Jednom sam ga primijetio u gradu, iz daljine. Bilo je kasno popodne, hodao je nogostupom. Djelovao mi je kao hodajuća sfinga. Iz njega je zračio duboki mir, opuštenost i samopouzdanje. Ništa glumljeno u njemu nije bilo. Hodao je polagano, pretpostavio sam da se kroz tu polaganost odmara od radnog dana koji je bio iza njega. Djelovao mi je jedinstveno, kao realizirana, samoostvarena osoba.
Tada, s mojih 20-ak godina, imao sam osjećaj da zna puno o svačemu, možda čak i sve o svemu bitnom. Zato sam htio iskoristiti priliku, pa sam ga jednom upitao o nečem što me tada znalo mučiti:
- Što misliš o smrti? Kako gledaš na to?
- Život, svaki život, je kao glazbena kutija navijena da svira određeno vrijeme. Ne znamo koliko će točno melodija trajati, ali znamo da ima početak i kraj. Opruga je nategnuta, život počne, čovjek živi dok se opruga ne odvrti do kraja, a onda život stane. Mi ne možemo utjecati na početak i kraj, niti se time trebamo previše zamarati. Ali sve ono između, a to nije malo, to je u našim rukama, na to možemo utjecati. Smrt je problem samo ako ne živimo kako treba. Ja živim punim intenzitetom, svaki dan potpuno, svaki sat i trenutak potpuno, bez ikakvog ostatka. Kad se tako živi, smrt nije problem, smrt je prirodni dio života. Smrt je također i dobra motivacija da se živi što potpunije i što stvarnije. Ljudi misle da imaju neograničeno vrijeme na Zemlji. Dobro je osvijestiti da to nije tako. Tada životu pristupamo ozbiljnije i odgovornije. Smrt nije problem. Sa životom se moramo suočiti.
- Znaš koji je najčešći problem, glavni uzrok zašto ljudi ne žive onako kako bi mogli i trebali? Znaš što je to što treba imati za stvarni život? - upitao me.
- Što to?
- Petlje.
- Čega?
- Petlje. Odlučnosti. Odvažnosti. Kada otkriješ koje je to područje koje te zanima, kada ovladaš njime, tada ga trebaš ponuditi svijetu, na ovaj ili onaj način. Moraš se pokazati, izraziti, realizirati. Za to je potrebno imati petlje, preuzeti odgovornost.
- A s čime se ti i Barbara točno bavite? Znam da surađujete s raznim firmama, ali što točno?
- Radimo sa srednjim i velikim firmama. To su sustavi od nekoliko stotina, pa do nekoliko tisuća zaposlenih. Mi radimo uglavnom s menagmentom. Držimo predavanja, educiramo ih o komunikacijskim vještinama, o vještinama vođenja ljudi, upravljanja. I da ti budem iskren, već mi to po malo počinje ići i na živce. Kad sam počinjao, a Barbara mi se pridružila nekoliko godina kasnije, sve sam radio s puno entuzijazma. Doslovno sam htio, barem malo, mijenjati na bolje svijet oko sebe, barem ovaj mali dio svijeta u kojem djelujem. Ali problem je u tome što vlasnike sve manje, ako uopće, zanima istinsko osnaživanje njihovih zaposlenika. Oni vide samo profit i to im je jedini pravi cilj. A ja tako ne mogu raditi. Zato već sada planiram napraviti jedan zaokret, po malo se maknuti od tih velikih sustava i koncentrirati se na manje firme koje žele uvesti neke nove, zanimljive promjene.
- Jesi za vegetarijanski sendvič? - upitao me.
- Šta, ti si vegetarijanac? - po ne znam koji put sam se iznenadio razgovarajući s njim. Tada vegetarijanstvo nije bilo toliko uobičajena pojava kao danas.
- A čuj, postao sam uz Barbaru. - nasmijao se. - Ona je gorljiva vegetarijanka, ljubiteljica životinja, prirode. Čak mislim da će postati i vegan.
- Što je to?
- Ma oni ti praktički jedu samo salate i ponešto lišća. Njih je lako hraniti, haha. - ponovo se nasmijao. - Ma šalim se. Vegani idu korak dalje pa ne jedu ništa što je životinjskog porijekla. Mislim da ih se danas u Hrvatskoj može nabrojati na prste. S vremenom će broj vjerojatno rasti. Meni je vegetarijanstvo za sada sasvim dovoljno. Preporučujem i tebi. Istraži malo o tome, pa vidi. Mnogi veliki ljudi kroz povijest su bili vegetarijanci. Dovoljno je spomenuti samo Teslu i Einsteina, a ima ih jako, jako puno. Oni nisu bili glupi ljudi.
Zamolio je Barbaru da nam donese sendviče i vodu. Svaki put kad bi ušla u prostoriju, njegovo lice kao da je obasjalo sunce. Bilo je jasno da među njima postoji neka posebna povezanost, nešto je zračilo kad bi se pogledali. Nakon što smo pojeli te zaista ukusne sendviče (svega je u njima bilo, razno raznih boja prirode, za neke sastojke nisam ni znao što su), upitao me:
- Što čitaš trenutno?
- Hessea. Trenutno, intenzivno Hessea. Uživam u njemu. S tako nečim se još nisam sreo. Svaka priča, svaka rečenica mi je čista uživancija. To je nešto što mi sada savršeno paše.
- Demijan mi je promijenio život. - rekao je. - Doslovno. Nakon te knjige više ništa nije bilo isto za mene. Od tada gledam na svoj život sa strahopoštovanjem, ili bolje rečeno, s dužnim poštovanjem. Ne shvaćam ništa olako. Istražujem, primjenjujem i nastojim se mijenjati, razvijati, napredovati. Tražim načine kako živjeti ispunjenije, smislenije, sretnije, zadovoljnije. Uvijek se mičem od tame i idem tamo gdje je svjetlo.
- Pričekaj malo, mislim da ovdje negdje imam Demijana. - otišao je do police i vratio se s knjigom.
- Aha, evo ga ovdje, ovaj odlomak.
I počeo mi je čitati:
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Ni jedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako zna. Svako nosi do kraja ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svaki je hitac prirode usmjeren ka čovjeku. Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svatko, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svatko od nas može protumačiti samo sebe samog.
Što je upravo istinski živ čovjek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato ubijaju u gomilama ljudi od kojih je svaki dragocjeni ogled prirode, koji postoji samo jedanput. Da mi nismo više nego ljudi koji postoje samo jedanput, da se može svaki od nas jednim puščanim zrnom doista skloniti sa sveta,bez ikakva traga,onda više ne bi imalo smisla pripovijedati priče. Ali, svaki čovjek nije samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim osobita, u svakom slučaju važna i znamenita točka u kojoj se pojave svijeta križaju samo jedanput na taj način i nikad više. Zato je povijest svakog čovjeka važna, vječita, božanska, zato je i svaki čovjek dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakom je otvoren duh, u svakom pati stvorenje, u svakom se izbavitelj razapinje na križ...
Herman Hesse, 'Demijan'
Ostao sam pod dojmom tog odlomka. Često bi ga se sjetio. I svaki put bi mi zvučao jednako dojmljivo i inspirativno kao i prvi puta kada mi ga je on pročitao.
(nastavit će se...jasno)
|
