petak, 05.02.2016.

Premladi starac

Mogao bih večeras pisati o novom šarenom vrtuljku mojih misli. Ali neću. Neću, jer me barem trenutno ništa u vezi njega ne brine, pa ne moram razgovarati s monitorom.

Umjesto toga došlo mi je da u taj monitor istresem temu koja mi se po glavi mota već danima, a koja potvrđuje da je jedino mijena stalna.

Uvijek mi je bilo odbojno kad matori konji furaju kraj sebe dvostruko mlađe komade. Ne baš na glas, ali uvijek sam, barem u sebi to osuđivao. Otkud mu pravo da tako sebično prisvoji nečiju mladost? A ona... Djed kojeg je voljela umro je prerano? Otac je otišao po cigarete kad su joj bile tri godine i nikad se više nije vratio??

Dok sam bio mlađi, nešto me je vuklo k starijima. Nisam tada o tome razmišljao. Jedna od bitnijih žena u mom životu mogla mi je biti majka. Kad sada o tome razmišljam... Možda sam majku i tražio, jer sa svojom nikad nisam bio u normalnim odnosima. Nebitno. Prošlo je.

Vremenom su se stvari promijenile. U svojim tridesetima bio sam uglavnom u vezama s tek nešto starijim ženama, ili djevojkama svojih godina, ili ponekad malo mlađima. Korak po korak i ostale su samo mlađe. Dok još nisam puno razmišljao o tome, shvaćao sam samo da se s njima osjećam nekako življe. Ne, nije se tu radilo o seksu. Seks je znao biti izvrstan i sa starijima. Jednostavno, opija me koktel još uvijek postojeće naivnosti, znatiželje, optimizma... S druge strane, plaši me taj iskustveni umor nas starijih kojeg sam svjestan kod sebe, a kojeg osjećam i kod žena svojih godina. Nama su već sve priče ispričane, kako jednom reče netko meni drag. Ne uspijevamo baš lako oživjeti radost jedni u drugima.

Da sam u nekim za to "normalnim" godinama zasnovao čvrstu vezu, dugogodišnju, ili brak... Možda bih mogao ostariti zajedno s tom osobom. A možda i ne bih. Sad to ne znam. Jebiga, nije se dogodilo.

Ima nešto i u tom načinu života. Čini mi se da sam optimističniji od svojih vršnjaka koji su živjeli na drugi način. Dizali stambene kredite, kupovali školske knjige, išli na roditeljske sastanke... Djelujem si mlađe od njih. Moja je briga bila što ću si kupiti za obući, da li ću imati dovoljno za registraciju auta, da li ću imati za otići negdje motorom, ili u džepu za cugu ako dogovorim spoj...

Nedavno sam o tim temama razgovarao s konobarom u svom omiljenom bircu, s momkom s kojim inače imam potpuno normalan prijateljski odnos, s kojim se u svakom razgovoru osjećam podjednakim i ravnopravnim. U jednom me je trenutku upitao za godište. Rekoh mu. Reakcija je bila komična.

"Uh, jebote... Moj stari je '71 godište!"

Moji se interesi nisu promijenili godinama. Možda se zato nije promijenio ni moj mentalni sklop.
35-godišnjak zarobljen u deset godina starijem tijelu, to sam ja.

Neki dan sam razmišljao o mlađim djevojkama koje se tu i tamo vrzmaju oko mene, ne znam čime motivirane. Još uvijek bi ta neka morala imati barem trideset... Ali ne gledam više s onom oštricom kritike niti na situacije kad, npr. jedan moj poznanik biker oženi djevojku od koje je više nego dvostruko stariji.
Njega sad nekako i mogu razumjeti. Možda tek malko pretjeruje.

Ne mora to nužno biti kriza srednjih godina. Tijelu ne možeš zaustaviti vrijeme, ali duhu možeš.

Sasvim je druga priča o tim djevojkama koje se vežu za dvostruko starije tipove (ako se ne radi o novcu, ta me tema ne zanima). Mislim da njima fali više dasaka u glavi i da bi ove naše matore ljušture trebale dodirnuti samo u prolazu, s ciljem da se tek malo oslone, predahnu i shvate što ih je to i zašto k nama dovelo.

U njima zapravo vidim sebe od prije 20 godina.

U prolazu, u traženju životnih odgovora.