Svrha ovog bloga nije da daje konačne i prave odgovore, jer takvi ne postoje. Njih su nudili/nametali (i nude/nameću) mnogi, od davnina. Jeste li imali ikakve koristi od njih do sada? Mislim, prave, dubinske, transformirajuće koristi, ne tek privremeno olakšanje. Ako u ovim postovima možete naći nešto vrijedno za sebe, to nećete naći u samim riječima, već između redaka, ne u onome izgovorenome, već u onome što ostaje neizgovoreno. Direktni odgovori mogu se pronaći po svuda i ne vrijede puno. Indirektni odgovori mogu imati vrijednost, ako u pravo vrijeme dođu do prave osobe. Ako ne dođe do tog spoja, ni oni nemaju nikakvu vrijednost. Transformacija se događa kad je osoba spremna za nju, nakon što je nastupilo vrijeme zrenja, da tako kažem. Tada odgovarajući poticaj sa strane može (eventualno, nema garancije) pokrenuti neke procese. I to ne toliko zbog "kvalitete" poticaja, već više zbog spremnosti osobe kojoj poticaj treba. Najvažniji proces odvija se u njoj, zahvaljujući njoj, kroz njene snage, njene vlastite potencijale koje se po malo otkrivaju, pojavljuju, izlaze na svjetlo. Što je istinska transformacija? Postati ono što potencijalno možemo postati i živjeti onako kako u sebi osjećamo da bi trebali. A to što možemo postati ne zna ama baš nitko na svijetu bolje od nas samih. Nitko. Netko sa strane može biti tek suptilni, što je moguće manje nametljiv pomagač. Ništa više od toga.
posebno volim ovu izvedbu i ovaj video ove pjesme, a o poruci da i ne govorim...
...a poruka prethodne pjesme može se izreći i kroz video od nekoliko sekundi:
Filozofiranje ima svoje ograničenje. Nužno. Bez daljnjeg. Čak i ako je vrhunsko, čak i ako je najdobronamjernije, najdublje. Jedan čovjek ne može prenjeti drugome "bit". U najboljem slučaju ga može prodrmati kako bi ga potaknuo da sam u sebi počne otkrivati o sebi. I ako to prodrmavanje uspije, može se desiti da iluzije počnu otpadati, jedna po jedna. Fromm je napisao zanimljivu knjigu S onu stranu okova iluzije. Poanta je: sve ovo oko nas to je (crno bijeli svijet) niz iluzija u kojima sudjelujemo, koje i ne htijući zdušno podržavamo i održavamo, a istovremeno postoji i život izvan iluzije. Postoji kao zametak, kao potencijal. Ali ne može se razviti, nema šansu, sve dok podržavamo sve te iluzije. Iluzije su, kako Fromm sugerira, okovi, negve oko nogu (ah, još gore, oko duše). Iluzije su, znamo to i sami, kočnice.
Ne vjerujem u Isusa, ne vjerujem u Alaha, ni u jednu od tih priča, ni istočnih ni zapadnih. Ali to me ne čini "nevjernikom". Vjerujem da je čovjek više nego što misli da je, ali to s religijama nema veze. Volim zamišljati čovjeka kao potencijal koji se nalazi zarobljen unutar ljuske jajeta, kao nešto što tek treba biti rođeno, nešto što se tek treba probiti i razbiti tu ljusku, te iluzije koje ga stišću i ograničavaju, koje nisu on, i to sada u ovome svijetu. Rađanje samoga sebe veliki je zadatak. I skroz imaginaran, za nekoga kome sve ovo zvuči kao glupost. Za mene, najvažniji koji postoji.
Falling, yes I am falling
And she keeps calling me back again
OPREZ! Zarazna pjesma! Ako poslušate jednom, možda ćete ju vrtiti again and again...
napomena: "she" nije nužno osoba, već ono "something" iz prošlog posta
Previše se oslanjamo na druge. Previše i gotovo u pravilu se od nekog drugog očekuje da ima odgovore na naša pitanja. Takvo očekivanje je krajnje iluzorno. Nitko drugi nema odgovore na naša pitanja. Takva spoznaja može biti vrlo opterećujuća (u slučaju da osoba još uvijek tapka u mraku) ili vrlo oslobađajuća (u slučaju da počinje otkrivati da je svjetlo zaista u njoj samoj).
***
Ne znam točno zašto, ali uz ovu gornju veselu pjesmu savršeno mi se nadovezuje mračna i tužna John Brown. Možda zato što govori o tome kako se ljude voza, koristi i zaglupljuje ( u konkretnoj pjesmi, u ratne "svrhe"). Svjetlo i tama su isprepleteni.
"Oh, and I thought when I was there, God, what am I doing here?
I'm a-tryin' to kill somebody or die tryin'.
But the thing that scared me most was when my enemy came close
And I saw that his face looked just like mine."
Oh! Lord! Just like mine!
"And I couldn't help but think, through the thunder rolling and stink,
That I was just a puppet in a play.
And through the roar and smoke, this string is finally broke,
And a cannon ball blew my eyes away."
