posebno volim ovu izvedbu i ovaj video ove pjesme, a o poruci da i ne govorim...
...a poruka prethodne pjesme može se izreći i kroz video od nekoliko sekundi:
Filozofiranje ima svoje ograničenje. Nužno. Bez daljnjeg. Čak i ako je vrhunsko, čak i ako je najdobronamjernije, najdublje. Jedan čovjek ne može prenjeti drugome "bit". U najboljem slučaju ga može prodrmati kako bi ga potaknuo da sam u sebi počne otkrivati o sebi. I ako to prodrmavanje uspije, može se desiti da iluzije počnu otpadati, jedna po jedna. Fromm je napisao zanimljivu knjigu S onu stranu okova iluzije. Poanta je: sve ovo oko nas to je (crno bijeli svijet) niz iluzija u kojima sudjelujemo, koje i ne htijući zdušno podržavamo i održavamo, a istovremeno postoji i život izvan iluzije. Postoji kao zametak, kao potencijal. Ali ne može se razviti, nema šansu, sve dok podržavamo sve te iluzije. Iluzije su, kako Fromm sugerira, okovi, negve oko nogu (ah, još gore, oko duše). Iluzije su, znamo to i sami, kočnice.
Ne vjerujem u Isusa, ne vjerujem u Alaha, ni u jednu od tih priča, ni istočnih ni zapadnih. Ali to me ne čini "nevjernikom". Vjerujem da je čovjek više nego što misli da je, ali to s religijama nema veze. Volim zamišljati čovjeka kao potencijal koji se nalazi zarobljen unutar ljuske jajeta, kao nešto što tek treba biti rođeno, nešto što se tek treba probiti i razbiti tu ljusku, te iluzije koje ga stišću i ograničavaju, koje nisu on, i to sada u ovome svijetu. Rađanje samoga sebe veliki je zadatak. I skroz imaginaran, za nekoga kome sve ovo zvuči kao glupost. Za mene, najvažniji koji postoji.
Maestralna izvedba...
Post je objavljen 25.01.2011. u 12:47 sati.