Neki dan je njegova visost, na državni praznik, a ne na uskrs ili božić, i to je mislim jedna od ključnih činjenica koje (me) u ovom slučaju dodatno smetaju, održala jednu vrstu državničkog govora, ne religijskog, o brizi za dragu nam domovinu, o brizi za njene stanovnike, mahom katolike i govor je visost sažela u 10-ak točaka o tome kako stvari stoje, što ne valja, što i kako treba mijenjati, s uputama o tome što i kako dalje. Na govoranciji se pojavio cijeli tzv. državni vrh, svih troje najviših iz vrha je došlo poslušati, pokoriti se, pognuti, sagnuti, saviti, biti kuš, ne reći ni riječi, otići pokislo, hvaleći visost i njene savjete.
Veličanstvo ponekad voli pričati o ljubavi. Često voli pričati o ljubavi, ali ne vidimo je na njegovom licu. Veličanstvo voli pričati o potrebi porasta nataliteta. Veličanstvo nema djece. Veličanstvo voli o gospodarstvu. Nema nikakvog iskustva o tome, novi zavjet nije izvor informacija tog tipa. Veličanstvo voli popovati, voli pametovati, voli i lagati, voli mrziti, voli izmišljati, voli krivotvoriti. Veličanstvo misli da ova država i njeni ljudi trebaju biti njemu i njegovima pod nogama, da su oni odgovorni za nju, za nas. E pa nisu.
Čudi me kako se tolika pažnja daje veličanstvu. Čudi me kako se s ozbiljnošću analiziraju, pa i hvale te uskorgrudne, uske, ograničene poruke koje su poslane. Čudi me štošta. Čudi me kako se rijetko čuje da je car gol (gol je), visost je gola, veličanstvo je golo, ili zašto veličanstvo nosi haljinu, a mrzi kad je obuku momci na paradi. Čudi me kako je licemjerje postalo standard ponašanja. Čudi me kako se religiju shvaća kao usko nacionalno pitanje koje se tiče jednog naroda i jedne države, a ja mislio da je to pitanje puno država i puno naroda koje se, kao, uzdaju u iste stvari. Čudi me što se čudim svemu tome, kad sam već toliko puta vidio da je to tako i bit će i dalje tako. Čudi me što neke stvari, kao religija, postoje i danas, a mjesto im je u povijesti, muzejima. Čudi me što se tako malo ljudi čudi i čudim se, opet, sebi što se napokon na prestanem čuditi. Ionako me ne zanimate, ali ne mogu vas se riješiti, jer iskačete iz pašteta, novina, tv-a, plakata.
you can shine you're shoes
and wear a suit
you can comb your hair
and look quite cute
you can hide your face
behind a smile
one thing you can't hide
is when you're crippled inside
you wear a mask
and paint your face
you can call yourself
the human race
you can wear a collar
and a tie
but the one thing you
can't hide is when you're
crippled inside
well now you know that your
cat has nine lives babe
nine loves to itself
but you only got one
and a dog life ain't no fun
mamma take a look outside.
you can go to church
and sing a hymn
judge me by the color
of my skin
you can live a lie until you die
one thing you can't hide
is when you're crippled inside.
Morning has broken, like the first morning
Blackbird has spoken, like the first bird
Praise for the singing, praise for the morning
Praise for them springing fresh from the word
Sweet the rain's new fall, sunlit from heaven
Like the first dew fall, on the first grass
Praise for the sweetness of the wet garden
Sprung in completeness where his feet pass
Mine is the sunlight, mine is the morning
Born of the one light, Eden saw play
Praise with elation, praise every morning
God's re-creation of the new day
Morning has broken, like the first morning
Blackbird has spoken, like the first bird
Praise for the singing, praise for the morning
Praise for them springing fresh from the word
Pravo na ljubav
Pravo na rađanje
Pravo da budem što hoću
Ako mogu
Jer nije to samo strast
Što ruši pred sobom
Barijere nego poplava
(neki Štulić)
Ne samo pravo da budem ono što hoću, ako mogu, a mogu, nego i obveza da se za to pravo i izborim, jer nitko mi ga neće dati tek tako, iako je moje oduvijek, nije li to ludo, nitko mi ga neće dati, a moje je, baš neki lud svijet u kojem živimo.
To pravo je moje, i tvoje, i svačije, a samo rijetki ga koriste, jer i ne znaju da je njihovo, nego misle da je nečije, pa im ti neki to pravo mogu i ne moraju dati, a to su obične gluposti. Kada ti postane potpuno, potpuno, potpuno jasno da su ta prava tvoja, onda ni jedna barijera neće moći zadržati tvoju strast, koja će srušiti sve pred sobom, kao poplava.
We starve, look at one another, short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
Somewhere, inside something there is a rush of
Greatness, who knows what stands in front of
Our lives, I fashion my future on films in space
Silence tells me secretly
Everything
Everything
Manchester, England, England
Manchester, England, England
Across the Atlantic Sea
And I'm a genius, genius
I believe in God
And I believe that God believes in Claude
That's me, that's me, that's me
We starve, look at one another, short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
Singing our space songs on a spider web sitar
Life is around you and in you
Daš si za zadatak prepoloviti neku stijenu, ili veliki kamen, kao od stijene odvaljen. Na raspolaganju ti je malj, tako srednje veličine, ništa posebno, nikakav malj kapitalac. I kreneš lupati po stijeni. Ali ona se ne da. Frcne tu i tamo koja iskra, ništa više. Stijena tvrda ko kamen, kakva bi drukčija i bila, pa kamen je. Lupaš tako jedno 500 puta. Ništa. Onda opališ i 500 i prvi put i stijena se prepolovi na dva dijela, točno onako kako si u početku i poželio.
Pitanje: Da li je stijena pukla zbog tog 500 i prvog udarca ili na neki način zbog svih 501 udaraca?
Naravno, zbog svih. Svi su, na ovaj ili onaj način, "uznemirili" stijenu, svaki udarac je napravio ponešto, neki više, neki manje. A taj posljednji je mogao mirne duše biti i jedan od najslabašnijih. Nije uopće poanta u njemu, nego u svima njima. Odnosno, poanta je da se ne odustaje kad se čini da se ništa ne događa.
Malo sam preletio Krklecovu zbirku Žubor života. Sve u svemu, dosta dosadnjikavo. Svega par pjesmica koje mogu kako-tako proći. Jedna od njih je ova dolje. Bee Geesi su bolji.
Riječi
Ja volim riječi drhtave, kad dajem
odušku srcu, uzburkanom sjajem,
ni trunke tuge kad u njemu nije,
kada ko klatno zlatnog zvona bije.
Riječi su tada roj iskara plamnih,
što pršti žarko iz dubina tamnih.
Ali kada traju dani kao ovi:
zle slutnje, sumnje, raskidani snovi -
onda se riječi saviju i stisnu
ko ptice kad u kasne sate kisnu.
This world has lost it's glory
Let's start a brand new story
Now my love
All my little plans and schemes
Lost like some forgotten dream
Seems like all I really was doing
Was waiting for you
Just like little girls and boys
Playing with their little toys
Seems like all they really were doing
Was waiting for you
From this moment on I know
Exactly where my life will go
Seems that all I really was doing
Was waiting for love
Don't need to be afraid
No need to be afraid
It's real love
It's real, yes it's real love
It's real
Thought I'd been in love before,
But in my heart I wanted more
Seems like all I really was doing
Was waiting for you
All the little girls and boys
Playing with their little toys
All they really needed from you
Was, maybe, some love
All the little boys and girls
Living in this crazy world
All they really needed from you
Was, maybe, some love
Why must we be alone?
Why must we be alone?
It's real life
Yes, it's real
I don't expect you to understand
The kingdom of Heaven is in your hands
I don't expect you to wake from the dream
Too late for crying, now, that it seems
All their little plans and schemes
Ain't nothing but a bunch of dreams
All you really needed to do
Was, maybe, some love
silly boy
Tema druga
"Golemi natpis ispred opatijske Ljetne pozornice „rasprodano“, samo je potvrdio ono što se moglo očekivati danima ranije – to da se s koncertom splitskog tandema Gibonni-Oliver nitko ne može pogriješiti. Ne događa se često, kao što je to bilo sinoć, da se Ljetna popuni do svog posljednjeg mjesta i da u Opatiji konačno zavlada potpuni prometni kaos.
Oliver, kao najdugovječniji i najpopularniji izvođač zabavne glazbe s okusom Dalmacije, i njegov mlađi brat Gibonni pokupili su ovacije Opatije koja na žalost zadnjih godina oskudijeva s koncertima od formata, posjećenosti i značenja. Uvodne Dobar dan i Gdje to piše s Dupinima, Elvisom Stanićem i zborom Izvor nagovijestile su emocionalnu opatijsku večer, u kojoj će Oliver i Gibonni dati presjek dviju spektakularnih glazbenih karijera...." Novi list
O ovoj dvojici već neko vrijeme imam potrebu izbaciti riječ-dvije. Znam da se radi o neprikosnovenim hrvatskim izvođačima u koje se, e, ne bi smilo ni taknut. Ne bi smilo, ali.... Ali... Jebote, što je taj dvojac meni dosadan, ali ono prokleto, jebeno dosadan. Između njih dvojice ne mogu se jedino odlučiti koji me više zamara. Ako čujem da počinje neka njihova pjesma na radiju, prebacujem stanicu brzinom svjetlosti. Do-sa-dno, patetično, glupo, a opet ljudima neprikosnoveno, okice im zasvjetle na spomen ovih glazbenih velikana. S jednom stvari se svakako slažem s Gibom. U jednom intervjuu, kad mu je novinarka tepala i divila se pa kako on može imati toliko, ali jebote toliko tako lijepih pjesama i hitova, pa kako on to samo, od kud mu to, pa mislim, od kud. A Gibo joj lijepo odgovori, i to je taj dio u kojem se s njim slažem, iako je, nema sumnje, on to mislio sebe kao malo, onako naizgled, napraviti običnim (što zapravo i je), pa je ovoj koja tek što se nije do kraja rastopila od divljenja, rekao: ma ja napišem jako, jako puno krajnjeg smeća, a onda se, tu i tamo, ne sad baš ono često, ali tu i tamo, desi i neka cesarica ili, šta ja znam, tako neka ono nenadjebiva pjesma koju ti novinarko i drugih par milijona ljudi sluša kao da boga slušaju. Ni meni novinarko, haha, nije jasno sve to, ali ljudi me stvarno slušaju, čak i vole, jako vole, mnogi, mnogi, mnogi..Haug.
Ok, nije sad baš doslovno sve tako rekao, tim riječima, ali poanta je nekako ta.
I evo, to je više nego dovoljno o tom familja dvojcu, ok izbacio sam to iz sebe, baš sam imao tu potrebu (jebote, kako su dosadni!)
Lijepo je Eric A.Blair (to vam je onaj poznatiji kao G.Orwell) konstatirao kako su sve životinje jednake, ali neke ipak jednakije od drugih.
Pratim, onako usputno, krajičkom oka, zadnjih dana, zapelo mi za oko, kako neki blogeri objave postić u ranu zoru, tamo negdje kad i ja, šta mogu što se volim dizati rano, ali štos je u tome kako postići nekih, jednakijih jasno, blogera ponosno stoje, ko ona stvar, od spomenute rane zore, pa sve do noći, ili eventualno do sljedećeg jutra kada objave novu divotu. Stoji tako, ponosno, i @lastavica i @dijana/dinaja, možda i još neki, toliko detaljno ipak nisam ušao u problematiku. I mislim si, pa koji k...., čemu to, postovi im baš ono postići, niš posebno, slikice ovakve onakve, pa neka bljutkasta nazovi poezija, ma ono, koda Balaša slušam. I mislim si dalje, mora da su admini blesavi ljudi. Mislim još dalje, pa mora da su one same admini. Hahahaha, mora da jesu.
To je kao ono kad su izbori pa prikažu istaknutog političara kako ubacuje listić u kutiju, a ono glasao sam za sebe, za kog drugog, ne valjda za onog drugog, protivničkog seronju, kad je i taj glasao sam za sebe.
Utipkam sinoć u google neku poznanicu iz prošlosti, ne znam kako mi uopće pala na pamet, reko da vidim malo šta ima, sigurno fotke od klinaca po fejsu, bračna idila, sve te gluposti. Otvore se neke stranice, kad ono, nešto u stilu: sa žaljenjem javljamo kako nas je u 36.-oj godini napustila naša draga prijateljica i suradnica Irena...., i to još 2013.-e. Ma čekaj malo, pa koji kurac, jel ovo neka zezancija. Ma tko bi se zezao s takvim stvarima. Ali to sigurno nije ona nego neka druga s istim imenom i prezimenom. Ali problem je što ona ima dva prezimena, a mala je i nikakva vjerojatnost da je još neka s istom takvom kombinacijom. Pa čitam dalje i sve se poklapa. Pa radila na faksu, pa nedavno doktorirala, pa ostalo dvoje male djece iza nje, muž.... O bogte vidio, šta je ovo. Pa nagla bolest, bolovi u trbuhu.... Jednostavno mi to nejde u glavu. Mi smo se nekad davno čak i sviđali jedno drugome. I šta sad, ti mali klinci ostali bez mame.... Ludo. Život je jebeno nepredvidljiv i svako sranje se može desiti baš svakome. Ali baš svakome.
I šta onda, sikirati se oko sitnica, manjih i većih? Malo sutra. Ne više. Ma jebite se svi!
Vrijeme očaja, vrijeme nade
jedni ruše a drugi grade
prolaze ratovi, padaju vlade
Pitove ruke više nisu mlade
U buci, u larmi, u rudniku, na farmi
šezdeset godina za dolar rade
A negdje daleko u Ilinoji
nadgrobna ploča stoji
i prazan kovčeg čeka
da Pit stigne iz daleka
A kada umoran zaspe
i više se ne probudi
jedino za čime žudi
je da umjesto blaženstva i raja
vidi zoru kako rudi
i sunce starog kraja
