Tu i tamo na kratko zavirim u Tao Te Ching. Fascinantno je to koliko je izvorna mudrost vječna i koliko je uvijek svježa. To samo pokazuje i dokazuje koliko je izvan vremena. To što je Tao napisan prije 2 i pol tisuće godina gotovo da ne znači baš ništa. Čitatelj ima osjećaj kao da je napisan jučer ili prije tjedan dana i obraća se upravo njemu. Ipak, bez obzira na vrijednost i istinu koju neki tekst sadrži, ne bih nikome predložio da si bilo koji tekst odredi kao neku vrstu ultimativnog vodiča za život i da se drži isključivo toga, tj. da se ograniči isključivo na njega. Ako je netko ultimativni učitelj ili ultimativni vodič, onda je to samo Život sam, a on je slojevit i prepun svega, a tek jedan dio toga svega su razni tekstovi. Pokušavati u nekom od njih naći SVE, prilično je jalovo i čovjek se lako može razočarati. Tekstovi (drevni ili bilo koji, od starih ili novih autora) služe tek da budu poticaj i inspiracija, podsjetnik. Ništa više. Tekst je tek štaka koja treba dovesti do toga da štaka više nije potrebna i da čovjek dalje hoda sam, čvrsto na svojim nogama, bez štake. Mnogi učitelji vole vas vezati uz sebe i služiti vam kao štaka neograničeno, za određenu redovno naknadu. To je možda dobro za njih (barem financijski), ali je loše za vas (i financijski i na druge načine).
Izdvojit ću ovdje pjesmu 64 iz Taa, koja mi je danas privukla pažnju:
Ono što je mirno lako je uhvatiti.
Ono što se još nije pojavilo, lako je spriječiti.
Krhko se lako razbije.
Malo se lako potroši.
Bavi se stvarima prije nego se pojave.
Uspostavi mir i red prije nego nastupi nered.
Stablo koje je široko poput čovjekova zagrljaja
razvilo se iz sićušne mladice.
Visoka kula izdigla se iz grude zemlje.
Put od tisuću kilometara započinje prvim korakom.
U svojiim pothvatima ljudi se obično spotaknu
nadomak uspjeha.
Ako je oprez na početku, a strpljenje na kraju,
pogreška će se izbjeći.
Mudrac pomaže svim bićima
da pronađu vlastitu prirodu,
ali ih pri tom ne vodi za ruku.
(post koji sam napisao o Tao Te Chingu može se pogledati u izdvojenim tekstovima)
I u ovoj pjesmi kao da postoji nešto drevno
If I'd thought about it, I never would've done it
I guess I would've let it slide
If I'd paid attention to what others were thinkin'
The heart inside me would've died
But I was just too stubborn
To ever be governed by enforced insanity
Someone had to reach for the risin' star
I guess it was up to me
|
