Prvi put kad sam ga vidio, bio je u trodjelnom odjelu. Ajd' dobro, pomislio sam, tako se valjda poslovni ljudi moraju oblačiti, pa ni on nije iznimka. Ubrzo se pokazalo da je itekako iznimka. Naime, brzo se pokazalo da se drži jedino svog dress koda, a taj glasi - oblačim se kako mi dođe. Tako je sljedeći put na sebi imao neke prugaste, platnene hlače, a gore nekakvu smiješnu narančastu majicu. Najčešće je ipak bio u trapericama, nimalo drukčiji od drugih, običnih ljudi. A taj bome nije bio ni najmanje običan. Najneobičnija osoba koju sam do tada imao prilike upoznati. I kako se ispostavilo, iz nekog neobičnog razloga imao je volju i želju neka svoja iskustva prenjeti meni.
Njegov ured, također, nije imao nikakve veze s uredima na koje sam navikao. Bio je više uređen kao dnevni boravak. Sve ležerno, praktično, uredno, ugodno, kao i on sam. Uvalili smo se u "uredske" fotelje, zamišljeno je pogledao u pod, pa digao pogled prema meni:
- Alene, znaš koji je najveći neprijatelj najboljeg života? - pitao me.
- Koji?
- Dobar život.
- Kako to misliš?
- Jednostavno. Ako pogledaš oko sebe, vidjet ćeš jako malo ljudi koji vode svoj najbolji mogući život, ali vidjet ćeš jako puno onih koji žive tako-tako, na pola koplja, polu-nezadovoljni, polu-zadovoljni, ni živi, ni mrtvi. Većina ljudi zapravo i ne zna da su živi. Oni ne žive, oni vegetiraju, a svoje vegetiranje smatraju životom, pa ga uglavnom proklinju. Usput krive sve druge za svoje stanje. Sebe nikada. Tako žive neosvješteni ljudi. Mlako.
- Zašto tako žive? - upitao sam.
- Zato što od malih nogu, sa svih strana slušaju kako je to normalno, gledaju oko sebe kako je to normalno.
- A nije normalno?
- Zar bi ti tako volio živjeti? - uzvratio je protupitanjem.
- Ne bih.
- Onda i nemoj. Nikad si nemoj dozvoliti da živiš mlako. To je ravno smrti.
U tom trenutku u ured je ušla tajnica. Osmjehnula se širokim osmjehom, nešto nam dobacila i ostavila kave na stolu. Ispili smo po gutljaj kave i neko vrijeme šutili. Zapravo, neko vrijeme uživali u tišini. Tišina je prekrasna kad se provodi u dobrom društvu.
- Ta bolest zvana dobri život, zatamnila je najvažnije segmente života. - nastavio je. - To se najljepše vidi u poslovima koje ljudi rade, kao i u vezama i brakovima u kojima žive. Rijetko kada ćeš pronaći čovjeka koji zaista voli ono što radi. Lakše ćeš dobiti na lotu, nego pronaći takvog. Isto tako, rijetko ćeš pronaći parove koji su zaista sretni i među kojima postoji prava ljubav.
- Ti si u braku, jel tako? - pitao sam. - Ako se ne varam, imaš kćerku stariju od mene.
- Ne varaš se, imam odraslu kćer. Ali razveo sam se još prije 20 godina.
Zinuo sam. U to vrijeme razvodi nisu bili česta stvar.
- Ne trebaš se čuditi. - rekao je i nasmijao se. - Vidjet ćeš da će s vremenom razvodi postati sve češća i prihvaćenija pojava. Razlog je jednostavan, sve više ljudi će odbijati živjeti u laži. Brak je svojevrsni kavez u kojem i nekad normalni ljudi s vremenom polude. To je zato jer je brak nenormalna, neprirodna, birokratska tvorevina. I ne razlikuje se puno od tzv. stabilnih, neformalnih veza. I jedno i drugo funkionira po principu obostranog posjedovanja. A ljubav i posjedovanje su nespojivi.
- Ti si sada sam, dakle?
- Ne. Barbara i ja smo već 8 godina u vezi.
Ponovo sam zinuo.
- Čudiš se zbog razlike u godinama? - nasmijao se.
- Pa šta ja znam. Kolika je razlika?
- Ja imam 58, ona 38. Znam, i meni je to u početku djelovalo nevjerojatno i teško prihvatljivo. U početku sam se i prilično opirao toj vezi. Brzo smo se bili zbližili i zaljubili, da bih ja nakon toga ustuknuo, pitajući se kojeg vraga to radim. Nisam joj se javljao nekoliko tjedana, očekujući da će tako veza puknuti. Ali, nakon tih par tjedana šutnje, jedno jutro mi je stigao njen fax: "Dobro, majmune, jel ti misliš biti samnom ili ne??? Briga me za razliku u godinama. Volim te." Tada su mi se otvorile oči i shvatio sam, i to ne mozgom, nego nekako dubinski, da je ljubav najjača sila u svemiru i da se pravoj ljubavi nikad ne treba opirati, već ju treba slijediti. I Barbara ovdje nije tajnica, ako si to pomislio. Ona je srce i mozak naše firme.
Ponovo smo neko vrijeme šutjeli. Trebale su mi te pauze, da mi se slegnu dojmovi, jer sam slušao o pogledima koji su bili toliko drukčiji od onih na koje sam navikao.
- Ljudi se zadovoljavaju s mrvicama, s prosjekom, lažu i sebi i drugima i pri tome su silno nesretni. U tome je uzrok većine problema koji nas okružuju - nesretni ljudi koji žive poluživote. - A život je prekrasan. Tj. mogao bi biti prekrasan, ako smo dovoljno otvoreni. Oko svega se nepotrebno komplicira. Život je u osnovi jednostavan, ali ne i banalan. Morat ćeš se dobrano potruditi da bi došao do jednostavnosti. Paradoksalno zvuči, ali je tako. Život je igra, ali nije zajebancija. Osoba koju moraš najbolje upoznati si ti sam. Osoba koju moraš najviše zavoljeti si opet ti sam. Kažu da je to sebično. Ni govora! Ne možeš upoznati drugu osobu, dok nisi dobro upoznao sebe. I još važnije, ne možeš voljeti drugoga, dok nisi istinski zavolio sebe. Život je igra i sve je jednostavno, ali do toga treba doći. Trebat će ti jako puno vremena da vidiš ono što ti se cijelo vrijeme praktički nalazi pred očima.
(nastavit će se....)
Post je objavljen 22.08.2017. u 21:25 sati.