Marketing
Skijanje - Ravascletto 2003.
Naše prvo obiteljsko skijaško odredište bijaše talijanski Ravascletto. Samo seoce smješteno je na nadmorskoj visini od 920 m. Planina na koju se vozite stajaćom gondolom za 40 ljudi visoka je 1736 m. Na skijalištu postoji 7 restorana, s pristupačnim cijenama (čaj 1.50 €, hot-dog 3 €). Skipass dnevni 26 €. Nudi se desetak staza, najduža je 1.6 km. Staze su većinom lakše i široke, idealne za djecu i početnike. Tamo su naša djeca godinama odlazila na skijanje, u organizaciji talijanskog vrtića i lokalne turističke agencije. Ponukani dobrim utiscima djece i teta, odlučismo se za istu turističku agenciju. Cijena aranžmana bijaše ispod 2000 kn po osobi, za puni pansion i prijevoz autobusom. Plaćanje u 4 rate. Cijena ski-škole niska – oko 30 € po osobi, ukupno, za sve dane. A skijaški treneri fenomenalni.
Putovanje je trajalo pet sati. Krenuli smo u praskozorje, dva busa, smjestili se po razvučenim sjedalima-krevetima (tad su to bila jedina dva busa s takvim sjedalima). Vožnja ugodna ali spora. Stajanje za pišanje preko 45 minuta, jer se čekao i posljednji popišanac i pušač. U hotel smo stigli u neko normalno jutro. Ali su sobe bile nenormalno hladne. Naime, gazda je hotel otvorio TO JUTRO. Grijanje je proradilo tek sutradan popodne. Od vode u hotelskom bazenu ni kap. Hotelsko osoblje – skoro sve odreda Rumunjke. Koje ne samo da se s nama nisu mogle sporazumjeti nego očito niti s gazdom...
Prvi smo dan za ručak dobili paštu (tijesto). A onda i za večeru. I tako slijedećih pet dana. (Samo smo za večeru za Badnjak i Božić dobili nešto drugo, konkretnije.) Prvu smo večer spavali u štramplama i skijaškim odijelima, i pokupili sve deke iz ostalih, praznih soba. U kupaoni smo pustili punu kadu, bide i lavabo vruće vode da se bar posredno zagrijemo.
Sutradan smo tražili da gazda agencije dođe u Ravascletto i sredi kaos. Jer, s nama je doputovala djelatnica agencije, ali je niti gazda niti Rumunjke nisu šljivili pet posto. Bilo nam je ili se vratiti doma ili tražiti da nas se premjesti u neko drugo skijalište. No, naravno, sve ostalo je bilo popunjeno, gazda se pojavio, uspio dogovoriti neke ustupke s vlasnikom hotela i ispričati nam se svima...
Na skijanju je bila uživancija. Ja se, doduše, nisam sportski razvijala u tom razdoblju. Nosila sam klizaljke, ali prirodno klizalište u selu je bilo potpuno zatrpano snijegom i nikome nije padalo na pamet da ga sredi za klizanje. Tko je vidio klizati na skijalištu... Tako sam svaki dan plaćala žičaru i tramakala dječju skijašku opremu. Potom bismo se dovezli na poluvrh (1320 m) do kuda vozi žičara, gdje je prvi restoran i počinju skijališta. Pomogla bih djeci staviti skije i cupkala na snijegu dok su pohađali školu skijanja. To bi trajalo oko dva sata, našli bismo se skupa na čaju i nakon toga bi se neki odvažili na samostalno skijanje a neki išli na dodatne solo-sate skijanja. Vrijeme sam provodila u šetnji, fotografiranju, ispijanju čaja, čuvanju manjih klinaca ako više ne bi htjeli skijati...
Skijanje bi završavalo oko 14 h, ukoliko bismo izabrali ručak na stazi (dovozili bi nam paštu gondolom, u velikim posudama). Ako smo htjeli istu tu paštu jesti u hotelu, bilo je potrebno pokupiti alat i pribor već iza 12 h. Popodneva bismo provodili u hotelskoj društvenoj dvorani. Bilo je na raspolaganju nekoliko automata za igranje i TV. I hotelski bar. Od kupanja u bazenu ništa, jer je nakon par dana natočena voda ali se nije uspjela zagrijati do zadnjeg dana našeg boravka.
Večernji "provod" organizirala nam je djelatnica agencije. Bila su to razna natjecanja, izrada božićnih ukrasa i slično. Pretposljednji dan boravka održano je natjecanje skijaša po kategorijama. Navečer su se dijelile medalje i priznanja. Naše su curke već osvajale priznanja s vrtićem, ali ovo je bilo posebna radost...
Boravak u Ravasclettu pamtimo i po skoro izgubljenom zubnom aparatiću starije Potočnice. Došla je jedne večeri curka s aparatićem u ustima i ostavila ga u salveti pored tanjura. Podigli smo se od stola zaboravivši zamotuljak. Rumunjke su bacile svo smeće u veeelike crne vreće. Koje je tajo te večeri, s gumenim rukavicama na rukama, ispreturao poput pravog forenzičara. I našao aparatić. A bili smo se pošteno smrzli na samu pomisao da ponovo moramo naručiti i platiti zubno pomagalo...
Elem. Bilo je to prvo zajedničko skijanje. Prvi mačići, jel... Ne ponovilo se. S istom agencijom smo putovali i na slijedeće zimovanje. Ali ne više u Ravascletto.
Post je objavljen 17.12.2007. u 19:21 sati.