Dojmovi se polako slažu. Bilo je lijepo, zaista prekrasno. Poslužilo nas je i vrijeme i snijeg. Da je bilo klizališta (a saznadoh da su ga imali u planu ove sezone ali su odustali), ovo bi nam sigurno bilo odredište i slijedeće zime.

Pogled s Rogle je predivan. Kao da si na krovu svijeta. Vrhunci okolnih planina vire između oblaka, imaš osjećaj kao da je sve samo snijeg oko tebe.




Staze su najbolje do sada, organizacija na visokoj razini.



Ali bismo odsjeli svakako u hotelu. Iako smo imali priliku čuti nezadovoljne goste koji su uplatili boravak u hotelu s četiri zvjezdice a bili smješteni u hotel s tri zvjezdice. A oba hotela, međusobno povezana, više liče na omladinska zimovališta nego hotele.



U apartman ili bungalow bismo išli ponovo jedino ako je cijena između hotela i bungalowa drastična. Bila je, doduše, i ove godine ali smo zbog prijatelja odlučili uplatiti polupansion umjesto najam bungalowa (obzirom na različite skijaške navike, viđamo se samo na objedima). Razlika između tog najma velikog bungalowa preko Generalturista i polupansiona (znači, doručak i večera u hotelu) preko Kompasa iznosila je oko 2500 kn! Preživjet ćemo tu razliku ali ćemo na godinu biti pametniji.

Boravak u hotelu je puno praktičniji i zbog odlazaka u restoran. Tamo vlada tropska temperatura. Još kad uđeš u skijaškom odijelu i s bucama na nogama (a moraš, jer je vani teški minus i poledica), skuhaš se u trenu. Jednako je tako praktično uplatiti hotelski smještaj zbog hotelskog bazena. Jednostavno izađeš iz sobe u kupaćem kostimu i mantilu, zabaciš ručnik preko ramena i siđeš u bazen. Inače moraš odjenuti skijašku opremu, nositi sa sobom sav potrebiti alat i pribor za kupanje, izaći van na snijeg i led, ući u pregrijane prostore, presvlačiti se u minijaturnim kabinama, te na koncu provesti bar dodatnih pola sata kako bi potpuno osušio dvije duge lape vlastite djece.

Jedno popodne koje smo proveli u Termama Zreče nije bilo baš nešto. Naime, zatvoreni dio kompleksa je relativno mali (svi aquagani i ostale ludosti su dio ljetnog, otvorenog bazena), vladala je velika gužva, pronašli smo jednu jedinu slobodnu ležaljku (pa sam na njoj sjedila cijelo vrijeme da nam je netko ne popali). Moji mili su se jednom namočili. Mrvica i njen tajo odvažili su se i na kratko kupanje u vanjskom bazenu, izlazak na minus i skok natrag te brzo ubacivanje u zatvoreni bazen. Avanturisti.

Cure su se oduševile penjanjem po umjetnoj stijeni. To je nova atrakcija u sportskoj dvorani Rogle. Pola sata teškog fizičkog napora, uz stručno vodstvo trenera. Velika Potočnica osvojila je vrh nekoliko puta, manju je dijelilo nekoliko hvataljki do stropa.


Super je iskustvo i vožnja na zimsko-ljetnom sanjkalištu. Voziš se u saonicama ali one klize po šinama. Možeš regulirati brzinu vožnje, staza je duga oko 1300 m (visinska razlika 400 m) i puna zavoja i poniranja. Nije pravo pravcato sanjkanje ali je sigurno i uzbudljivo. Kad dođeš u podnožje staze, prikvače ti sanjke na žičaru i ona te vucara gore.



... Kratko je trajalo ali bilo je ugodno i sadržajno. Sve primjedbe koje smo imali beznačajne su u sporedbi s činjenicom da su nam baterije napunjene i da smo bili zajedno.

Mili moji, evo me na Rogli. Snijega ima dovoljno, čak do 1 m, i svaki dan padne još koji centimetar. Vrijeme nas služi, nakon što se ujutro digne magla, najčešće je sunčano. I hladno. Dnevna temperatura je u prosjeku oko -5°C.

Smješteni smo u dvoetažnom bungalowu. Dolje je dnevni boravak s kaučem na razvlačenje, kupaona s tuš-kabinom i potpuno opremljena kuhinja. Na katu su dvije spavaonice s po dva kreveta i veliki ormar. Mjesta ima dovoljno za četveročlanu obitelj. Grijanje si sami reguliramo, sami pospremamo, svaki drugi dan nam čistačice mijenjaju ručnike i bacaju smeće.

Doručak i večeru imamo u obližnjem hotelu. Restaurant je omalen, vlada poprilična gužva oko švedskih stolova. Hrana je ukusna. U Kranjskoj Gori imali smo triput veći izbor jela, ali i ovdje se može dobro najesti. Osoblje je dosta nervozno, svaki čas zavlada nestašica neke namirnice i zbog toga po nekoliko ljudi oblada konobaricu ili konobara čim ih vidi pa imamo osjećaj da se ovi skrivaju od nas. Stolovi se rijetko čiste, potrebno je doći dovoljno rano kako bi se našao čist i pripremljen stol. Zbog navedenog razloga dolazimo na doručak prije 8 h, buđenje je skoro kao kad radimo i idemo u školu. Nakon doručka vraćamo se u bungalow, pripremamo za skijanje. Ja sam šegrt Hlapić, pomažem kome treba. Otpratim najmilije do parkirališta, tamo se moji preobuvaju u pancerice i uzimaju skije. Skijalište je preko ceste. Promet je poprilično gust, treba dobro paziti pri prelasku. Ima nekoliko redara koji pokušavaju osigurati slobodne prilaze kolima Hitne pomoći ali se uvijek nađe netko od bahatih i sebičnih vozača koji misle da je prilaz skijalištu rezerviran baš za njih. Skijaških staza ima na pretek, skijaši su jako zadovoljni. Ima dosta Hrvata, prepoznaju se i po bijelim skijaškim odijelima hrvatske reprezentacije.

Na Rogli ipak nema klizališta. Postoji, doduše, jezero na dnu planne, ali led na njemu nije dovoljno siguran za klizanje. Tako da sam „popušila“ ove godine. Žao mi je, iskreno sam se radovala vlastitoj rekreaciji. Ovako vrijeme provodim u šetnji, fotografiranju, popijem si kavicu na skijalištu (jučer je koštala 1€, danas su mi htjeli naplatiti 1.30 pa su odustali jer se nisam dala navući na APP). Oko podneva imam spoj s ostatkom obitelji, popijemo si čaj pa se ili raziđemo ili pokupim koju od umornih curki. Dočekujem najdraže jednostavnim ručkom. Nije mi teško, a puno znači toplo jelo nakon fizičkog napora na hladnom zraku. Popodneva su rezervirana za bazen u hotelu (previsoka temperatura, prijatelju je prvi dan skoro pozlilo), sportsku dvoranu, odlazak u Zreče na bazen, kavu u hotelskom baru, TV ili laptop. Na večeri smo vrlo rano, zbog već spomenutih problema s nestašicama hrane i pripremljenim stolovima. Djeca se nakon jela povuku u bungalowe, mi odrasli ostajemo do fajrunta, uz vino i razgovor. Dani lete.

Na posao niti ne pomišljam. Prozujim ponekad blogosferom, mislim na vas i sigurna sam da biste uživali da ste ovdje sa mnom. U subotu ili ponedjeljak stavit ću sličice na blog, da vidite gdje sam (bila). Srdačan vam pozdrav šaljem!

Mili moji, od danas sam na zasluženom godišnjem odmoru. Baterije su mi pri kraju, valja ih napuniti. Ovih zadnjih par dana bilo je malčice stresno ali sam uspjela odraditi sve preuzete poslove. Doma imam papirić s predviđenim obvezama i njih polako križam. Bor je kupljen i već okićen. U radnji isključeni svi moji (tajni) strojevi. Dogovoreno udomljavanje dva mišja kućna ljubimca. Preostalo mi je otići po uputnicu za slijedeću terapiju i pregled radiologa. Moram speglati i spakirati odjeću, pripremiti sav alat i pribor za skijanje. Pomoći mužu postaviti nosače za krovni sanduk. Sutra je potrebno preuzeti unajmljeni krovni sanduk (plaćamo najam 250 kn za tjedan dana, a sanduci inače koštaju preko 1500 kn – fakat nam se ne isplati kupovati). Odvesti miševe popiševe na čuvanje. Dati ključ susjedi, zamoliti je da nahrani dvorišnog mačka i uključi nam grijanje dva dana prije povratka.

I, posljednje ali vrlo vrlo važno – pogledati božićnu priredbu mažoretkinja u subotu navečer. Uslikati štogod, snimiti, zabilježiti za budućnost. I pljeskom nagraditi trud svih djevojčica, djevojaka i žena koje sudjeluju u radu mažoretkinja deset ili manje godina...

Vidim da blogovska aktivnost malkoc jenjava, očito smo svi u nekim pripremama, završnicama, inventurama, svođenju računa... Bez obzira na to, na skijanje nosimo laptop, virnut ću kojiput na blog. Možda se i javim kojim postom, tko zna... Vraćam se 28.12. A do tada...

Želim vam ugodne i sretne Božićne blagdane!

Passo Tonale (1883 m),




skijalište u Italiji, okruženo je masivima Adamello i Presanella i ledenjakom Presena (3000 m). 80 km staza svih vrsta.



Sunce se od planina jedva probija do tog prirodnog skijaškog amfiteatra, tako da je oko 13-14 h podnožje skijališta i velik dio staza u sjeni.

Agencija ista kao godinu prije, isti autobusi. Putovanje puno duže (od Zagreba ima 630 km), devet sati (isprika za prošli post, ovih devet sati sam napisala isprva za Ravascletto, a nije). Smješteni smo bili u dva hotela, jedan neboder – za mlade i jedan luksuzniji hotel – za obiteljske ljudove. Mi smo bili u tom ljepšem i opremljenijem hotelu, u dvoetažnom apartmanu. Dolje kupaona i prostrana soba s bračnim krevetom, na katu – do kojeg vode strrrrrme stepenice



– spavaonica s dva kreveta. Mali prozorčići, jedan balkončić. Na samu Badnju večer počeo je padati snijeg i tijekom noći ga je napadalo bar tridesetak centimetara. Božić nas je dočekao sa skoro zatrpanim prozorima...



Od hotela do skijališta nije bila potrebna vožnja žičarom al je valjalo prijeći parsto metara u pancericama.



Dva prirodna klizališta,



dio skijališta izdvojen za igru s mališanima,



snijega ko u priči,



izvrsna hrana. Jedino nismo imali bazen (a to je blagodat za mišiće nakon skijanja ili klizanja), i to smo upisali u listu zahtjeva za slijedeće skijanje. Zabava se odvijala u hotelskom baru i u dvorani sa zabavnim automatima.



Jedne smo večeri imali priliku čuti koncert Porečkih delfina ,



omladinskog puhačkog orkestra (zajedno su s nama išli na skijanje i usput odradili koncert) i oduševili se njihovim izvedbama.

Ako se izuzme duugačko putovanje, bili smo zadovoljni svime. Cijena je bila nešto viša nego za Ravascletto ali je smještaj bio vrhunski. Slijedeći put bismo otišli tamo jedino vlastitim prijevozom no za to treba imati pravu makinu a ne malog Saxa... znači, Passo Tonale će se mal načekati.

Lista zahtjeva nakon tog skijanja izgledala je ovako: vlastiti prijevoz (da se ne čeka dok se ispiša sto putnika nego samo osam), najviše tri-četiri sata vožnje do odredišta, klizalište, bazen.

Naše prvo obiteljsko skijaško odredište bijaše talijanski Ravascletto. Samo seoce smješteno je na nadmorskoj visini od 920 m. Planina na koju se vozite stajaćom gondolom za 40 ljudi visoka je 1736 m. Na skijalištu postoji 7 restorana, s pristupačnim cijenama (čaj 1.50 €, hot-dog 3 €). Skipass dnevni 26 €. Nudi se desetak staza, najduža je 1.6 km. Staze su većinom lakše i široke, idealne za djecu i početnike. Tamo su naša djeca godinama odlazila na skijanje, u organizaciji talijanskog vrtića i lokalne turističke agencije. Ponukani dobrim utiscima djece i teta, odlučismo se za istu turističku agenciju. Cijena aranžmana bijaše ispod 2000 kn po osobi, za puni pansion i prijevoz autobusom. Plaćanje u 4 rate. Cijena ski-škole niska – oko 30 € po osobi, ukupno, za sve dane. A skijaški treneri fenomenalni.

Putovanje je trajalo pet sati. Krenuli smo u praskozorje, dva busa, smjestili se po razvučenim sjedalima-krevetima (tad su to bila jedina dva busa s takvim sjedalima). Vožnja ugodna ali spora. Stajanje za pišanje preko 45 minuta, jer se čekao i posljednji popišanac i pušač. U hotel smo stigli u neko normalno jutro. Ali su sobe bile nenormalno hladne. Naime, gazda je hotel otvorio TO JUTRO. Grijanje je proradilo tek sutradan popodne. Od vode u hotelskom bazenu ni kap. Hotelsko osoblje – skoro sve odreda Rumunjke. Koje ne samo da se s nama nisu mogle sporazumjeti nego očito niti s gazdom...

Prvi smo dan za ručak dobili paštu (tijesto). A onda i za večeru. I tako slijedećih pet dana. (Samo smo za večeru za Badnjak i Božić dobili nešto drugo, konkretnije.) Prvu smo večer spavali u štramplama i skijaškim odijelima, i pokupili sve deke iz ostalih, praznih soba. U kupaoni smo pustili punu kadu, bide i lavabo vruće vode da se bar posredno zagrijemo.

Sutradan smo tražili da gazda agencije dođe u Ravascletto i sredi kaos. Jer, s nama je doputovala djelatnica agencije, ali je niti gazda niti Rumunjke nisu šljivili pet posto. Bilo nam je ili se vratiti doma ili tražiti da nas se premjesti u neko drugo skijalište. No, naravno, sve ostalo je bilo popunjeno, gazda se pojavio, uspio dogovoriti neke ustupke s vlasnikom hotela i ispričati nam se svima...

Na skijanju je bila uživancija. Ja se, doduše, nisam sportski razvijala u tom razdoblju. Nosila sam klizaljke, ali prirodno klizalište u selu je bilo potpuno zatrpano snijegom i nikome nije padalo na pamet da ga sredi za klizanje. Tko je vidio klizati na skijalištu... Tako sam svaki dan plaćala žičaru i tramakala dječju skijašku opremu. Potom bismo se dovezli na poluvrh (1320 m) do kuda vozi žičara, gdje je prvi restoran i počinju skijališta. Pomogla bih djeci staviti skije i cupkala na snijegu dok su pohađali školu skijanja. To bi trajalo oko dva sata, našli bismo se skupa na čaju i nakon toga bi se neki odvažili na samostalno skijanje a neki išli na dodatne solo-sate skijanja. Vrijeme sam provodila u šetnji, fotografiranju, ispijanju čaja, čuvanju manjih klinaca ako više ne bi htjeli skijati...

Skijanje bi završavalo oko 14 h, ukoliko bismo izabrali ručak na stazi (dovozili bi nam paštu gondolom, u velikim posudama). Ako smo htjeli istu tu paštu jesti u hotelu, bilo je potrebno pokupiti alat i pribor već iza 12 h. Popodneva bismo provodili u hotelskoj društvenoj dvorani. Bilo je na raspolaganju nekoliko automata za igranje i TV. I hotelski bar. Od kupanja u bazenu ništa, jer je nakon par dana natočena voda ali se nije uspjela zagrijati do zadnjeg dana našeg boravka.

Večernji "provod" organizirala nam je djelatnica agencije. Bila su to razna natjecanja, izrada božićnih ukrasa i slično. Pretposljednji dan boravka održano je natjecanje skijaša po kategorijama. Navečer su se dijelile medalje i priznanja. Naše su curke već osvajale priznanja s vrtićem, ali ovo je bilo posebna radost...

Boravak u Ravasclettu pamtimo i po skoro izgubljenom zubnom aparatiću starije Potočnice. Došla je jedne večeri curka s aparatićem u ustima i ostavila ga u salveti pored tanjura. Podigli smo se od stola zaboravivši zamotuljak. Rumunjke su bacile svo smeće u veeelike crne vreće. Koje je tajo te večeri, s gumenim rukavicama na rukama, ispreturao poput pravog forenzičara. I našao aparatić. A bili smo se pošteno smrzli na samu pomisao da ponovo moramo naručiti i platiti zubno pomagalo...

Elem. Bilo je to prvo zajedničko skijanje. Prvi mačići, jel... Ne ponovilo se. S istom agencijom smo putovali i na slijedeće zimovanje. Ali ne više u Ravascletto.

Kad osvane ovakvo jutro, puno je lakše otići na posao. Il u Trst, ko dragi i ja jučer. Valjalo je kupiti poklone za rodbinsku i prijateljsku i vlastitu klinčadiju. I kolače panettone.



I nekoliko Nutella.



Pa se, na povratku kroz susjednu zemljicu, navratiti u koperski Mercator i kupiti alpsko mlijeko. Koje je jeftinije od hrvatskog. Obladale nas u Mercatoru mlade vesele Slovenke i nudile nam zalogajčiće puretine, gutljajčiće kave, konzerve z zelenjavo za neku nagradnu igru, najnovije papirnate ubruse i maramice (akcija, akcija, novo, najnovije, povoljno, specijalno za Božić i sl.). Jedva im odoljesmo, pogotovo moj muž, jel...

Ostalo je još sedam dana do odlaska na Roglu. Snijega – kažu – ima 60 cm... Autić je dobio zimsku obuću, a sutra će dragi izvesti pokaznu vježbu stavljanja i skidanja lanaca. Ja polako sastavljam popis odjeće, obuće i pribora za spakirati. Poučena dosadašnjim iskustvom (a ovo nam je peto obiteljsko zimovanje), popis ću svesti na zaista neophodne stvari. I nastojati sa što manje stresa popakirati sve po spisku. Jer nas slijedeći tjedan očekuju dvije priredbe. Sredinom tjedna Mrvica ima školsku božićnu priredbu a u subotu, noć prije puta, Seniorka nastupa s mažoretkinjama.

Snijeg je padao u Umagu jučer popodne! Sat vremena sniježilo je, na sveopću radost i veselje. Na kratko se zabijelili auti, drveće, cvijeće. I ubrzo nestalo bijelog pokrivača. Al je hladnoća ostala. Piči bura, probija do kosti.

Mojoj Mrvici je danas imendan. Kako njenog imena nije bilo u katoličkom kalendaru, posegnuli smo za nekim drugim – njoj primjerenim. I mislim da nismo pogriješili. Ona je moje svjetlo u tmini, mazulja mamina...

...Muž je jučer bio na pokopu drage rođakinje. Okupila se većina rodbine (a njegovih ima brdo jedno, od Sinja pa do Maribora). Vrijeme tužno, kišno, blatno i depresivno... Sinoć smo se pokušavali prisjetiti svih njegovih bratića, sestrični, nećaka. Valjalo je dobro napregnuti pamćenje... Šteta što ima samo tužnih prilika za okupljanje. Iako, jel, rodbinu ne možeš birati i uvijek ima kukolja (i nekako misliš da baš u tvojoj familiji ima puno – u najblažu ruku rečeno – čudaka), al familija je familija. Samo sve manje ljudi uopće misli na rođake. Sjete se kad ih nešto trebaju. Čestitke za blagdane su sve rjeđe. No, lako za to. Nego, dragi je bio iznenađen viješću da mu se nećakinja udala. Nije ga nitko obavijestio (ne samo njega, ispostavilo se da je samo jedan rođak znao), nego je posredno čuo – u stilu, priča se po gradu da je bila svadba (200 ljudi, ej)... I ni sad, na sprovodu, nećakinja nije našla za shodno reći ostatku rodbine da se udala. Nit njeni starci. Ma svašta... Pa ne moraš me u svadbu zvati, ne moraš čak ni kurtoaznu pozivnicu poslati i moliti se da ne dođem, ali ne reći barem kad je sve gotovo – mislim, halo?!

Od danas nosim periku. I evo me ko nove.



Sinoć mi je frizerka malo poštucala šiškice. Dok se nas nekoliko baba – a sve poznate – zavjerenički smjehuljilo i hvalilo moju novu frizuru, tri muškarca što su čekala na šišanje iščuđavala su se uzbuđenju koje je zavladalo oko mojih šiškica. Moš mislit umjetnosti – uzet škare u ruke i posredit tih par pramenova kose. Eeeej, al koje kose...

Sad se puno bolje osjećam. Prestala sam piti uspavljujuće tablete, vratila se đumbiru. I opet sam ćifrli-ćifrli. A baš sam bila neka kivna na sebe, kak me obična mukica može oneraspoložiti... Zato sad stalno nekog vraga žvačem, em žvakaće em bombončiće em voće em čokolade... torba mi liči na skladište hrane.

Kad je o hrani riječ, jučer smo dragi i ja otišli u Konzum spucati bon od 400 kn što je muž dobio od firme kao dio božićnice... Lani smo donijeli dvije vrećice kući, a bogme i ove godine. Srećom da je jučer bilo mesa u Konzumovom hladnjaku pa sam nas opskrbila s par budućih mesnih ručkova. I nešto suhomesnatih proizvoda. Ostalo je otpalo na kekse, brašno, deterdžent, domestos... ccccc... Ma, mislim, mašala, 400 kuna nije malen novac, al nekad su se iznosile i četiri vrećice za te nofce...

Eto me. Vratila se u subotu popodne. Obavila što je trebalo. Dogovorila slijedeću terapiju za 4. siječnja, tako da mogu lijepo uživati na Rogli, provesti Božić s najmilijima a i Novu dočekati u što boljem raspoloženju. A onda, kom obojci kom opanci.

Krvca mi je bila u nešto boljem stanju nego zadnji put. EKG uredan, rane uredne. Jedino mi je ovaj put malo dulje mukica. Ni đumbir nije pomogao, pa sam prešla na lijek koji mi je propisan za mučninu. A posljedica tableta je pospanost. Još sam k tome loše spavala s petka na suboticu pa sam si prek vikenda sva bila fnje-fnje... Većinu vremena sam provela na kauču, kunjala ili pravo spavala. Ostatak budnosti provela u pokušaju smanjivanja pritiska u želucu. Blažena mineralna voda... Ma, sve će ovo proći za par dana, samo se trebam strpiti. Inače sam imala samo par nuspojava od terapije. Nakon prve nekoliko mi je puta tekla krv iz nosa, što mi inače nije običaj. I, kako se pojavilo – tako je i prestalo. Tjedan dana nakon terapije traje mi gubitak okusa. Što me ne ometa u normalnom iću i piću. Nakon druge terapije jedan sam cijeli dan neprekidno štucala. Kažu da je to povezano sa srcem. I da terapija slabi srce, bubrege i tko zna još što. Preživjela sam i štucanje. Sad me smeta ta muka. Koja i nije prava pravcata muka ali se stalno preispitujem jel mi je ili nije. No dobro, dosta o tome.

Ja si kupila vlasulju! Iha! I super sam zadovoljna izborom. Frizeraj smo ovom zgodom muž i ja našli bez problema. Dok smo čekali da dođem na red, imali smo priliku pregledati izložene perike i odmah pronašli par favorita koje smo uočili već na web-stranici. Neću pretjerati ako kažem da je bilo em izloženo em složeno po kutijama preko pedeset vlasulja. Treća perika koju sam stavila na glavu bila je prava. Pepeljaste boje s izvučenim svijetlim pramenovima (najsličnija joj je Samba s onog kataloga čiji sam vam link dala). Malo dulja frizura od one koju sam nosila. Ovih dana idem do svoje frizerke da mi malo stanji i skrati šiške jer mi padaju prek obrva. A to mi smeta. Jer ne volim duge šiške. Perika je kvalitetna, stabilna, prati liniju izrasta kose, ima na vratu dva mala remenčića sa čičkom pomoću kojih se može suziti ili proširiti opseg. (Perika se može i prati specijalnim šamponom i balzamom.) Cijena? Moja je koštala nešto više od 800 kn. HZZO mi je priznao 550 kn.

Petak popodne mi je tako prošao u kupovini i natezanju s velegradskim prometom. Svaka čast vama koji živite u metropoli, al muž i ja se nasekirasmo u onih par sati koliko nam je trebalo da iz Selske dođemo do Kaptol centra i natrag. I još k tome kiša rominjala, i još k tome u Zagrebu mrak padne u trifrtalj 4 a ne u trifrtalj 5 ko kod nas na moru... pih...

Zato mene evo opet na moru. Jest da vrijeme ni tu nije neko reprezentativno. Jučer je cijeli božji dan kiša padala. Danas je na buru okrenulo. Da se može normalno disat i živjet.

Mili moji, odoh sutra u Zagreb. Tri je tjedna prohujalo, došlo vrijeme za treću terapiju. Po običaju, idem dan ranije da izbjegnem žurbu i prerano buđenje. Vjerojatno će i mama doći kod moje sestre pa ćemo se malo obiteljski družiti. A u petak će me nakon terapije dočekati djeca i muž. Oni kreću na put taj dan ujutro. Curke dolaze vidjeti rodbinu – kao, ali im je važnije da vide mačiće koje je tetina maca okotila prije tri tjedna.

Nadam se da se u subotu vraćam doma s novom zurkom. Idemo muž i ja po vlasulju. Navikla sam se na maramu a i na kapicu, nema razloga da se ne naviknem i na vlasulju. Ona bar neće kliziti ko marama i pritiskati ušne resice ko kapica. Išla sam opet kopati po netu i pronašla ime i točnu adresu frizeraja. I pogledala katalog. Pa čist pristojno izgledaju te perike.

Vraćam se u subotu. Ondak par dana sama sebe proučavam, da vidim hoće li biti kakvih nus-pojava. Za ovu godinu sam tada gotova s terapijom (iako je to tek pola puta). Pa se posvetim iščekivanju Božića.

Jučer je opet bio Dan otvorenih vrata u osnovnoj školi. Ali i hrpa roditeljskih sastanaka. Kao, ionako svi učitelji moraju biti u školici taj dan pa i dosta roditelja, pa ajmo spojiti dva događaja. Je, al ne mogu svi roditelji doći na sastanak, a i neki imaju više od jednog komada djeteta. Pa je bilo roditelja koji su trčali s jednog sastanka na drugi, da mogu bar malo poheftati od svakog...

Tajo i ja smo se rasporedili u strijelce. Ja otišla mlađoj na roditeljski, tajo starijoj. I dobro da je tako bilo. Jer smo na "mom" sastanku pisali čestitke za Božić vlastitom djetetu, između ostalog. Meni to ipak lakše i brže ide...

Elem. Pojavila se super inicijativa u školi. Jedna vozačka škola predložila je zajedničku akciju polaganja ispita za bicikliste . Za djecu-bicikliste mlađe od 16 godina zakonska je obveza da u vožnji moraju imati pratnju, osobu stariju od 16 godina. Ili položen vozački ispit. Stoga su roditelji upitani slažu li se s idejom da se djeci omogući polaganje ispita vožnje bicikla. Ja se složila.

Roditeljski je brzo bio gotov. Učiteljica pričala još o nadolazećim testovima, fešti za zadnji dan polugodišta (klinci ne nose torbe, dođu samo na druženje i počaste se frfama i sokovima). I o prvim pokušajima stvaranja plakata. Naime, od petog razreda, bar u našoj školi, referatima i izradom plakata vezanih uz neku temu – postižu se bolje ocjene u pojedinim predmetima. Tako starija Potočnica već treću godinu podiže svoj rejting tim dodatnim aktivnostima. Sama pronađe materijal, bilo iz knjiga, časopisa, enciklopedija ili na Internetu, moju pomoć ima u vidu isprintanih izabranih fotografija jerbo doma nemamo printer. (Mnogim klincima roditelji pomažu u izradi plakata i referata vrlo aktivnim sudjelovanjem, da ne kažem da klinci samo prepišu što su im roditelji pripremili... neću reći.) Da bi se djeca odmalena naučila pravilnoj izradi plakata, pomaknuta je granica u godinama ali su kriteriji u nižim razredima daleko blaži. Srećom je mlađa Potočnica vidjela kako starija seka radi, a i sudjelovala je u zajedničkom obiteljskom komentiranju nastalih plakata. Učiteljica je prepoznala trud i stečeno znanje, dijete doživjelo pohvale i priznanje. Kad je to spomenuto na roditeljskom, ja mam narasla za par centimetara...

Tajo se duže zadržao u sedmom razredu. Razrednica se žalila na ponašanje učenika, na nedisciplinu. Neki novi klinci dolaze, izgubljeni u općem kaosu i beznađu... Ispričala žena dogodovštinu od neki dan, kad joj je u ploču bačen željezni projektil. Poslije je saznala da je bacač premišljao bi li je pogodio u glavu ili samo zastrašio udarcem u ploču pa se srećom opredijelio za blažu varijantu. Neki učenici usred sata izlaze iz razreda, bez pitanja i objašnjenja, drsko odgovaraju učiteljima, fizički se obračunavaju s ravnateljem. I kako roditelji ne reagiraju na pozive iz škole, ili izjavljuju da njihova djeca nisu zločesta i nisu učinila ono za što ih se tereti , zlostavljanje se nastavlja. A problematični pubertetlije postaju dječji idoli . I onda se pristojni, odgojeni i odlični učenici pitaju kojeg klinca oni uopće rade u životu i čemu sve dobro što su naučili... Škola će slijedeće polugodište upriličiti razgovore s psiholozima, zajedničke roditeljske i razredne sastanke, pokušati utjecati na smirivanje nasilja i poboljšanje discipline. Bilo bi neke vajde od toga da ne postoje roditelji koji smatraju kako je škola jedini odgajivač njihove djece i da ih ona mora disciplinirati. Pa nek se ravnatelj i učitelji gombaju s tim potencijalnim kriminalcima jer su oni (roditelji) odavna digli ruke od njih...

Evo kakvo nam je vrijeme osvanulo jutros. Još k tome olujno jugo vrišti, huče i jauče kroz vrata, prozore i ostale pukotine. Nisam se usudila otvoriti kišobran da mi ga ne prevrne il odnese. Nabila kapuljaču, držala se za fasade i uspjela se dočepati radnje. Na samu pomisao da ću morati opet izaći van ježi mi se kožica...

Jučer smo bili u Rijeci. U okićenom Tower centru. Nas tri pišulje – po prvi put. Tajo je već bio lani, na otvorenju, i otišao zadovoljan, sa skijama koje je kupio po nekoj super povoljnoj akciji. Nismo ni mi sad loše prošli. Ima dosta sniženja, može se naći lijepih stvari i po nižim cijenama.

Ak si hoćeš kupiti dolčevitu, možeš pljucnut 300-400 kn za krokodilku (to je snižena Lacoste cijena), a možeš naći i za 100 kn u nekom drugom dućanu. Elem. Najviše smo išli zbog velike Potočnice, opet je izrasla i ostala na par majica i dvoje hlača. Nažalost, nije imala sreće s trapericama. Za one koje su joj se svidjele – nije bilo njenog broja. Ajd, našla si je kapicu, rukavice i dvije majice. Dijete sretno i veselo.

Mlađoj smo našli produžive klizaljke, da ih može nositi još koju godinicu. Nekad sam klizala na sestrinim slićuhama, onima koje bi se nataknule na čizme, i koje su se podešavale pomoću vijaka i ključeva. Sad je to druga pjesma. Djeca su se već navikla na klizaljke s cipelama poput pancerica (ja se ne odričem svojih, klasičnih ženskih klizaljki s kočnicom na vrhu noža i bijelim cipelicama s vezicama). A ove produžive, podesive, samo stisneš na jednom mjestu i pancerica se u roku keks produži za koji centimetar... Cijena – dvjesto i nešto kuna. Toliko potrošimo u sezoni za najam klizaljki. Sad još jedino starija pišulja nema svoje klizaljke. Ak joj se da nazuvati unajmljene, tupe i smrdljive, što ću joj ja.

U Toweru se održava mali Božićni sajam. Na jednom katu, u jednom od hodnika, naslagani štandovi. Tkalački stan, kolo za izradu keramičkih vaza, ukrasni predmeti, unikatne čestitke, drvene skulpture, slike, svilene marame, bio-hrana, bio-kozmetika, čak i jedan Djed Božićnjak.

Poslušali smo Korin savjet i popeli se na vrh tornja, odmorili se i popili kavicu u jednom od kafića, jedva našli mjesto. Cijelo vrijeme boravka u tom natkrivenom carstvu prodavaonica vladala je gužva. Dobar dio Rijeke slio se na tih nekoliko katova... Ostali smo do 17 h. Kolone auta još uvijek su se slijevale u centar... Mi se vratismo kući. Po mraku ali suhoj cesti. Jerbo je kiša počela i prestala dok smo mi obilazili trgovine. Doma nas je dočekalo još par obveza. Riješili ih i dan završili s Bondom. James Bondom.

Joj, ne mogu a da ne prokomentiram Ples sa zvijezdama. Stvarno nije fer što je Gobac ostao a Danijela ispala. Show je show, sve ja razumijem, ali se gleda usvojeno znanje u plesu. A Danijelica ga je zaista pokazala, i bila je dvaput druga po ocjenama žirija. Šteta, velika šteta. Na sreću da Danijelica zna podnijeti poraz sa smiješkom. Za razliku od NEKIH, jel.... Al ak i slijedeći put umjesto Gobca ispadne netko drugi – a svi drugi su fakat izvrsni, e onda će to već biti... shit.