Noć je
Ja sam opet tu
Možda me ne vidiš al sam blizu
Skini povez s očiju
Nemoj više tapkati u mraku
Daj mi malo promjene
To što imaš meni znači sve
Sretan dan nakon tužne godine
Nek se vrti dok ne prestane
Nemoj se zavaravati. Ima li išta gluplje od umišljanja i zamišljanja nevidljivih svjetova? More literature, stotine i tisuće sati odslušanih predavanja raznih "znalaca", silni trud da dođeš do nečega, ne znaš ni sam do čega točno, a, ironije li, podjednako ne znaju ni oni koje gorljivo slušaš i pratiš i slijediš, čije riječi slušaš ili čitaš, koji poput papiga ponavljaju ono što su od drugih čuli, a o čemu nemaju iskustva ni koliko je crno pod noktom. Ali čini ti se da mora postojati nešto i da ćeš to nešto zahvaljujući silnom trudu, upornom provođenju neke naučene duhovne prakse i naći, tamo negdje u nekoj izmaštanoj, zamišljenoj "budućnosti". Sva ta praksa, sve to silno "znanje" neće te odvesti nikuda. Samo ti nepotrebno isisavaju energiju.
Ne može se nikome ništa uliti u glavu. Ako ne postoji spremnost za promjenu, ništa od promjene.
Ostavi se mentalnih igara i igrica. Starih priča, novih priča, svejedno. Štetne su i jedne i druge. Prvo i osnovno, ovisi što želiš. Je li ugodno biti dio stada? Je li toplo? Sigurno? Ako da, ne mrdaj nigdje. Kako bi i mogao. Ako ne, jedino potrebno pitanje je što će te dovesti do tebe? Ironično. Čini se da te nešto treba dovesti tamo gdje se već nalaziš. Je li to "vjerovanje" u nešto? Je li to slijeđenje nekog "puta"? Ništa od navedenog. Pokušaj da se "shvati" nešto, da se mislima uhvati život, piši kući (znaš već što), unaprijed je osuđeno na propast.
Zamišljanje života - glupost, fantazija. Življenje i osjećanje, to je već nešto drugo.
We are reaching for something that already found us, reče pjesnik. Objasniti si to, uhvatiti tu misao, nasjeckati ju i izanalizirati, nema nikakve svrhe.
Odučiti se od svega naučenog, kao što savjetuje stari spis, e to je već nešto. A je li lak zadatak? To je drugi par rukava. Ako nema spremnosti u čovjeku, ništa se ne događa, to vrijedi i dalje.
Prepričavanje priča, puko prepričavanje priča. Silina tradicije stisnula te poput škripca. Igraš nečiju igru. Veseli te to? Ako ne, zašto ne prestaneš. Nije teško.
Riječi su ograničenje. Ukazuju na nešto, ali šta s tim. U konačnici, do nečega stvarnog možda ćeš doći ne zahvaljujući njima, već usprkos njima. Na temelju nečeg sasvim banalnog, usputnog, naoko nevažnog. To nešto ti je toliko blizu da to ne možeš ni zamisliti. Ali što vrijedi i ta tvrdnja. Malo i ništa. Kad bude, bit će, a onda ćeš se lupati po glavi i čuditi se gdje si to sve gledao, gdje si to sve tražio.
Do that which is assigned you, and you cannot hope to much or dare too much. There is at this moment for you an utterance brave and grand as that of the colossal chisel of Phidias, or trowel of the Egyptians, or the pen of Moses, or Dante, but different from all these. Not possibly will the soul all rich, all eloquent, with thousand-cloven tongue, design to repeat itself... Abide at the simple and noble regions of thy life, obey thy heart, and thou shalt reproduce the Foreworld again. Waldo Emerson
Post je objavljen 20.12.2010. u 07:02 sati.