Nakon što sam napisao odgovor na jedan komentar, vidio sam da taj odgovor više sliči na post nego na odgovor, pa ga umjesto u komentarima stavljam kao post.
@kiklopice, bilo mi je zanimljivo pročitati ovo tvoje izlaganje i pojašnjenja tvojih stavova i pitanja. Ja pišem samo ono što sam doživio, što mi je blisko i što mi ima smisla. ALI, to nikako ne znači da smatram kako živim u nekom krajnjem, neprestanom i nepomućenom prosvjetljenju. Nikako. Ni pod razno. Ne smatram da sam došao do nečeg apsolutnog, nisam, i čak ne znam ni kako bi to apsolutno, čak ni teoretski to ne znam (a teorija mi tu ionako slabo vrijedi) trebalo izgledati. Pošto ga ne znam ni teoretski, ja mu čak i ne težim. U onoj rečenici "biti, bez ako i ali" nisam mislio na neku božansku svijest, nego sasvim ljudsku. Ne na trajno stanje koje bi bilo uronjeno isključivo i prvenstveno u bivanje, već prepoznavanje činjenice da je bivanje uvijek tu, čak i u situacijama kad nam netko u busu stane na nogu i pri tom se naljutimo na tog nekog. Meni ono "bez ako i ali" ne znači ono što si ti pomislila da bi trebalo značiti. Ne znači mi neku apsolutnu čistoću i postojanje u njoj, ne znači da vanjski činioci nemaju utjecaja na mene. Ne, ne, meni to znači nešto sasvim prizemljenije.
Ti kažeš kako treba biti pošten i priznati da je većina onog što mislimo da je originalno naše zapravo nečije, da je preuzeto od nekuda, pri čemu čovjek sam sebe zavarava kako je to zapravo njegovo. Ja sam prije nekoliko godina praktički naglo prekinuo s čitanjem literature, iz razloga koji je povezan upravo s tim što si navela. Mozak i tijelo su mi jednostavno počeli odbacivati te sadržaje, pogotovo one jako uzvišene i jako duhovne, pune nekih obećanja, opisa i čega sve ne. Slično kao što želudac izbaci određeni sadržaj koji mu nikako ne sjedne. Stavio sam zapravo upitnik na sve do tada pročitano i shvatio da to sve slabo vrijedi. Vrijedi do neke mjere, a poslje toga ne vrijedi ništa. Tada mi je privlačno postalo nešto drugo, ne više knjige. Učinilo mi se da je najveća i najvažnija knjiga za nas sam naš život i da smo to življi što smo više u samom središtu života. To kad kažem da je najvažnija knjiga sam život, ne govorim to kao neku frazu. U usporedbi s tim otkrićem, nekontrolirano iščitavanje knjiga djeluje kao nešto banalno. Nemam pretenzija težiti nekim velikim duhovnim vrhuncima s kojih se soli i sije pamet ili iskustvo. Iako, imam osjećaj da se baš s tim bave mnogi drugi, od službene vjere do raznih duhovnih škola. Svi oni redom nešto obećavaju, od kraljevstva nebeskih do specijalnih duhovnih iskustava. Za mene je to arogancija (a i ignorancija). Da zaključim, moj cilj i nisu primarno duhovna iskustva niti duhovnost u tom užem smislu. Moj je interes i cilj izvorno, neposredno i što je moguće više autentično življenje. Bivanje u tome igra bitnu ulogu, ali ne u smislu neke nirvane i potpune nepomućenosti svijesti, već kao nepobitna stvarnost koja, to znam iz prve ruke ne iz druge, postoji neprestano(!) u temelju našeg života. Svrha ovog bloga je kao prvo da posluži meni kao filter za ono što se događa u meni, a kao drugo da potakne i neke druge ljude da počnu istraživati više sami, da počnu više uzimati u obzir svoje iskustvo (ne moje ili nečije) da svoj život počnu doživljavati kao svoju jedinstvenu knjigu koja čeka da je oni sami ispišu. Eto, tako ja razmišljam.
You Can See It In A Clear Blue Sky
You Can See It In A Woman's Eyes
You Can Hear It In Your Babies Cries
You Can Hear It In Your Lover's Sighs
You Can Touch It In A Grain Of Sand
Feel It Round You Everyday
And Hear What I've Got To Say
I Saw It In The Midnight Sun
And I Felt It In The Race I Won
And I Hear It In The Windy Storm
And I Feel It In The Icy Dawn
And I Smell It The Wine I Taste
And I See It In My Father's Face
And I Hear It In A Symphony
And I Feel It In The Love You Show For Me
It's easy to see, it's easy to see
To see only white where colour should be
It's easy to feel, it's easy to feel
But it's not good enough, even though it's real
It's easy to breathe, it's easy to grieve
To breathe only air where life should be
It's easy to laugh, it's easy to cry
To cry so so hard that it can't be denied
Ako s laserom svijesti odstranimo sve ono što nismo, ako odstranimo sve etiketice koje su nam kroz život drugi nalijepili i koje smo si sami nalijepili..., što ostaje? U tome što ostaje skrivamo se mi. A to što ostaje veće je od onoga što smo odstranili. Sve paradoks do paradoksa. Kako se snaći u svemu tome? Tako da pogledamo u sebe, s ozbiljnošću, ali bez očajničkih očekivanja. Ostvariti mir unutar sebe - neprocjenjivo.
The soul is perceiver and revealer of truth. We know the truth when we see it, let sceptic and scoffer say what they choose. Foolish people ask you, when you have spoken what they do not wish to hear, "How do you know it is truth, and not an error of your own?" We know truth when we see it, as we know when we are awake that we are awake.
Shvatiti život u detalje, shvatiti slijed i svrhu događaja potpuno, umišljati si da će beskrajne analize dovesti do oslobođenja... nemoguća, iscrpljujuća i besmislena misija.
Moramo li znati i shvatiti baš sve? Je li to na nama? Ili je nešto drugo?
Ispostavlja se da je ljudima najlakša i najprirodnija stvar na svijetu najteža. Biti. Bez ako i ali. Biti i u bivanju tražiti temelj.
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce, radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu mali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.
I ain't gonna work on Maggie's farm no more.
No, I ain't gonna work on Maggie's farm no more.
Well, I try my best
To be just like I am,
But everybody wants you
To be just like them.
They say sing while you slave and I just get bored.
I ain't gonna work on Maggie's farm no more.
Billy Joel je u Piano Manu dotakao neka vrlo bitna i duboka pitanja i prostranstva u čovjeku.
...there's an old man sitting next to me
Makin' love to his tonic and gin
He says, "Son, can you play me a memory
I'm not really sure how it goes
But it's sad and it's sweet and I knew it complete
When I wore a younger man's clothes."
Sing us a song, you're the piano man
Sing us a song tonight
Well, we're all in the mood for a melody
And you've got us feelin' alright
Now John at the bar is a friend of mine
He gets me my drinks for free
And he's quick with a joke or to light up your smoke
But there's someplace that he'd rather be
He says, "Bill, I believe this is killing me."
As the smile ran away from his face
"Well I'm sure that I could be a movie star
If I could get out of this place"
Čovjek se pita. Skup svih događaja, spleta okolnosti, sudbine, dobrih i loših odluka doveo me do ove točke u kojoj sam sad. Da je tek neki mali, naoko nevažni detalj bio drukčiji, stvari bi krenule u sasvim drugom smjeru i dovele bi me do neke druge točke. Kako god bilo, nepotrebno je i destruktivno žaliti ili plakati za nekom prošlom odlukom i prošlim, nestalim, mrtvim razvojem događaja. Sve smisleno, sve živo i bitno nalazi se u točki u kojoj jesmo, kakva god ona bila. Svaka akcija dolazi iz te točke, svaki smjer se bira iz nje. Zato je važno da se čovjek pita što je to što zaista želim. Ali ono, ZAISTA ŽELIM. Što je to i koji put vodi to toga? Nadalje, što je to što zaista ne želim. Ali ono, ZAISTA NE ŽELIM. Ako maksimalno duboko zaronim u sebe, nije problem vidjeti što želim, a što ne, što je u skladu s dubinom, a što joj je suprotno, koje kretanje je produktivno i životno, a koje destruktivno i umjetno. Nije teško vidjeti da su vanjska kretanja, vrijednosti i ostalo u potpunom neskladu s prije spomenutim zahtjevima iz čovjekovih dubina. Nije uopće teško primjetiti sav taj nesklad između nametnutih vanjskih očekivanja i prirodnih unutrašnjih impulsa. Čovjek se pita, kako je moguć sav taj nesklad. Ne znam kako je moguć, ali činjenica je da postoji. Onda se pita, ima li drugih alternativa. I shvati da mu nema druge nego tražiti alternative besmislenom načinu života, pa makar one i ne bile toliko uočljive.
Kazne za...što? Nije mi bilo jasno kad sam pročitao ovakav naslov po portalima. Kaznit će nas za...što?
U moru neobičnih i suludih propisa, pravila, zakona, ovaj je u konkurenciji za najjadnijeg i najbezobraznijeg. On šalje niz poruka koje dobivamo i inače, ponekad na više, ponekad na manje suptilne načine, a ovaj put direktno i bez uvijanja. Pomozi nekom i kaznit ćemo te. Dobro došli u policijsku državu. Budimo sretni ako se neka budala ne sjeti naplaćivati i zrak, disanje, hodanje, kretanje, pogled prema nebu ili prema moru. Ne bih stavio ruku u vatru da već nije formiran poseban stručni tim i za takve prijedloge. Ajmo ne reći ništa i ne reagirati svaki put kad nam se pokuša uliti strah u kosti. Usaditi ljudima strah i onda ih motati kao mlade majmune oko malog prsta. Jadno! Pozivati se i opravdavati "sigurnošću sudionika u prometu"... Licemjerno! I još jednom - jadno!
Under waterfall
Have you heard, have you heard,
Have you heard, have you heard the word ?
The only thing I’m interested in -
(our love's in jeopardy)
I'm talking about love your neighbor till it hurts
I'm talking about grab your friend
"Kojim god jezikom govorili, nikad ne možemo reći ništa više od onoga što jesmo."
"Ono što jesi toliko glasno govori, da ne čujem to što pričaš."
R.W.Emerson
Ne možemo reći ni trunku više od onoga što jesmo, jer ono što jesmo govori toliko jasno i glasno da riječi koje izgovaramo, koliko god lijepe ili kićene ili pametne bile, ne znače puno. Nekoga one možda i mogu zavarati i impresionirati, ali onoga tko čuje i vidi kvalitetu onoga koji ih izgovara, one su tek dosadni, besmisleni, isprazni zvukovi.
Ono što jesmo govori. Ono što jesmo. A što smo? Tko smo? Što to mislimo da jesmo i što je to što želimo biti? Je li to što mislimo da bi trebali biti u skladu s onim što možemo biti?
Nesklad između onoga što potencijalno i stvarno jesmo i možemo biti i onoga što možda mislimo da bi trebali biti, stvara nezadovoljstvo i patnju. Otkrivanje onoga što zaista jesmo i zaista možemo postati, daje snagu, nadu i izvor je neizmjerne radosti.
Nikad ne bismo smjeli biti ono što netko ili nešto izvana diktira da bi trebali biti. Ono što jesmo moramo otkriti, a otkrivamo iznutra. Iz vana može doći tek poticaj, ali promjena dolazi samo iznutra. Tom unutrašnjem treba se posvetiti i tamo kopati, otkrivati, rovariti i istraživati. Netko vam na tom putu može pružiti ruku i dati ohrabrenje i podršku, ali najvažniji dio puta treba proći sam. Kada se nasluti to što jesmo, onda se s tog nivoa i djeluje i govori i živi, a ono što govorimo u skadu je s onim što jesmo. Življenje prestaje biti neugoda i počinje biti radosna avantura. Ali, oko toga se treba potruditi, uložiti svjesni napor. Otkrivanje unutrašnjeg potencijala ne pada s neba.
Take me on a trip upon your magic swirlin' ship,
My senses have been stripped, my hands can't feel to grip,
My toes too numb to step, wait only for my boot heels
To be wanderin'.
I'm ready to go anywhere, I'm ready for to fade
Into my own parade, cast your dancing spell my way,
I promise to go under it.
Though you might hear laughin', spinnin', swingin' madly across the sun,
It's not aimed at anyone, it's just escapin' on the run
And but for the sky there are no fences facin'.
And if you hear vague traces of skippin' reels of rhyme
To your tambourine in time, it's just a ragged clown behind,
I wouldn't pay it any mind, it's just a shadow you're
Seein' that he's chasing. Then take me disappearin' through the smoke rings of my mind,
Down the foggy ruins of time, far past the frozen leaves,
The haunted, frightened trees, out to the windy beach,
Far from the twisted reach of crazy sorrow.
Yes, to dance beneath the diamond sky with one hand waving free,
Silhouetted by the sea, circled by the circus sands,
With all memory and fate driven deep beneath the waves,
Let me forget about today until tomorrow.
Izvješće o boravku u demokratskoj školi Sands (UK)
Na ovom blogu je jedna od važnih tema obrazovanje, odnosno težnja za korjenitom promjenom obrazovanja, odnosno propitivanje aktualnog obrazovnog sustava, odnosno budimo realni to propitivanje ne mora ni trajati jako dugo da bismo bili skroz na čistu kako je aktualni obrazovni sustav jedna velika sramota i u jednom vrlo konkretnom smislu zločin prema najmlađim članovima društva, zločin od kojeg svi zajedno složno okrećemo glavu, ne želeći se ni zapitati ima li alternative tom obrazovnom smeću, a kamoli da napravimo i neki konkretniji potez u smjeru promjena u tom području.
No, pesimizam i gađenje prema aktualnom sustavu na stranu. Evo i malo dobrih vijesti. Osnivačica udruge Slobodna škola Dragana Bolješić Knežević u okviru stručnog usavršavanja za profesore posjetila je demokratsku školu Sands. Na stranicama magazina Kameleon objavljen je njen izvještaj o boravku u spomenutoj školi. Izvještaj je iscrpan i vrlo zanimljiv, daje jednu lijepu sliku o tome kako obrazovanje može izgledati i približava čitatelju atmosferu jedne škole koja je prijateljska umjesto neprijateljska, u kojoj vlada povjerenje, a ne strah, u koju polaznici svaki dan i dolaze i odlaze sa smješkom na licu, u kojoj se znaju pravila ponašanja, s tim da ta pravila imaju smisla, u kojoj učenici zajedno sa učiteljima donose sve bitne odluke koje se tiču škole i njenog funkcioniranja i na taj način direktno, kroz osobno iskustvo, već od malih nogu imaju prilike učiti o pravoj demokraciji.
Detaljan izvještaj o petodnevnom boravku u Sandsu, zajedno sa slikama pogledajte na KAMELEONU.
Možete li zamisliti ovakvu školu u svom susjedstvu? Da li biste poslali dijete u takvu školu? Nije li potrebno, čak i neophodno, da i u Hrvatskoj zažive ovakvi obrazovni sustavi, kao oaze slobode i kreativnosti u obrazovnoj pustinji zabrana, ograničenja i sterilnosti?
Burning down the house, ili u ovom slučaju: Burning down the school
Changes
And these children that you spit on
As they try to change their worlds
Are immune to your consultations
They're quite aware of what they're going through
Tu i tamo na kratko zavirim u Tao Te Ching. Fascinantno je to koliko je izvorna mudrost vječna i koliko je uvijek svježa. To samo pokazuje i dokazuje koliko je izvan vremena. To što je Tao napisan prije 2 i pol tisuće godina gotovo da ne znači baš ništa. Čitatelj ima osjećaj kao da je napisan jučer ili prije tjedan dana i obraća se upravo njemu. Ipak, bez obzira na vrijednost i istinu koju neki tekst sadrži, ne bih nikome predložio da si bilo koji tekst odredi kao neku vrstu ultimativnog vodiča za život i da se drži isključivo toga, tj. da se ograniči isključivo na njega. Ako je netko ultimativni učitelj ili ultimativni vodič, onda je to samo Život sam, a on je slojevit i prepun svega, a tek jedan dio toga svega su razni tekstovi. Pokušavati u nekom od njih naći SVE, prilično je jalovo i čovjek se lako može razočarati. Tekstovi (drevni ili bilo koji, od starih ili novih autora) služe tek da budu poticaj i inspiracija, podsjetnik. Ništa više. Tekst je tek štaka koja treba dovesti do toga da štaka više nije potrebna i da čovjek dalje hoda sam, čvrsto na svojim nogama, bez štake. Mnogi učitelji vole vas vezati uz sebe i služiti vam kao štaka neograničeno, za određenu redovno naknadu. To je možda dobro za njih (barem financijski), ali je loše za vas (i financijski i na druge načine).
Izdvojit ću ovdje pjesmu 64 iz Taa, koja mi je danas privukla pažnju:
Ono što je mirno lako je uhvatiti.
Ono što se još nije pojavilo, lako je spriječiti.
Krhko se lako razbije.
Malo se lako potroši.
Bavi se stvarima prije nego se pojave.
Uspostavi mir i red prije nego nastupi nered.
Stablo koje je široko poput čovjekova zagrljaja
razvilo se iz sićušne mladice.
Visoka kula izdigla se iz grude zemlje.
Put od tisuću kilometara započinje prvim korakom.
U svojiim pothvatima ljudi se obično spotaknu
nadomak uspjeha.
Ako je oprez na početku, a strpljenje na kraju,
pogreška će se izbjeći.
Mudrac pomaže svim bićima
da pronađu vlastitu prirodu, ali ih pri tom ne vodi za ruku.
(post koji sam napisao o Tao Te Chingu može se pogledati u izdvojenim tekstovima)
If I'd thought about it, I never would've done it
I guess I would've let it slide
If I'd paid attention to what others were thinkin'
The heart inside me would've died
But I was just too stubborn
To ever be governed by enforced insanity
Someone had to reach for the risin' star
I guess it was up to me
Ne znam da li ste već slušali ovu pjesmu pažljivije. Na ovom blogu je bila stavljana više puta. Ali baš me zanima, slušaju li se te pjesme koje se stave. I kako se slušaju. Već pjesma, nečija, sama po sebi može biti post. Dapače - postčina. Pjesma sama za sebe može pričati priče. Pričati priče i buditi.
It's all right Ma nije pjesmica koju se tek posluša, nije pjesmica za fešte, nije pjesmica koju se sluša selektivno, nije pjesmica uopće. Ona je gotovo propovjed. Tekst je ovdje. Ako ga se želi shvatiti, dobro ga je čitati kao što se čita Shakespearea, polako i studiozno, i svakako više nego jednom. Osobina tih velikih pjesama je upravo to da one, iako ih slušatelj možda već i dobro zna, često sa novim slušanjem otkriju nešto novo, za uho zapne neki stih koji prije nije. Izdvojiti neki stih iz ove pjesme prilično je nezahvalno. Pjesma je od 1963.-e imala svoj razvojni put i doživjela niz preobrazbi. Od laganog jednoličnog ritma i ubojitog neumoljivog teksta pa sve do ove brze i još ubojitije verzije. Ona, koliko vidim po komentarima na youtubeu, živi u mnogim mnogim ljudima i za to postoje više nego dobri razlozi, jer ta pjesma poput bagera kopa po onim stvarima po kojima se ne voli kopati, dira u one teme koje nije lijepo dirati, propituje ustaljene norme, čak i one "svete" i gotovo redom ih odbacuje i bez da to jasno kaže - poziva na izvornost i buđenje.
Ako bih morao, a ne moram, već želim, iako mi to nekako izgleda, kao što sam i rekao, nezahvalno, izdvojiti neki dio, u ovom trenutku bih izdvojio ovaj koji slijedi, a već u sljedećem trenutku bih svakako izdvojio neki drugi:
Meantime life outside goes on
All around you.
Ova dva kratka retka imaju neku neobičnu moć dignuti zastor sa prekrivene svijesti. Što god da mi se događa, što god da vam se događa, što god da me brine, što god mi je možda trenutno u fokusu, ostaje nepobitna činjenica da se pored toga što je trenutno u fokusu neprestano, cijelo vrijeme, bez stajanja, bez odmora sav život odvija, sasvim neovisno o tom fokusu, i to cijelo vrijeme. Sav život se odvija. Život radi svoje u milijonima oblika. Život radi svoje i u nama, čak i onda dok smo mi okupirani tim našim trenutnim fokusom, čak i onda sve funkcije u nama rade. Ta spoznaja, sama za sebe, može biti vrlo oslobađajuća. A i ne mora, kako za koga. Jedno je sigurno, kada je slušatelj dobro ugođen i spreman, u njegovo uho ulaze stvari koje mu ne bi ništa značile da nije postigao tu spremnost.
Divlji Dylan (neka vrsta suvremene verzije propovjedi na gori)
Propaganda,
all is phony!
It's easy to see without looking too far
That not much
Is really sacred.
Keep it in your mind and don't forget
That it is not he or she or them or it
That you belong to.
