1971

četvrtak, 25.02.2016.

Djevojčica s bananama

Godišnji odmor 2012. trebao je biti odmor mog života. Na motoru, prvo u okolici Šibenika, zatim malo po Istri. Ovaj je drugi dio trebao biti još bolji, jer oko Šibenika nisam gotovo nikog poznavao, zatekao sam se tamo zbog nekog bajkerskog druženja, a u Istri sam imao dogovorene susrete s nekim baš zanimljivim predstavnicama ženskog roda.

Bez pretenzija i presinga da bilo što moram, odlučio sam se družiti, opustiti i osjećati se dobro.

Ali, zlo nikad ne spava, zar ne? Već prve večeri po dolasku u Istru pao sam s motora na nekoj mrlji od motornog ulja i slomio nogu. Završih u pulskoj bolnici, operiran i s gipsom na nozi, proklinjući usranu sudbinu koja mi nije dala da po planu provedem taj naj-godišnji svog života.

Iz bolnice sam obavijestio nju, s kojom sam se trebao sresti jednog od sljedećih dana. Umjesto negdje na cugi, družili smo se u predvorju bolničkog odjela. Dobio sam od nje vrećicu banana i Toblerone čokoladu. I pusu u obraz na rastanku, dok sam stajao oslonjen na štake, blago pognut iznad njezinog lica, omamljen parfemom i pogledom na više no solidan dekolte.

Zanimljiva je ta moja poznanica, djevojka s bananama. Kad god smo komunicirali, uljepšala mi je dan.

Jučer je vidjela neku fejsbuk zezanciju na mom fb-profilu, komičnu "kuknjavu" zbog nepostojećeg ljubavnog života. I poslala mi poruku koja kaže kako ne bih imao vremena kukati po fejsu da mi je ona bliže. Kako zapravo ne bih imao vremena za fejs uopće.

Postat ću praznovjeran, čini mi se. Neki dan sam djevojčicu s bananama spomenuo u razgovoru, sinoć mi se javila. Često mi se događaju slične situacije u posljednje vrijeme. I sve vezane uz Istru. Čudno.

Nisam ju više vidio od toga dana u bolnici. Druženje je završilo u debeloj virtuali jer sam nakon te nezgode završio u ozbiljnim financijskim problemima iz kojih se izvlačim tek ovih dana.
Od 2012. godine, ljetovanja za mene nisu postojala.

Mogao bih ove godine opet malo na more motorom...

Sve me nešto vuče k toj Istri. :)

-23:59 - Komentiraj ( 12 ) - Print - #

četvrtak, 18.02.2016.

Vrhunski neprofesionalizam Dr. Kokoške

Pisati o doktorima i bolnicama je ovih dana u điru, a tema koja slijedi vrzma mi se po glavi već danima.

Naime, nisam završio nikakvu medicinsku školu, no čini mi se da bih neke liječnike mogao učiti profesionalizmu.
Dr. Kokošku (prikladan pseudonim) znam iz viđenja oduvijek, približnih smo godina, ona je možda 3-4 godine mlađa od mene. Prvi put smo se na relaciji liječnik-pacijent sreli prije 2-3 godine. Prigoda zbog koje smo se sreli je poprilično nezgodna, radi se o brisu uretre na tri popularne spolno prenosive bakterije (kratica CUM). Dr. Kokoška je, naime, urolog. Iako se bris pregledava u mikrobiološkom labosu, urolog je onaj koji ga uzima.

Za neupućene: liječnik urolog je taj koji u spolovilo muškarca treba, kroz onu maaalu rupicu na vrhu, progurati štapić sličan baby-štapiću za uši, ali malo veći, s ciljem da na njega pokupi uzorak za analizu. Za pacijenta je ta radnja poprilično bolna (ono, zgrabiš rukama ležaj pod sobom i kroz zube pokušaš zatomiti krik, ali uglavnom neuspješno), a za liječnika urologa je to posao koji zahtijeva obje ruke i svega par sekundi koncentracije.

Kada sam prvi put došao kod Dr. Kokoške da mi uzme taj famozni bris, gledao sam ju kao liječnicu kojoj je to posao, bez neke silne neugode. U tom našem odnosu toga trenutka ja sam bio profesionalac. Gledao sam na to kao na posao. Njezin posao.
No, Dr. Kokoška je glasno negodovala zašto je baš ona morala sići s odjela zbog takvog posla, i bila je toliko glasna i neugodna da sam se jedva suzdržao da joj ne uputim glasnu kritiku. Osim negodovanja, za cijelo vrijeme boravka u prostoriji nije me pogledala (osim spornog organa kojeg je morala primiti u ruku), niti mi se obratila.

Kakogod, prošlo je. Ne znam da li je Dr. Kokoš takva uvijek, ili se radilo o tome što sam čovjek sličnih godina, čija faca joj je poznata iz grada. Znam samo da je situacija bila krajnje neugodna i njezino ponašanje krajnje neprofesionalno.

Kada sam prije par mjeseci osjetio peckanje i posumnjao na spomenute bakterije, prva mi je pomisao bila - samo da ne dođem opet kod glupače, jer ću ovaj put vjerojatno odreagirati.

I, kao to već biva u životu i vicevima - naravno da je toga dana u ambulanti radila Dr. Kokoš. Povijest se tek djelomično ponovila - Kokoš nije niti jednog trenutka pogledala u mene, niti mi se obratila, ali je bris uzela neka mlada cura, vjerojatno stažistica. I odradila je to normalno, jer joj je to posao. Čak nije ni boljelo, bila je pažljiva.

A Dr. Kokoš će i dalje ostati vrhunski primjer neprofesionalnosti ovih dana toliko popularne bolnice u mome gradu.

P.S. - kursor miša već automatski kreće ka kategorijama "Osobno" i "Seks/ljubav"... Odupirem se automatici i ipak - označavam "Zdravlje". Na tren me je sarkazam povukao i na "Rukotvorine", no oduprijeh se uspješno. :))))

-08:00 - Komentiraj ( 11 ) - Print - #

srijeda, 17.02.2016.

Žvaka

Dami iz posta "Kad naglo poletiš" prestao sam se javljati valjda još prije tjedan dana ili više. Nije se ni ona javljala, izgledalo je da je to TO. I to je bilo OK. Prošlo, zaboravljeno.

No, nisam ja valjda te sreće da budem miran. Danas se lajkalo po fejsiju. Dva-tri lajka, između ostalog i jednog seksualno provokativnog crteža. Valjda sam se ja sad trebao javiti da vidim što joj se mota po glavi. Ali nisam.

Nakon sat vremena je stigla i poruka. Nije ona mene zaboravila, već eto - ne stiže od obaveza. A mogli bi večeras na cugu.

Još je jedan sat prošao do moga odgovora. Vozim nekim poslom po županiji, ne žurim, radije razmišljam. Da joj napišem da ja ne bih? Ili da odem, da poslušam što ona zapravo hoće?

Ajd. Ovo drugo. Dogovaramo spoj za 9 uvečer.

U pol 8 stiže poruka... Sin je pao na glavu na treningu, boli ga glava i vrat. Ništa od cuge. Jebiga.

Skroz fuj feeling. Žvaka se razvlači i dalje. A trebalo je završiti priču.

Zapravo, ne znam. Neću više čekati. Ne volim žvake. Za subotu imam neki drugi dejt u shemi, dogovoren prošlih dana. Krenuo sam dalje.

Ak se žena-majka-kraljica opet javi, mislim da slijedi čašica razgovora i prijateljski pozdrav. No, ostavljam otvorenu mogućnost da me nečim iznenadi.

Dejt u subotu je dnevni, ne može nikamo odvesti.

Sve je još otvoreno za daljnje razvlačenje žvake, ipak. Koliko god ja sebi lagao. Jer, dejt u subotu općenito ne može nikamo odvesti, osim u ispraznu krevetsku vezu.
A ja bih ipak više.

-20:32 - Komentiraj ( 8 ) - Print - #

subota, 13.02.2016.

Ballantine's Day

Valentinovo mi je totalna nebuloza i kad sam u vezi. Datum je to kad si ljudi u klimavim vezama uzajamno kupuju poklone. Jer, nekako mislim da je ljudima u kvalitetnim vezama taj datum skroz nebitan, ili barem nije vezan uz potrošne gadgete ili krpice koje bi jedno drugome toga dana, kao, trebali kupovati.

Kažem - mislim. Ne mogu reći da znam, jer nemam za sobom toliko kvalitetnih veza da bih se uopće sjetio kako doživljavam ta "sretna" Valentinova. Od takve veze prošlo mi je već puno godina.

Sretni parovi ne bi trebali uopće razmišljati o tom datumu pokazivanja i dokazivanja ljubavi. Ili bi trebali iskoračiti u potpunu krajnost, pa od tog dana stvarno napraviti praznik ljubavi. Ono, priuštiti si vikend za dvoje u nekim toplicama ili slično.

Ne znam zašto me taj datum ove godine toliko nervira. Valjda zato što mi je još neki dan izgledalo da će taj moj najintimniji dio života napokon krenuti u nekom dobrom pravcu, a danas je opet sve isto kao i prije mjesec-dva. Zapravo, još naglašenije.
Još naglašenija zima, besparica, nedostatak vožnje motociklom, nervoza, usamljenost.

Cijelog sam se dana borio s idejom da si omogućim neku brzu kombinaciju za večeras, bila to ona jedna žena iz susjednog grada koja bi nešto sa mnom, ali se još ne može dogovoriti što bi, ili ova jedna u mome gradu koju sam prestao doživljavati još jesenas, jer se s njom jednostavno nisam osjećao dovoljno dobro, a još je tu, javlja se stalno i kao da bi nešto htjela... Ili nešto treće, jer uvijek ima zbivanja i indicija.

Ne. Jebemmu, pa nisam balavac. Znam već da brze kombinacije ne donose sreću, već samo još dodatno naglase ono što bi trebale skriti.

Sutra je u mome omiljenom bircu Ballantine's Day, parodija zamišljena da umanji usrani "značaj" datuma. Viski na akciji. Za zaljubljene, ali i one normalne. Viski na akciji za sve.

I razbit ću se k'o stoka.

Smijem i ja ponekad.

-22:27 - Komentiraj ( 5 ) - Print - #

utorak, 09.02.2016.

Proživljena verzija humoristične serije, iliti - ono kad ti nije smiješno

"Hitove" uglavnom savladavam s zakašnjenjem, osobito kad se radi o filmskim ili televizijskim hitovima. Tako nikad, ali baš nikad nisam otvorio link koji se tih dana naveliko širio po fejsu, a u kojem Andrija i Anđelka prelaze slovensku granicu.

Već se neko vrijeme serija prikazuje na RTL-u, možda ju ni tu ne bih pogledao, no, kod mene to uvijek ide nekako naopačke - sjedim za računalom, a tamo negdje, par metara dalje, nešto drnda na TV-u. I, budući da ne znam o čemu se radi, ne aktivira mi se onaj već stečeni animozitet prema temi.
Tako me je i ovo privuklo... Čuo sam par dijaloga i zvučali su mi duhovito. Ustao sam od računala i otišao pogledati o čemu se radi.

Dakle - "Andrija i Anđelka" je srpska humoristična serija koja na urnebesno zabavan način karikira sve moguće društvene odnose, a ponajviše odnos unutar veze dvoje ljudi. Ono što mi je u njihovom odnosu urnebesno je isto ono što me je u vlastitom životu dovodilo na rub živaca, no ovaj put se ne radi o mojoj koži, pa se mogu slatko nasmijati.

Ima tako nekih sličnosti koje sam proživio, a koje izgledaju kao da su preuzete iz serije. Npr. jednog smo ljetnog poslijepodneva moja bivša draga i ja izišli iz njezinog stana s namjerom da prošećemo na kavu do omiljenog birca, udaljenog možda oko kilometar.

Već nakon prijeđenih stotinu metara, njoj je postalo logično da razgovor navuče na temu broja žena s kojima sam u životu bio.

"Ajd reci - koliko si ih imao?"

"Više od pet, manje od stotinu."

"Ne zajebavam se... Koliko??"

"Više od pet, manje od stotinu."

U tom razgovoru smo prešli još dvadesetak metara i ljubav moja se ukopala u mjestu. Ni naprijed, ni natrag. Ne ide ona nikamo dok ne dobije precizan odgovor.

Procijenio sam da je nakon ovoga svaka mogućnost opuštenog ispijanja kave nepovratno uništena, te joj rekoh:

"Nismo krenuli svađati se na ulici. Idemo na kavu, ili idemo natrag?"

Kad ništa nije odgovorila, sam sam krenuo natrag, ona je krenula za mnom.

Umjesto ugodno provedenog poslijepodneva, sjedili smo u stanu kao pokvareni TV, sa slikom bez tona. Jer meni ni na kraj pameti ne pada prebrojavati bivše (davno sam prestao, kad sam skužio da su "recke" infantilna zabava koja u konačnici ne uzrokuje nikakvo zadovoljstvo), osim toga sve u meni odbija takve razgovore i odgovaranje na takva idiotska pitanja, a njoj je to dovoljno važno da zbog toga pokvari dan.

I sad mi je tako smiješno kad nešto slično gledam na televiziji. Ona najgora, najnapornija vrsta ženskog karaktera, suprotstavljena "kuleru" koji se s tim sprda.

Negdje u tom grmu leži i naš zekan. Nisam se s tim znao sprdati, već bih uglavnom ispalio na živce. Pitanje je uopće koliko se s time u stvarnom životu i može sprdati.

Naporni karakteri mi ne mogu biti zabavni, da ga jbš. Gledajući oko sebe, vidim da ljudi žive s takvim ženama. Neki i cijelog života. Što će opet reći da je vjerojatno problem u meni.

Kakogod, serija mi je i dalje zabavna.

Smijem se tom nesretniku, jer nisam u njegovoj koži.

-01:16 - Komentiraj ( 7 ) - Print - #

ponedjeljak, 08.02.2016.

Kad naglo poletiš

Tjedan dana je prošlo od kad mi se opet nešto počelo događati... Ženu sam upoznao na jednom koncertu krajem prošle godine, potom je uslijedila pauza, zatim je počelo dopisivanje na mrežici FB.

Već od prvog izlaska sve je izgledalo savršeno, a izašli smo svaki drugi dan. Pale su tu i neke izjave oduševljenosti, s obje strane, puno prije nekog reda. Kad kažem "prije reda", mislim zapravo prije poljupca. Jer, tako bi to otprilike trebalo ići: izlasci, pričanje o svemu i svačemu, poljubac, prve oprezne izjave, seks i napokon konačno opuštanje.
U ovom je slučaju išlo skroz drugačije: izlasci, priča o svemu i svačemu, prerano opuštanje, hrabre izjave, poljubac... A seksa još nije ni bilo.

Još prije dva-tri dana osjećao sam se izvrsno. Mirno. Jer, nešto se događa i jako dobro djeluje.

A sad mi se čini da mogu polako svojim putem. Komunikacija je oslabila u dva dana gotovo do razine nepostojeće.

Razlozi... Prvo - oboje smo popušili neku gripu, pa sad baš nećemo izlaziti koji dan, zatim - ona ima neku obiteljsku krizu koja mi zvuči ozbiljno, pa ima logike da joj naše druženje trenutno nije na prvom mjestu.

No, čitanje između redova mi govori da tu ima još nešto. Ne znam točno što, ali možda je stil tjelesnog kontakta u pitanju. Ona je žestoka, mogu joj parirati jer sam nekad davno i ja bio takav i to mi je bilo skroz normalno, zapravo - jedino što sam poznavao. Pograbiš se s nekim, a ono sve krši, lomi, napada. Vremenom mi se stil promijenio. Nije više rat, sada je hedonizam.

Možda ju je i to presjeklo. Malo smo se pograbili njezinim stilom, malo mojim. I napomenuo sam joj da mi je ovo drugo draže.

Ne znam. Kako god... Prebacio sam joj lopticu, da se javi kad bude mogla. Kako mi to sad izgleda, to bi moglo biti za tri dana. Ili nikad.

Svejedno, opet sam miran. Bio sam na rubu da se zatelebam baš gadno, no ipak - još nisam, pa će sve to proći bezbolno.

Kamo sreće da svaki put prođe tako.

Ipak, negdje u pozadini čuči osjećaj silne štete. Jer - u svom gradiću, gdje manje-više poznajem svakog, barem iz viđenja, ne vidim nikoga tko bi me baš zanimao.

Ovo je izgledalo kao jedno ugodno iznenađenje, nakon kojega će opet uslijediti onaj poznati tupi pesimizam.

-16:53 - Komentiraj ( 3 ) - Print - #

petak, 05.02.2016.

Premladi starac

Mogao bih večeras pisati o novom šarenom vrtuljku mojih misli. Ali neću. Neću, jer me barem trenutno ništa u vezi njega ne brine, pa ne moram razgovarati s monitorom.

Umjesto toga došlo mi je da u taj monitor istresem temu koja mi se po glavi mota već danima, a koja potvrđuje da je jedino mijena stalna.

Uvijek mi je bilo odbojno kad matori konji furaju kraj sebe dvostruko mlađe komade. Ne baš na glas, ali uvijek sam, barem u sebi to osuđivao. Otkud mu pravo da tako sebično prisvoji nečiju mladost? A ona... Djed kojeg je voljela umro je prerano? Otac je otišao po cigarete kad su joj bile tri godine i nikad se više nije vratio??

Dok sam bio mlađi, nešto me je vuklo k starijima. Nisam tada o tome razmišljao. Jedna od bitnijih žena u mom životu mogla mi je biti majka. Kad sada o tome razmišljam... Možda sam majku i tražio, jer sa svojom nikad nisam bio u normalnim odnosima. Nebitno. Prošlo je.

Vremenom su se stvari promijenile. U svojim tridesetima bio sam uglavnom u vezama s tek nešto starijim ženama, ili djevojkama svojih godina, ili ponekad malo mlađima. Korak po korak i ostale su samo mlađe. Dok još nisam puno razmišljao o tome, shvaćao sam samo da se s njima osjećam nekako življe. Ne, nije se tu radilo o seksu. Seks je znao biti izvrstan i sa starijima. Jednostavno, opija me koktel još uvijek postojeće naivnosti, znatiželje, optimizma... S druge strane, plaši me taj iskustveni umor nas starijih kojeg sam svjestan kod sebe, a kojeg osjećam i kod žena svojih godina. Nama su već sve priče ispričane, kako jednom reče netko meni drag. Ne uspijevamo baš lako oživjeti radost jedni u drugima.

Da sam u nekim za to "normalnim" godinama zasnovao čvrstu vezu, dugogodišnju, ili brak... Možda bih mogao ostariti zajedno s tom osobom. A možda i ne bih. Sad to ne znam. Jebiga, nije se dogodilo.

Ima nešto i u tom načinu života. Čini mi se da sam optimističniji od svojih vršnjaka koji su živjeli na drugi način. Dizali stambene kredite, kupovali školske knjige, išli na roditeljske sastanke... Djelujem si mlađe od njih. Moja je briga bila što ću si kupiti za obući, da li ću imati dovoljno za registraciju auta, da li ću imati za otići negdje motorom, ili u džepu za cugu ako dogovorim spoj...

Nedavno sam o tim temama razgovarao s konobarom u svom omiljenom bircu, s momkom s kojim inače imam potpuno normalan prijateljski odnos, s kojim se u svakom razgovoru osjećam podjednakim i ravnopravnim. U jednom me je trenutku upitao za godište. Rekoh mu. Reakcija je bila komična.

"Uh, jebote... Moj stari je '71 godište!"

Moji se interesi nisu promijenili godinama. Možda se zato nije promijenio ni moj mentalni sklop.
35-godišnjak zarobljen u deset godina starijem tijelu, to sam ja.

Neki dan sam razmišljao o mlađim djevojkama koje se tu i tamo vrzmaju oko mene, ne znam čime motivirane. Još uvijek bi ta neka morala imati barem trideset... Ali ne gledam više s onom oštricom kritike niti na situacije kad, npr. jedan moj poznanik biker oženi djevojku od koje je više nego dvostruko stariji.
Njega sad nekako i mogu razumjeti. Možda tek malko pretjeruje.

Ne mora to nužno biti kriza srednjih godina. Tijelu ne možeš zaustaviti vrijeme, ali duhu možeš.

Sasvim je druga priča o tim djevojkama koje se vežu za dvostruko starije tipove (ako se ne radi o novcu, ta me tema ne zanima). Mislim da njima fali više dasaka u glavi i da bi ove naše matore ljušture trebale dodirnuti samo u prolazu, s ciljem da se tek malo oslone, predahnu i shvate što ih je to i zašto k nama dovelo.

U njima zapravo vidim sebe od prije 20 godina.

U prolazu, u traženju životnih odgovora.