- Što tebe najviše zanima? S čime se želiš baviti? - pitao me.
- Nemam pojma. Stvarno nemam.
- Koji su ti predmeti u školi bili omiljeni?
- Mogao bih ti reći hrvatski, ali to bi bilo prenategnuto i zapravo ne bi bilo istina. Možda je hrvatski najbliži tome, ali i u tome mi je puno toga bilo odbojno. Znam zašto me to pitaš i što želiš postići, ali jednostavno ti ne mogu reći ništa pametnije od ovoga što sam rekao. Mirne duše, možda i sa žaljenjem, mogu konstatirati da mi se škola praktički gadila. I to potpuno neovisno o mojim dobrim ocjenama i tim glupostima.
- Hoćeš riješiti neke testove koje koristim u radu s menagerima? Oni bi ti mogli dati neke odgovore.
- Šta su to testovi inteligencije ili ?
- Između ostalog i to. Imam raznih. Hoćeš?
- Zašto ne. Mogu odmah, daj mi ih.
- Ok, ja idem s Barbarom obaviti nešto do grada, pa se vidimo kroz dva sata, to će ti biti dovoljno.
Sljedeći put kad smo se vidjeli, donio mi je rezultate tih testova. Uzeo je te papire u ruke, udubio se u njih i rekao:
- Dakle, što se tiče Nobelove nagrade za matematiku, na toj nemoj računati. Ali svakako imaš dobre potencijale za neke tzv. društvene znanosti. Kad se sve uzme u obzir, mislim da bi mogao raditi nešto slično ovome što ja radim. Svaki čovjek ima jedan ili više talenata. Nebitno koliko. Ima jedna dobra izreka na tu temu, a glasi ovako: Tvoji talenti su dar boga tebi, a ono što ćeš napraviti s njima je tvoj dar bogu. To je živa istina. Svi ih imamo. Moramo ih otkriti i raditi na njima.
- Nije ništa čudno što ti je škola stvarala nelagodu. - nastavio je. - Ljudi uglavnom nemaju blage veze ni kako su škole nastale, a još manje čemu služe. Oni misle kako one postoje da bi "educirale", ali ništa nije dalje od istine. One postoje kako bi pokorile, porobile ljudski duh. Princip djelovanja današnjih škola nastao je u 19.-om stoljeću, za vrijeme industrijske revolucije. Tada se javila potreba da se ljude osposobi za rad u tvornicama, industrija je cvjetala, škole su morale proizvoditi, doslovno proizvoditi, radnike za cijeli taj sustav. Bilo je potrebno ljude sustavno učiti pisati i čitati, te ih učiti da budu poslušni i da, po mogućnosti, ne razmišljaju previše svojom glavom. Taj princip, na veliku žalost, postoji i danas. Ništa suštinski se nije promjenilo. Škole su ostale iste, iako je svijet oko njih sasvim drugačiji nego u 19.-om stoljeću. To je jedna sasvim poremećena, šizofrena situacija. Škole su mjesta zločina, ne mjesta edukacije. One ubijaju duh i duše mladih ljudi, umjesto da ih potiču na stvaranje, kreativnost, upoznavanje sebe i da ih pripremaju za kasniji odrasli život. Škole su mjesta mučenja, kazni, prijetnji. Općeprihvaćena je stvar da djeca ne vole ići u školu i to se uzima kao normalno. Ni njihovi roditelji nisu voljeli školu, ni njihovi djedovi i bake, pa je to, eto, normalna stvar da je nitko voli, da ničemu ne služi, ali da svejedno postoji. Priča oko školskog sustava je jedna jako, jako tužna priča. Zamisli kad bi ljudskom školskom sustavu bilo povjereno učiti male ptiće letenju. Znaš kako bi ih učili? Prvo bi im s nekom vrpcom privezali krila, a onda bi se zajedno s ptićima uhvatili posla. Ptići bi, vezanih krila, nesretni, tužni, sjedili u klupama, a velebni učitelj bi stavio nekog od njih na prozor i rekao mu: a sad, izvoli, poleti. Naše škole tako funkcioniraju. Priroda je puno pametnija od ljudi. Školski sustav i zdrava pamet su dvije sasvim nepovezive stvari.
- Pa što onda napraviti? - upitao sam. - Gdje učiti, što i kako, ako se u škole ne možemo pouzdati?
- Ne samo da se u škole ne možeš pouzdati, nego ih treba zaobilaziti u širokom luku. Učenje mora biti radost, a ne mučenje, kao što se obično misli. Ono mora biti usmjereno prema otkrivanju i realiziranju čovjekovih talenata, istraživanju. Cijeli taj proces mora biti kreativan i mora se odvijati u slobodi. Prisile su uvijek kontraproduktivne. Škole su jedan od uzroka svih tih neuroza i nezadovoljstva u ljudima.
- I onda, što nam preostaje?
- Pouzdaj se u sebe. Vjeruj sebi, ne sustavu. Uključi mozak. Istražuj. Propituj. Uči sam ono što te zanima, ako nema druge. Što će ptici krila ako ih ne koristi, tada samo smetaju. I što će čovjeku njegova duhovna krila ako ih ne koristi. Život može biti prekrasan, a može biti i pakao. I jedna i druga mogućnost su na dohvat ruke. Ako želimo da bude raj, moramo se aktivno truditi. A za pakao se dovoljno samo prepustiti i živjeti kao i svi. Odluka je na tebi. Svaki dan imaš izbor, svaki dan, čak i svaki trenutak, biraš što želiš od to dvoje.
(nastavit će se...)
"All the merry little elves can go hang themselves
My faith is as cold as can be
You think I'm blue, I think so too
In my words, you'll find no guile
The game's gotten old, the deck's gone cold
And I'm gonna have to put you down for a while"
|
