Jedna od najžešćih izvedbi ove pregenijalne pjesme. Vjerojatno će biti maknuta s youtubea za koji dan, pa nek stoji i ovdje dok ne nestane. Predobro se uklapa u ovu temu. Slušanje i gledanje zahtjevaju angažman i u tom slučaju vraćaju višestruko.
So don't fear if you hear
A foreign sound to you ear
It's alright, Ma, I'm only sighing.
For them that must obey authority
That they do not respect in any degree
Who despite their jobs, their destinies
Speak jealously of them that are free
Cultivate their flowers to be
Nothing more than something
They invest in.
Još jedna vanserijska izvedba.
ispod svih tih zastava
što vijore svud oko nas
ne postoji mjesto
gdje mogla bi stati
visoko dignuti ruke
i pjevati našu pjesmu
protiv volje umiješan
u staru zavjeru strana
u staru zavjeru nada
ja sam jednoga dana
slučajno našao put
ispod svih tih zastava
što vijore
kapi s oboda
sada opadaju na uže i gun
ja sam slobodan
neka s moga vrata vijori
šal od svile
Ako nisi vjernik, onda se tako i izjasni na popisu stanovništva. Tako glasi poruka ove hvalevrijedne inicijative. Posjetite gornju stranicu i probajte ući malo dublje u problematiku.
Identitet je kompleksna i diskutabilna kategorija (da ne kažem zajebana). Težnja za identificiranjem proizlazi iz težnje za pripadnošću nekome ili nečemu. Ako nikome i ničemu ne pripadam, što sam, tko sam? U korijenu svakog identificiranja je želja za zajedništvom.
Identificiranje s nekim/s nečim najčešće je deklarativne prirode, shvaća se i uzima olako, po inerciji, po sili tradicije, po logici mase. Formalno deklariranje je površno, nema dubinu i nema značenje.
Kada netko kaže da je ovo ili ono, to samo po sebi ne mora značiti apsolutno ništa. U većini slučajeva i ne znači ništa. U manjem broju slučajeva, postoji dubina, postoji razumijevanje, postoji temelj i postoji nešto više u tome.
Reći ja sam ovo ili ja sam ono, samo po sebi ne rješava čovjekovu potrebu za smislom, kao ni potrebu za pripadanjem. Iz tog razloga, podaci koji se dobivaju putem popisa stanovništva ili neke druge vrste statističkog istraživanja, u dubljem smislu mogu se okačiti mačku o rep. Oni su samo formalni i samo magarcu mogu služiti kao argument za nešto. Brojke i stvarno stanje, brojke i stvarno razumijevanje, to su sasvim različiti pojmovi.
Rulja se uvijek izjašnjava po inerciji. Pripadnik rulje se izjašnjava u skladu s prevladavajućim stavom i odabirom. Iza toga stoji vrlo jednostavna psihologija. Ne želim se udaljiti od stada, ne želim ostati sam, ne želim biti drukčiji, ne želim iskakati, ne želim bosti oči.
Pitanje identiteta na svaki bitan način nadilazi puki, formalni odgovor na pitanje kako se izjašnjavam pred drugima. Lako je reći ja sam ovo ili ono. Ostaje pitanje što za mene, kada me nitko drugi ne pita, već kada pitam sam sebe, što za mene, stvarno i dubinski, znači da sam vjernik, nevjernik, katolik, ateist, budist, musliman, što god.
U procesu identificiranja presudnu ulogu ima tradicija. Ako ste se rodili u Indiji vaša tradicija će vam vjerojatno pričati priču kako ste "budist". Ako ste se rodili negdje na zapadu, postoji dobra mogućnost da će vam pričati priču o tome da ste "kršćanin". Ako ste se rodili u obitelji ateista, u glavu će vam biti gurana priča da ste "ateist". I tako se u vašim mladim godinama formira vaš "identitet" i vi idete kroz život uvjereni kako ste ovo ili ono.
Ne mogu se deklarirati nikako drugačije nego kao ljudsko biće. Ništa osim toga mi ne drži vodu. Mogu bez problema sasjeckati vašu ideju o tome da ste katolik ili o tome da ste ateist, ili agnostik (što je u zadnje vrijeme vrlo popularna vrsta samoodređenja). Svi ti pojmovi su prašina u oči. Isusa niste vidjeli, samo ste čuli o njemu, ali eto, vjerujete bez zadrške. Ne možete ni pod razno objasniti kako je nastao i kako postoji sva raznolikost Života, ali eto, gorljivo tvrdite da ste ateist. Ne znate točno o čemu se tu radi, svakako ima nešto, ali ne znate što, pa se elegantno izjašnjavate kao agnostik. Sve je to hrpa nebuloza, a istina o vašem identitetu, o onome što zaista jeste, makar vam bila i ispred nosa, i dalje vam je daleka svjetlosne godine. I dalje nemate pojma i to je jedino što je sigurno.
Jedan stari stih kaže: Postoji Nešto, nejasno ali potpuno u samome sebi, rođeno prije Neba i Zemlje. Tiho i bezgranično, uvijek Jedno i nepromjenjivo, koje prožima sve stvari. Ovo već ima nekog smisla. A smisao proizlazi upravo iz neodređenosti. Ne možete se zalijepiti za ovakvu rečenicu, možete tek naslutiti da ima nešto u njoj.
Ono što ja jesam je izvan svakog pojma i izvan svake deklaracije. Razmislite kako ćete se izjasniti na popisu stanovništva i to prvenstveno zbog sebe, ne zbog pukih statistika.
dodatak:
ova pjesma nema nikakve veze s identitetom, ali ima neke veze s proljećem, novim ciklusom buđenja, rasta, bujanja svega i svačega.
Palača za biskupe (raspolagati tuđom mukom, nije mala zajebancija)
Institucija koja formalno propagira skromnost, ljubav i ostale divote, ponovo je pokazala i dokazala koliko radi suprotno od onoga što propovjeda. Dvori od oniksa bodu oči tek zato jer su očit i vidljiv primjer bahatosti i licemjerja koje svako malo imamo (ne)priliku čuti od Bozanića i ostalih vrhunskih demagoga. Kad bi isplivalo i dio onog nevidljivog, vjerojatno bismo svi skupa danima grlili wc školjke, povraćajući.
I look at you all, see the love there that's sleeping
While my guitar gently weeps
I look at the floor and I see it need sweeping
Still my guitar gently weeps
I don't know why nobody told you
how to unfold you love
I don't know how someone controlled you
they bought and sold you
I look at the world and I notice it's turning
While my guitar gently weeps
With every mistake we must surely be learning
Still my guitar gently weeps
U potrazi za nekim informacijama našao sam se na portalu Komentar dana. Pročitao sam nekoliko tekstova u dahu i ostao bez daha. Nešto toliko osvježavajuće dobro rijetko se sretne. Tekstovi su oštri i bez imalo dlake na jeziku. Ako ste skloni moralnim (ili kvazi moralnim), ćudorednim osjećajima, ne čitajte, ne preporučujem. Ako ne želite čuti bit stvari, zaobiđite. Ako ste u nekoj stranci, pravite se da niste ništa čuli. Ako su vam puna usta i srca tradicije, ovi tekstovi vas mogu samo naljutiti. Zaobiđite ih, zašto se živcirati. Vi znate svoju istinu.
Meni su tekstovi odlični jer zrače želju za istinom i poštenjem i bez imalo suzdržavanja pljuju po svemu i svakome što je lažno i prevarantsko. Možda je zato toliko pljuvanja u njima, jer toliko je stvari oko nas koje zahtijevaju da ih se pljune. Toliko ljudi koji samo seru, lažu, busaju se u svoja stranačka (ili neka druga) prsa i lupetaju kako su bolji od onih drugih, a isti su. Toliko blesavih ljudi koji se konfekcijski klanjaju ovome ili onome, a pojma nemaju ni o čem bitnom. Toliko je savijanja kičme, toliko poginjanja glave, toliko snuždenih lica koja drhte kad gazde podviknu.
Dok većina medija glupara i zatupljuje, i to ne samo većina "žutih" medija, nego većina svih medija, jer koji to nije dobrim djelom žut(?), Komentar dana je glas razuma i savjesti. Koje su to novine "ozbiljne"? Gdje se to može pročitati ili čuti nešto brutalno iskreno i brutalno otvoreno? U HTV-ovom dnevniku možda? U dnevnicima komercijalnih televizija? U Večernjem? Jutarnjem? Malo sutra.
Takvu vrstu brutalne otvorenosti našao sam na Komentaru dana. Bilo bi lijepo vidjeti više ljudi koji misle svojom, a ne partijskom, ne stranačkom, ne crkvenom glavom.
John Brown went off to war to fight on a foreign shore
His mama sure was proud of him!
He stood straight and tall in his uniform and all
His mama’s face broke out all in a grin
“Oh son, you look so fine, I’m glad you’re a son of mine
You make me proud to know you hold a gun
Do what the captain says, lots of medals you will get
And we’ll put them on the wall when you come home”
...so, what you see around you is people who are unable to love each other...this is called The sound of silence
Puno puta sam slušao ovu pjesmu. Savršena melodija, jedna od (meni) najupečatljivijih ikad. Melodija je odlična, naziv isto. Nagovješta da se možda radi o slavljenju Tišine. Nekoliko puta sam čitao tekst pjesme i svaki put mi je nešto u njemu bilo neobično i nespojivo s tim da pjesma govori o glorificiranju druženja s tišinom. Nisam se oko toga previše opterećivao, niti sam ulazio dublje u analizu teksta, sama atmosfera pjesme mi je bila dovoljna. Danas sam ponovo došao do te pjesme, ponovo neka izvedba (ova gornja) koju prije nisam čuo, ponovo mi je pjesma kao da ju čujem prvi put, jednostavno odlična. Ovaj put sam odlučio malo bolje ući i u sam tekst, probati razjasniti ono što mi je prije, u površnim pogledima na riječi, bilo škripalo. Prošetao sam i internetom u potrazi za značenjem, da vidim što drugi misle. Već prva analiza koju je netko napisao bila mi je pogodak, pa dalje nisam morao ni tražiti. Na tu poantu sam nadodao svoje interpretacije i krajnji zaključak mi je bio pravo osvježenje.
Što neki autor želi reći svojim djelom, pjesmom, slikom, to u krajnjoj liniji samo on do kraja zna (ako i on). Ono što čitatelj ili slušatelj doživi već je u neku ruku igra pokvarenog telefona i čisto sumnjam da se dešava kako je ono što se želi poručiti nekim djelom jednako kao i ono što netko primi od tog djela. No, to i nije tako važno. Djela, nakon što ih netko stvori, žive jedan svoj odvojeni život, barem u nekoj mjeri neovisan od autora. Najveća vrijednost djela je da budu okidači i da u onima do kojih dopru probude neke uspavane dijelove.
Suond of silence. Krivo sam mislio kako pjesma govori o vrijednosti tišine, tišine koja je produktivna, koja hrani, daje, osvježava, oporavlja, podučava. Ovdje je riječ o onoj drugoj tišini (koja nastaje usljed masovne šutnje), koja je pasivna, koja je obuhvatila poput neke zaraze cijelo čovječanstvo. O tišini koja umrtvljuje, o tišini koja je neurotična, koja se temelji na strahu i bespogovornoj poslušnosti, o tišini koja ne propituje, koja tek tako prihvaća sve što joj se servira, o ljudima koji su začarani inertnošću, koji su prihvatili stvari onakve kakve jesu, kakve im kažu da moraju biti, o ljudima koji su tiha, bezlična većina koju glasna, bahata manjina vrti oko malog prsta.
And in the naked light I saw
Ten thousand people, maybe more
People talking without speaking
People hearing without listening
People writing songs that voices never share
And no one dared
Disturb the sound of silence
Tiha, bezglasna većina koja se ne usuđuje, ne pada joj na pamet, svojim glasom narušiti žabokrečinu u kojoj grca. Postoji krucijalna razlika između tišine i Tišine, između besmislene šutnje prouzrokovane strahom i produktivne Tišine koja je majka podučavanja. Jedna je destruktivna, druga je konstruktivna. Jedna drži ljude u toru, druga ih zove na široke livade.
Sound of silence je upozorenje da se ne bude bezličan, utopljen u masi i tradiciji i preporuka da se izađe iz tog suludog kola, žrvnja koji melje ljudske duše.
"Fools", said I, "You do not know
Silence like a cancer grows
Hear my words that I might teach you
Take my arms that I might reach you"
But my words, like silent raindrops fell
And echoed
In the wells of silence
And the people bowed and prayed
To the neon god they made
And the sign flashed out its warning
In the words that it was forming
And the sign said, "The words of the prophets are written on the subway walls
And tenement halls"
And whispered in the sounds of silence
Iz ove pjesme izdvojio bih... cijelu pjesmu. Ovaj tekst mogao je komotno biti napisan prije dva dana. Ili prije deset minuta. Napisan prije 50-ak godina, ne prestaje biti aktualan. Ne prestaje upozoravati i pozivati na akciju.
Naizgled jendostavna kombinacija akustične gitare, usne harmonike i glasa, a sve to iz duše i pera jednog genija, baca me u trans.
She lit a burner on the stove and offered me a
pipe
"i thought you’d never say hello," she
said
"you look like the silent type."
Then she opened up a book of poems
And handed it to me
Written by an italian poet
From the thirteenth century.
And every one of them words rang true
And glowed like burnin’ coal
Pourin’ off of every page
Like it was written in my soul from me to you,
Tangled up in blue.
