Leave your stepping stones behind, something calls for you
Forget the dead you've left, they will not follow you
Jednostavan zvuk, tek glas, gitara i usna harmonika, ali složen tekst, složena i skoro pa nedostižna poruka. Leave your stepping stones behind. Koliko ljudi uopće razumije da i postoji tako nešto kao što su stepping stones? To silno, nepotrebno potrkivanje o norme, o (nečija, ili svoja umjetno stvorena) očekivanja. Koliko ljudi razumije jalovost dopuštanja sistemu da kroji njihove živote? Forget the dead you've left, they will not follow you (will not(!) follow you)
...something calls for you... To "something" je ono nešto što je u tebi, što bez sumnje postoji i bez sumnje želi van, želi živjeti (živjeti autentično, ne izvještačeno), želi se probiti kroz silne naslage besmisla kojeg ti tvoja kultura gura u glavu od dana kada si se rodio. To "nešto" samo ti sam možeš otkriti, samo ti sam oživjeti, ti sam osloboditi. Samo ti sam. ... Leave your stepping stones behind."
***
Od kuda dolaze takve stvari, naizgled jednostavne i genijalne? Gdje im je izvor? Hoćemo li i dalje grebati po površini života ili ćemo zagrabiti iz tog zdenca koji je svima na raspolaganju i početi, nije li napokon vrijeme, disati i živjeti punim plućima? Ovaj trenutak je jednako dobar za to kao i bilo koji drugi. Postoji li uopće neki drugi? Ne postoji.
I came in from the wilderness, a creature void of form.
"Come in," she said,
"I'll give you shelter from the storm."
Rijetko dobra obrada ovog klasika...cura je unjela cijelu sebe u izvedbu
She lit a burner on the stove and offered me a pipe
"I thought you'd never say hello," she said
"You look like the silent type."
Then she opened up a book of poems
And handed it to me
Written by an Italian poet
From the thirteenth century.
And every one of them words rang true
And glowed like burnin' coal
Pourin' off of every page
Like it was written in my soul from me to you,
Tangled up in blue.
Noć je
Ja sam opet tu
Možda me ne vidiš al sam blizu
Skini povez s očiju
Nemoj više tapkati u mraku
Daj mi malo promjene
To što imaš meni znači sve
Sretan dan nakon tužne godine
Nek se vrti dok ne prestane
Nemoj se zavaravati. Ima li išta gluplje od umišljanja i zamišljanja nevidljivih svjetova? More literature, stotine i tisuće sati odslušanih predavanja raznih "znalaca", silni trud da dođeš do nečega, ne znaš ni sam do čega točno, a, ironije li, podjednako ne znaju ni oni koje gorljivo slušaš i pratiš i slijediš, čije riječi slušaš ili čitaš, koji poput papiga ponavljaju ono što su od drugih čuli, a o čemu nemaju iskustva ni koliko je crno pod noktom. Ali čini ti se da mora postojati nešto i da ćeš to nešto zahvaljujući silnom trudu, upornom provođenju neke naučene duhovne prakse i naći, tamo negdje u nekoj izmaštanoj, zamišljenoj "budućnosti". Sva ta praksa, sve to silno "znanje" neće te odvesti nikuda. Samo ti nepotrebno isisavaju energiju.
Ne može se nikome ništa uliti u glavu. Ako ne postoji spremnost za promjenu, ništa od promjene.
Ostavi se mentalnih igara i igrica. Starih priča, novih priča, svejedno. Štetne su i jedne i druge. Prvo i osnovno, ovisi što želiš. Je li ugodno biti dio stada? Je li toplo? Sigurno? Ako da, ne mrdaj nigdje. Kako bi i mogao. Ako ne, jedino potrebno pitanje je što će te dovesti do tebe? Ironično. Čini se da te nešto treba dovesti tamo gdje se već nalaziš. Je li to "vjerovanje" u nešto? Je li to slijeđenje nekog "puta"? Ništa od navedenog. Pokušaj da se "shvati" nešto, da se mislima uhvati život, piši kući (znaš već što), unaprijed je osuđeno na propast.
Zamišljanje života - glupost, fantazija. Življenje i osjećanje, to je već nešto drugo.
We are reaching for something that already found us, reče pjesnik. Objasniti si to, uhvatiti tu misao, nasjeckati ju i izanalizirati, nema nikakve svrhe. Odučiti se od svega naučenog, kao što savjetuje stari spis, e to je već nešto. A je li lak zadatak? To je drugi par rukava. Ako nema spremnosti u čovjeku, ništa se ne događa, to vrijedi i dalje.
Prepričavanje priča, puko prepričavanje priča. Silina tradicije stisnula te poput škripca. Igraš nečiju igru. Veseli te to? Ako ne, zašto ne prestaneš. Nije teško.
Riječi su ograničenje. Ukazuju na nešto, ali šta s tim. U konačnici, do nečega stvarnog možda ćeš doći ne zahvaljujući njima, već usprkos njima. Na temelju nečeg sasvim banalnog, usputnog, naoko nevažnog. To nešto ti je toliko blizu da to ne možeš ni zamisliti. Ali što vrijedi i ta tvrdnja. Malo i ništa. Kad bude, bit će, a onda ćeš se lupati po glavi i čuditi se gdje si to sve gledao, gdje si to sve tražio.
Do that which is assigned you, and you cannot hope to much or dare too much. There is at this moment for you an utterance brave and grand as that of the colossal chisel of Phidias, or trowel of the Egyptians, or the pen of Moses, or Dante, but different from all these. Not possibly will the soul all rich, all eloquent, with thousand-cloven tongue, design to repeat itself... Abide at the simple and noble regions of thy life, obey thy heart, and thou shalt reproduce the Foreworld again. Waldo Emerson
Evo nas u mjesecu u kojem se sa svih strana i na sve načine poziva i potiče na što je moguće manijakalniju kupnju. Evo nas u mjesecu u kojem potrošačko društvo s potrošačkim mentalitetom upire iz petnih žila kako bi nadmašilo samo sebe i oborilo rekorde u potrošnji od ranijih godina. Evo nas u svetom, blagdanskom mjesecu u kojem je svetost obučena u zlato, deklarativna i prazno odjekuje. Evo nas u mjesecu u kojem i ovaj put imamo priliku odlučiti da li ćemo i dalje biti dio ludila, upadajući u zamku koja privlači svojim blještavilom iza kojeg nema sadržaja ili ćemo zastati i beskompromisno potražiti sadržaj. Bez obzira što bilo tko o tome mislio.
Evo nas u mjesecu u kojem se veliča vanjski sjaj, u kojem vas novinar s tv-a može presresti na ulici i pitati koliko ove godine namjeravate potrošiti na svoje najmilije, kao prošle godine ili možda nešto manje? Isto? Bravo. Manje? Ah, šteta. Evo nas u mjesecu u kojem će vas silina marketinga privući i izvozati kao mladog majmuna ako u sebi nemate čvrst oslonac i neki dublji i bolji osjećaj o tome što vrijedi a što ne.
Evo nas u mjesecu kad se pruža fantastična prilika da se odabere nešto drugo od onoga što se nameće sa svih strana.
You don't want a love that's pure
You wanna drown love
You want a watered-down love
Love that's pure, it don't make no claims,
Intercedes for you instead of casting you blame,
Will not deceive you or lead you to transgression,
Won't write it up and make you sign a false confession.
...won't lead you astray,
Won't hold you back, won't mess up your day,
Won't pervert you, corrupt you with stupid wishes,
It don't make you envious, it don't make you suspicious.
it ain't no accident,
Always on time, is always content,
An eternal flame, quietly burning,
Never needs to be proud, restlessly yearning.
Watered-down love
Dodatak:
8.12.1980.-e ubijen je genijalni kantautor. Ogroman utjecaj koji je donio, ne prestaje.
Sinoć u kasnim satima na riječkoj lokalnoj televiziji ritv prikazan je iznenađujuće dobar film o teškom životu u Kolumbiji, iz kuta mladih cura koje su zbog neimaštine i sličnih razloga uvučene u pakao šverca droge. Živeći u uvjetima koji ne pružaju nikakve životne prilike, stjerane u kut poput ranjenih životinja, neke od njih sretnu se s "prilikom" da zarade prenošenjem paketića droge iz Kolumbije u SAD. Način prijenosa - gutanje gumenih paketića napunjenih drogom, veličine duguljastog oraha. Jedna cura na taj način u jednoj turi prenese u prosjeku 60 do 70 paketića. Neke i do 100. U Kolumbiji ih vrbuju lovci na takve kandidatkinje, povežu ih s nekim gazdom, a on im da upute, kartu, progutaju tu masu paketića (želudac mora biti prazan, zadnji obrok 24 sata prije gutanja), sjedaju u avion s pošiljkom u želucu (inače, radi se često o vrlo mladim curama, maloljetnicama) i kreću u nesigurnu avanturu, ispunjene strahom, potpuno u nepoznato. Ako im samo jedan od paketića pukne u želucu, mrtve su. Svjesne su da postoji realna mogućnost da ih na carini uhvate. Nemaju puno izbora, idu. Možda prežive, možda ne.
Ovaj svijet ima svoje gazde. Neki su narkobasovi, neki su vlasnici trgovačkih centara. Njihova briga za one koji im stvaraju zaradu je neusporedivo manja nego za akvarijske ribice iz njihovih dnevnih boravaka. Ljudi su im stvari, ništa više nego najobičnije stvari, koje služe samoj jednoj svrsi, da uvećaju njihovo bogatstvo. Kada toj svrsi prestanu služiti, postaju im sasvim bezvrijedni i zamjenjuju ih drugim ljudima-stvarima.
Let me ask you one question
Is your money that good
Will it buy you forgiveness
Do you think that it could
I think you will find
When your death takes its toll
All the money you made
Will never buy back your soul
"Zadovoljan sam jedino svetim Petrom. Ostao je skroman, bez titula, bio je brat s braćom, bez svečanih oblačenja. To je, dakle, bila prva Crkva. Sve kasnije je imitacija rimskih careva i jedan centralizam."
"Papa, ponavljam, nema telefonsku vezu s Duhom Svetim."
"Godišnje Crkva od poreznih obveznika dobije oko pola milijarde kuna, a ne odgovara za to na što troši. Samo iznosi iz državnog proračuna kreću se, ovisno o godini, negdje između 300 i 380 milijuna kuna, s tim da svaka županija daje 10 posto prihoda biskupiji, kao i svaka općina."
"Takve Ugovore koje Vatikan ima s Hrvatskom nema ni s jednom drugom državom u svijetu, pa ni s Katoličkom crkvom u Poljskoj, ni Irskoj. Ti su Ugovori djelo prvenstveno dogovora dvojice ljudi, zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske u to vrijeme. Nisu prošli ni saborsku raspravu ni javnu raspravu, a posebno ne referendum. To je učinjeno narodu iza leđa. No, nažalost, skupo to plaćamo, jer sve ima svoju cijenu. Mislim materijalnu, koliko god se govorilo o pastoralnim razlozima."
navedeni citati su iz intervjua tjedna net.hr-a, s don Ivanom Grubišićem. Cijeli intervju s ovim čovjekom koji više voli zdravi razum od demagogije može se pročitati na net.hr-u, klik.
