Zadnjih dana, možda i tjedana, čest je slučaj da mi u svijesti sijevne poneki stih iz "It's all right, Ma (I'm only bleeding)". Pjesmu sam prvi puta poslušao prije 7-8 godina i skoro pao u nesvijest od snage teksta i načina izvedbe mladića koji je sebe prozvao Dylan. Nakon toga sam je poslušao još stotine i stotine puta, omamljen poput narkomana koji uzima svoj šut, ali na bitno drugačiji način i sa potpuno drugačijim posljedicama. Pjesma se mijenjala kroz desteljeća sa svojim autorom. Mijenjao se ritam izvedbe, brzina, žestina, ali poruka je i dalje sjajila, a sjaji i sada.
Nakon pauze od možda nekoliko godina, pjesma mi se ponovo vratila i vidim da nije izgubila ništa od onoga što je imala. Naprotiv, velika djela sadrže slojevitost i prijemčljivog čitatelja/slušatelja hrane i oplemenjuju na nove i nove načine, otkrivaju mu svoju poruku ali i njega samoga u novom i novom svjetlu. To je i smisao velikih djela. Samo, tragedija je u tome što nema puno kvalitetnih ušiju za slušanje.
Kopirao bih ovdje čitav tekst, ali je predugačak, pa tko se želi pozabaviti može kliknuti ovdje Toplo preporučujem. Ali samo za one koji prepoznaju da je to za njih. Ako vidite da je nešto za vas, uhvatite se toga svim silama, uživat ćete. Ako vidite da nije, pobjegnite glavom bez obzira, samo bi izgubili vrijeme, a vrijeme je predragocjeno da bismo ga bacali na ono što nam nije blisko. Hesse u Stepskom vuku, koliko se sjećam, ima jedan dio naslovljen "Samo za luđake". Ostali tu nemaju što tražiti, bilo bi im samo dosadno.
Fascinantno je kako je, tada mladi, Dylan izvukao iz sebe takvu pjesmetinu. Kroz nju je očitao lekciju i tradiciji i strukturama i hijerarhiji i suludim životnim ciljevima i promašivanju smisla i zaglupljivanju masa od strane pokvarenih, pomahnitalih pojedinaca željnih vlasti i moći... Što ostaje pojedincu koji živi u takvom svijetu, a ne želi se utopiti u njegovim besmislicama? Pronaći način(e) da ostane svoj. Kako? To ovisi o specifičnosti pojedinca, ali sigurno je da nema recepta i da taj posao mora napraviti sam. Nagrade u smislu unutrašnjeg mira, samopouzdanja i osjećaja svrhe i smisla su neprocjenjive. Da je lako - nije, ne u početku, ali kasnije može postati, kada čovjek dobro upozna sebe, ovlada svojim unutarnjim prostorom i uskladi ga s vanjskim svijetom, na način da može funkcionirati i iznutra i izvana. Ta ravnoteža je neophodna.
O ukusima se ne raspravlja?
Puno puta i sa raznih strana čujem kako među srednjoškolskom populacijom vladaju narodnjaci. Često to vidim i iz prve ruke, kada se mimoiđem s nekim od tih klinaca koji u ruci drže svoj pametni telefon iz koje trešti nešto manje pametna glazba. Moram priznati da me taj fenomen fascinira. Mogu razumjeti da jedna grupa mladih ljudi sluša i narodnjake, ali većina? O čemu se tu zapravo radi? Mislim da je jednim dijelom i za dobar dio njih sudjelovanje u toj pošasti stvar želje da se pripada trendu. Jednim dijelom se vjerojatno radi i o nekoj vrsti bunta. A opet, pitam se, je li to zaista pristuno u mjeri u kojoj se priča da je ili je problem možda i prenapuhan?
Kako god, uvijek me nešto štrecne kada čujem floskulu kako se "o ukusima ne raspravlja". Takva suluda tvrdnja, koja je potpuno netočna, sugerira da je svaki ukus u redu, da ne postoji dobar ili loš ukus, ona relativizira i banalizira cijelu ideju da je nešto kvalitetno, a nešto najobičnije smeće. Ne! O ukusima se itekako može raspravljati. Ukus može biti dobar ili loš. Glazba može biti dobra, osrednja, loša. Literatura se po pitanju kvalitete kreće u rasponu od najobičnijeg smeća, pa do vrhunske.
Sama ideja kako se o ukusima ne raspravlja, jer smo svi različiti i svako ima svoj ukus je potpuno iskrivljena. Kad je netko znalac za određeno područje, s lakoćom će prepoznati što vrijedi, a što ne. To je na neki način matematički mjerljivo. Lako je odrediti što je kvaliteta, a što nije. Ono o čemu nema smisla raspravljati je ukus unutar djela koja su kvalitetna, odnosno neukus unutar djela koja su nekvalitetna. Poznavatelji klasičnih skladatelja jako dobro znaju vrijednost Mozarta ili Beethovena. U rock glazbi je jasan utjecaj Beatlesa, Rolling Stonesa, Zeppelina, Queena i nebrojenih drugih. Svi oni predstavljaju Kvalitetu. Ono o čemu se nema smisla raspravljati je različit ukus unutar same kvalitete. Šta me briga da li se netko više voli hraniti Leonardom Cohenom ili Dylanom, Arsenom ili Josipom Lisac. TO je stvar ukusa. A govoriti da je slušanje narodnjaka ili De toura jednostavno "stvar ukusa" je naprosto banaliziranje i neshvaćanje teme.
No, osobno smatram da činjenica što ljudi slušaju narodnjake nije nikakav problem za društvo. Problem je što je neukus prisutan i promovira se u tolikoj mjeri. Siguran sam da nekim ljudima narodnjaci odgovaraju, pašu im, hrane im dušu i uživaju u njima. To je u redu. Ali ne vjerujem da tolika masa klinaca zaista uživa u njima. Oni ih slušaju da budu in, da se prilagode okolini, da ne odskaču. Puno je u toj priči i osobne nesigurnosti, nepoznavanja sebe, želje za prihvaćanjem i uklapanjem. Siguran sam da bi se mnogi od njih vrlo lako zainteresirali za druge sadržaje čim bi se sreli s njima. Nisu problem narodnjaci, problem je u autentičnosti. Zaista, neka svatko sluša ono što mu odgovara i u čemu uživa. Besmislena je stvar ako netko radi, sluša ili čita nešto što mu ne paše. To je potpuni promašaj i gubitak vremena. Ne postoji veće zadovoljstvo od onoga kada je čovjek ono što on je, kada je vjeran sebi, a ne okolini, kada sluša sebe, a ne druge, kada postaje ono što on može postati, a ne ono što tata ili mama misle da bi trebao postati.
Opet osjećam u zraku miris novog putovanja
Mijenja me, zaljubila sam se tako kao nikada do sad
zaljubila sam se u sebe
Ako plešeš kako drugi sviraju, nikad nećeš plesati onako kako bi mogao. Kao što Džubran na jednom mjestu kaže: "Smijat ćete se, ali ne punim smijehom. Plakat ćete, ali ne svim svojim suzama." Živjet ćeš tek djelomično, a tvoj stvarni život će ići pored tebe, paralelno sa tvojim izmišljenim životom kojeg živiš. Nemoj dozvoliti da se to desi. Razluči što je stvarno, a što nije, što jesi, a što nisi, u kojoj aktivnosti uživaš, a koja ti je tlaka i zamor, uz što ti vrijeme proleti, a uz što nikako da prođe. Obrati ozbiljnu pažnju na ova pitanja, daj si vremena i napravi introspekciju. U pitanju nije ništa manje od tvog života.
Nedavno sam čuo prigovor Hrvatskog društva književnika na planiranu kurikularnu reformu koja se tiče lektire i sličnih stvari. Ne slažu se i ljuti ih što bi lektira dobrim dijelom trebala biti stvar izbora (i pazite sad)..., stvar izbora učenika. Učenik bi imao slobodu izabrati što će čitati. Učenim glavama iz HDK je to neprihvatljivo. Tko je učenik da bi znao odabrati? Tko njega pita? Lektira mora sadržavati ono što oni smatraju da treba sadržavati, jer će na taj način učenik biti izložen kvalitetnom štivu koje, između ostalog, ima i odgojnu mjeru.
Osobno, ne mogu se načuditi takvim stavovima tih učenih i načitanih glava. Ne samo da bih dao mladim ljudima da čitaju ono što želi, nego bih im dao na volju da odluče da li će uopće išta pročitati ili ne dok su u školi. Ok, moj stav se također mnogima može činiti radikalan. Ali, ako znate da sam zagovornih slobodnih škola, onda vam je sve jasno.
Iako sam literaran tip osobe, čitanje lektire mi najčešće nije predstavljalo zadovoljstvo. Dostojevski mi je bio dosadan, a Homer u prvom razredu srednje škole, kad sad pogledam unatrag, nešto nepojmljivo glupo i nepotrebno. Mladom čovjeku u tim godinam takvi sadržaji zaista nisu zanimljivi i ne koriste mu. Međutim, i Dostojevskog i mnoge druge sam iščitavao u kasnijim godinama i to sa zadovoljstvom. Poanta je u sljedećem: svi smo različiti, imamo različite talente, afinitete. A škola tu različitost ne priznaje, već sve ljude ukalupljuje u iste kalupe. Ako je nekome odbojna literatura, ne mora se nikad baviti njome i neće propustiti ništa u životu. Ako je nekome odbojna matematika, dovoljno je da nauči osnovne računalne operacije do sto i to će mu biti dovoljno u praktičnom životu. Ako netko uživa u slušanju narodnjaka, k vragu, neka ih sluša, zašto bi ga netko gnjavio sa Shakespeareom!
Fascinira me mnogo toga što čujem od moje 4 i polgodišnje kćerke. Neki dan, dok smo po običaju kasnili u vrtić, razgovor je tekao ovako:
Ja: Opet kasnimo u vrtić. Šta misliš o tome da se malo potrudimo i probamo doći barem nekoliko minuta ranije? Misliš da je to moguće?
Ona: Nije.
Ja: Kako to misliš? (Baš me zanimalo što će odgovoriti, jer ima običaj davati vrlo neočekivane, neobične odgovore).
Ona: (nakon što je malo razmislila i posložila si stvari u glavi) Postoji jedan uređaj koji upravlja sa svima nama. Zato mi uvijek kasnimo.
Ja: Uređaj? Gdje se nalazi?
Ona: Postoji uređaj na nebu koji upravlja sa svima nama.
Ja: I što to onda znači? Da mi zapravo nemamo izbora, nego kasniti?
Ona: (Opušteno i potpuno uvjereno, gotovo nonšalantno) Da.
Ja: Hm, zanimljivo. A ovi koji dolaze na vrijeme, ni oni onda nemaju izbora nego dolaziti na vrijeme?
Ona: Da.
Ja: A onda ok, kasnit ćemo i dalje, to ionako ne ovisi o nama. :) Ali, ajmo se potruditi da dođemo barem koju minutu ranije. toliko bi mogli. Šta misliš?
Ona: Može.
I nekoliko dana nakon toga, u jednom drugom kontekstu, na jedno drugo pitanje mami daje slično objašnjenje: "Ma cijeli svijet ti je samo san jednog djeteta. Ono upravlja s nama." Odakle joj to, ne znam. Ali svakako zanimljivo za čuti.
Eto, malo struje misli s moje strane. Mogao bih dalje, ali dosta je za sada...
E da, za kraj, moja favoritkinja iz aktualnog showa The Voice (slabo to pratim, ali ovo me oduševilo. Bravo Eni!).
Dodatak, 11.04.:
Najzanimljiviji dio iz intervjua s češkim jazz glazbenikom Miroslavom Vitousom ("poznat kao jedan od najkreativnijih improvizatora u jazzu") iz jučerašnjeg Novog lista:
"Zašto je volite i zašto ste svoj život posvetili glazbi?
– Shvatio sam da novac ne znači ništa. Svatko bi trebao raditi ono što želi i voli. Za nas je važno ono što nas ispunjava iznutra. Za mene je to glazba, za druge nešto drugo. Drugi mogu biti znanstvenici, liječnici ili bilo što drugo, sve dok god to vole iz dubine srca i dok je to ono što uistinu žele raditi. Važno je raditi nešto što ispunjava tvoju nutrinu. Kad se to ostvari to nas vodi nečemu.
Nadam se da će se uskoro promijeniti sustav i da nećemo morati skrbiti o novcu jer nas on čini budalama. Sretan sam jer dovoljno zarađujem baveći se upravo onime što volim i želim."
Vrhunski kreativac i improvizator dao je vrhunski savjet i smjernicu, ali koga briga. Uvijek ostaje taj isti i isti problem: nema tko čuti. Ljudima je u najbolju ruku zgodno čuti takav stav. Nešto se u njima pomakne, ali samo na kratko. A onda nastave dalje ritmom na kojeg su navikli, vraćajući se onom što smatraju da je neminovna stvarnost. Ispunjeni život je, smatraju, za neke druge ljude. Za vrhunske jazz improvizatore na primjer. Ali to nije tako. Ispunjen život je namjenjen svakome i svatko ga može ostvariti ako se potrudi.
