samo pjesnik, nema me zemlja. Bit će da je ovo zadnje u pitanju, jer iznad njegove mojsijevske glave stoji redak, a taj je i razlog što sada ovo piskaram, redak koji me apsolutno iziritirao do nivoa da sam, gledajući u taj plakat, dok je onaj na njemu gledao u nebo, pomislio: a daj ne seri molim te ne seri. Redak glasi: stih iznad svih. Đorđe Balašević, stih iznad svih, to piše.
Dođite na Balašov koncert, jer on je znate, stih iznad svih? Šta stvarno? Stih iznad svih? Poškakljajte me, ono totalno me poškakljajte.
Da li je on sam smislio taj reklamni slogan ili je to neko drugi, to čak nije ni bitno. On ga je svakako odobrio i složio se s tim. Tu već vidimo jednu bahatost, umišljenost, preseravanje. To me podsjeća na razne stvari. Na primjer na reklamu za Konzumovu pekaru: mrvicu bolja. Njihova pekara mrvicu bolja? Poškakljajte me. Ali, to je marketing, a marketing je, kao što znamo, umijeće laganja, muljanja i pakiranja laži u lijepe celofane. Ili zamislimo neki najnoviji uradak u kojem glumi neka muška porno zvijezda, a na plakatu za film, ako postoje plakati za porno uratke: za centimetar veći. Ili zamislimo koliko banalno zvuči što su svi, ali apsolutno svi trgovački centri najjeftiniji, najpovoljniji i sve naj, naj, naj. Marketing. Govno.
Da, stih iznad svih. Daj nemoj me..... Stih iznad koga? Stih iznad Vjekoslave Huljić? Zečića? Stavrosa? Gibonija?
Kao pripremu za ovaj tekst sinoć sam izdvojio 10-ak minuta. Više zaista nije potrebno, jer sve mi je sasvim jasno o ovome i bez da trepnem. Ali ajde, rekoh, pročitam, na suho, a onda se nekako natjeram i da poslušam Balašov ultimativni hit na koji fanovi valjda otkidaju i nakon što ga slušaju 150.-i put na koncertu. Vasa Ladački. To je poezija? To je umjetnost? To je stih iznad? To je story telling?
Vasa Ladački je u osnovi bio budaletina koja je umjesto ljubavi odabrala bogatstvo, oženio se za miraz žene koju nije volio, a onu svoju lepu al sirotu je odbacio ko staru krpu. Na kraju se propio, u blesastu glavu mu došlo da voleš jednom u životu, sad bogatu il sirotu.... To je poezija? To ima neku poruku? Ima, samo budali koja ne može sama shvatiti ni najjednostavnije životne istine.
A sad čisto par primjera iz glave koji mi padnu na pamet. Lepa protina kći. Dečko je još kao mlad bio žešći voajer, promatrao popovu kći dok se kupa, onako kroz trsku i šaš, zatelebao se kolko ga ima, cijeli život nije mogao izbaciti iz glave taj prizor i cijeli život mu se sveo na ideju da mu život jednostavno nema apsolutno nikakvog smisla ako on ne bude s tom popovom kćeri. Na ovom mjestu ne ulazimo u problematiku zašto popovi mogu imati legalne kćeri, a svećenici ne, to je ionako jedna dodatna besmislena tema. Znači, s tim momkom koji si je uvrtio u glavu takvu jednu besmislenu ideju, trebalo je ozbiljnije porazgovarati, pojasniti mu neke stvari, dati mu do znanja da život nije tako sužen i skučen, da malo proširi vidike. Ili se o tome moglo napisati pjesmu koja je bogtevidio iz ne znam kojeg razloga još jedan ultimativni hit. Ali da, jasno, ja ne mogu ni zamisliti koja je to poetika, koja je to veličina od teksta, za tako nešto osjetiti treba biti balaš-fan.
U čemu je Đoletova pjesnička i umjetnčka veličina? Ni u čemu posebno. Sami tekstovi su u pravilu prepuni prečesto besmislenih rima. Poliva kiša al to joj je zanat, sve mi je ravno ko severni banat.... Putuj Evropo i poš'lji nam malo peciva nama je dobro sreća jedna neizreciva...
Besmislenih, nategnutih, forsiranih rimica kod Đoleta ne nedostaje. Veze to nema s poezijom. Veze. U čemu je onda tajna njegovog uspjeha? U kombinaciji stvari. U čemu je tajna uspjeha Stavrosa, Rozge, Olivera? Nema tajne, jednostavno su popularni. Sad će tipični balaš-fan prigovoriti kako se uopće može stavljati u istu rečenicu toga koji je stih iznad svih sa svima. A s kim da ga stavimo u istu rečenicu? S Willamom Blakeom? Čovjek je lijepo za sebe ustvrdio da je stih iznad svih, pa pitam ja vas, iznad kojih to svih? Takva izjava je iritantno preseravanje, ništa više od toga.
Balaš-fanovi misle kako drže boga za jaja jer vole Đoleta. Oni su potpuno uvjereni kako je to što on pjeva vrh poezije, a samim time su i oni kao fanovi posebni, i oni su iznad, daleko iznad obožavatelja nekih po njima običnih pjevača i pjevaljki. Oni su jednostavno drukčiji i posebni, oni vole poeziju, znaju što je poezija i rado će hodočastiti po Đoletovim koncertima, gotovo neumorno, gdje god se oni održavali. Oni će, uvijek kao prvi put, kad Đole započne "znate'l priču..." sa suzama u očima, ganutljivo, u zboru sa svojim istomišljenicima, otpjevati pjesmu od početka do kraja, umjesto Đoleta, dok on za to vrijeme patetizira na pozornici, da bi sa zadnjim taktovima pjesme ustvrdio nešto tipa "dobro je, u redu je", na što vjernici padaju u dodatni trans, ekstaza postaje još veća. Nakon tog "broja" vrijeme je možda za opustiti se uz nešto sasvim drukčije, možda pesmu o jednom petlu, koji je poševio i valjda još uvijek ševi sve pernato, na dvije noge što hoda po dvorištu. Ako bi se u tom dvorištu igrom slučaja našao kakav indijanac s perom u kosi (i on je na dvije noge!), bolje mu je da se čuva. Ili možda onu o Boži kockaru, isto jedna jako poučna pjesma, čista poezija. Pa onda red nečeg depresivnijeg, sjetnijeg, pastva pada u nove transove. A onda jedno 10-15 minuta viceva, stand-upa. A poezija? Stvarna, prava, vrhunska poezija, toga kod Đoleta nema. Žao mi je fanovi, nema, šta ću vam lagat, jebi ga, nema. Neka mi neko kaže jednu jedinu, samo jednu njegovu pjesmu za koju je siguran da je ultimativna poezija. Jednu. Pa da vidimo o kakvoj se poeziji radi i što je to zapravo. Toliko. Haug. Prokleti natpis "stih iznad svih". Kao da nisam imao pametnijeg posla u rano jutro nego se baviti ovim sranjem.
Napomena: mene je ovdje prvenstveno zanimalo imaju li Balaševićevi stihovi neku veću umjetničku vrijednost. Zaključio sam da najčešće nemaju. Puno je ljudi koji su uvjereni da imaju, ja sam uvjeren da takvi nemaju pojma. Nakon toga me zanimalo je li Balašević pjesnički snob? I tu je odgovor potvrdan. "Stih iznad svih" na plakatu se, bez daljnjeg odnosi na to tko je, navodno, tata za stihove, tko piše stihove koji su iznad svih. Obožavatelji, naivni i blesasti kakvi već jesu, misle da se to odnosi na istoimenu pjesmu. O, kako ih Đole samo kuha i mota, kako god mu dođe, kako god poželi. Ali tako je to sa sljedbenicima, ne vide dalje od nosa, dalje od onoga što guru kaže. Ako guru kaže trava je plava, pa je, nije valjda zelena. Guru ih voli, guru im ne bi lagao, izvukao bi im lovu tu i tamo, ali to je u redu, on ih i zabavi i raznježi i razgali i ispriča im vic, guru ih, naposljetku, poznaje, razumije, ima stih iznad svih, upravo za njih.
