utorak, 29.04.2008.

HG-spo(r)t

Raspao mi se hard disk usred posla.

To je već drugi pod istim jamstvom, prvog sam vratio kao neispravnog odmah sutradan. Ovaj drugi trajao je godinu i pol. Na disk sam dobio jamstvo od 5 godina.

Do sada sam reklamirao barem svaki treći disk kupljen u HG-spotu koji mi je došao u ruke, bilo da sam radio sebi ili drugima. Ovih dana osim diska imam još jedan artikl za vratiti, dobih ga neki dan za rođendan. Neispravnog.

Čini se da maheri iz HG-spota odmah u cijeni jednoga uračunaju bar dva-tri diska. Što će reći da tamo negdje u Kini kupuju "Žnj" klasu. Jer očigledno se isplati davati suluda jamstva na diskove koji ne mogu doživjeti treću godinu života.

Super bi to bilo kada bi sa svakom reklamacijom tj. novim diskom jamstvo počelo teći iznova. Ali znamo da to tako ne ide. Jamstvo teče od kupnje prvog uređaja, reklamacije ne mijenjaju stvar.

To jest, to bi bilo samo djelomično super. Zaboravih na gubitak podataka. Ili mukotrpno spašavanje istih, što me sad čeka.

petak, 25.04.2008.

Vinkovci - vrata Zapada

Zanimljiv je taj moj grad. Sjeo sam u predvečerje na jednu od gradskih terasa ispred koje se vozaju svi oni koji žele da ih se primjeti u autima i na motorima, a ponekad i oni koji samo prođu nekim poslom, neupućeni u poželjne i nepoželjne lokacije za vozanje.

Gledajući sve te preskupe aute čovjek na čas pomisli da je u nekom drugom gradu ili nekom drugom svijetu gdje svi imaju sve i gdje ona ženska stvar, da prostite, prirodno i uvijek miriše na ljubičice umjesto na odstajalu, jučer izlovljenu ribu.

Poznajem dobar dio tih nabrijanih gradskih gazda a nasuprot tome uopće ne poznajem njihove sinove i kćeri pa mi se automatski pale upitnici nad glavom pri prolasku neke premlade face u S klasi Mercedesa.

Gledajući sav taj sjaj, mogao bi čovjek na čas i zaboraviti da nekoliko stotina metara dalje desetci ili stotine ljudi rade za 2000 kundaća mjesečno, ili koliki je već taj trenutni minimalac. 'Ko ih jebe kad su nesposobni.

Sjećanja na rat blijede, ostaju samo u glavama PTSP-jevaca koji ih poput zaboravljenih vodenica vrte svaki dan ispočetka.
Već odavno je postalo nebitno ono staro pitanje "OTKUD IM LOVA?!", za S-klasu više nitko ne traži opravdanja. Svi sve znaju. Znaju i da je nekima upalila neka fenomenalna transakcija, a za druge se opet priča da je sve to privid i da žive nerealno visoko i svi čekaju njihov pad.

Gazda B. ima novu pilu. Kad su ga nakon nekadašnjeg bahaćenja već sahranili, nasmiješila mu se sreća. Kažu da i Bog , da prostite, kenja na veliku hrpu. Ili barem na onu koje je već bila velika. Gazda B2 još vozi starog Bemveja. Takve već voze i obični šljakeri, na kredit za rabljena vozila. I svi gledaju gazdu B2. Da li je to pad, ili samo zatišje pred ponovnu buru novca? Gazda B3se opet uzdigao. U zadnje 2-3 godine. Već sahranjen i zaboravljen, poletio je opet poput Ikara mitskog.
Svi se prezivaju "na B". Možda je to formula za uspjeh?! Treba li mijenjati prezime? Evo i četvrtog. Opet B. Za ne vjerovati.

Tri lika za stolom do mog razglabaju o bahatosti gradskih gazda. A ja samo poželim daljinski upravljač ili direktnu vezu s Bogom da njima trojici na nekoliko dana dam milijune. Možda se i za sebe upitam isto. Kakav bih čovjek tada bio?
Zaradio sam u mjesecu travnju. Kao nikad prije. Krvavo i naporno. Počepio rupe. Još jedan takav mjesec omogućio bi mi da se to barem malo vidi, još jedan takav iza njega otvorio bi mi neka životna pitanja - zagristi, ili grickati i dalje? Da zagrizem dobar kolač, sladak i kaloričan - kakav bih čovjek postao? Ili možda ostao?

Da li bih mogao jednako zagrabiti u sebe i potražiti običnu malu ljudsku dušu?

Gledajući sva ta "izdrkavanja" po gradu, poželim brdo love. Da se izdrkavam po bahatima.
Bahatije.
S više stila.
Poželim to poput neke svete misije.

Ali neću nikad imati brdo love. Jer ne mogu prijeći onu točku na kojoj se moram slizati i uvući u čmar da bih radio i zaradio još više. Preuspravno stojim, ne mogu dovoljno pognuti kičmeni stup. Godine su to već, jebiga. Odrvenilo se i okoštalo.

Al još mogu ljubičice mirisati (Ljubinka, ovo je samo stilska figura, ne izvlači zaključke ).

četvrtak, 24.04.2008.

Daljinsko centralno

Zove mene najdraža maločas...

"Nisam mogla otključat auto daljinskim"

"Baterija. U ključu. Sto posto."

"Misliš?"

"Aha. Nema što drugo biti."

"Jok. POGREŠAN AUTO!"

utorak, 15.04.2008.

Telefonsko nasilje

Čitajući danas o peticiji za raspisivanje referenduma o ulasku u NATO, pala mi je na pamet sasvim druga peticija. Dodatno motivirana telefonskim pozivom.

Predlažem peticiju za zabranu telefonskih anketa.

Nakon odlaska u ovlašteni servis Škode zbog izmjene GLAZBENOG UREĐAJA, već drugi put moj kućni broj zovu s anketom "Koliko ste zadovoljni uslugom"...

Svaki put ih se ljubazno pozdravi bez odziva na anketu. Ovaj put su zvali iza 20:00 h. Maločas.

Mislim da ću im ubuduće odgovoriti s "A da ja vas malo tužim zbog telefonskog nasilja?".

ponedjeljak, 14.04.2008.

Sin

Ne, nije Ljubinka trudna. Jok.

Javila mi se danas prijateljica porukom koja kaže da je sanjala da sam joj došao pokazati sina. Na što sam joj ja odgovorio da se tako nešto trenutno ne događa, barem koliko ja znam.

"Al' ja vidim budućnost, samo da znaš!"

"Onda sanjaj kćeri, sina nema tko voditi na utakmice!"

I baš nešto razmišljam... Ne bi to valjalo, nikako. Kakav bih ja to bio otac SINU? Ne pratim nogomet, ne pecam...

Kada bih bio otac, pokušao bih od djeteta stvoriti samostalnu osobu. Bez frustracija, trauma, kompleksa... Ali, kada bi dijete bilo muško... Vjerojatno bih zakazao.
Jer, ako pokušam usmjeriti sina u tom nekom meni poznatom i normalnom pravcu, napravio bih od njega čudaka. Jer svi drugi očevi vode svoje sinove na nogomet i pecanje. A s čudacima se djeca baš i ne druže. I onda bi sin postao frustriran. Iskompleksiran. Ni djevojčice ne doživljavaju dečke koji ne igraju nogomet. U nekim godinama je to važno.

I cijela teorija o samostalnom i samopouzdanom sinu pada u vodu. Zbog nogometa.

Mogu li birati? Ja bih kći.

petak, 11.04.2008.

Štoplmajstor

Kad čovjek noćima ne spava zbog posla i to traje, traje i traje, savim je logično da će kao rezultat uslijediti - NOVAC. Ukoliko (naravno) nije posrijedi neki humanitarni rad.

Ali i dalje novac nije nikakva moja "zvijezda vodilja", jer znam da je ovo tek privremena gužva i da će sve doći u normalu. Što će reći da već slijedeći mjesec vjerojatno neću zaraditi ni pola ovog što mi se sada događa. Trenutno se samo trudim pratiti i ne zaostajati.

Sada se "čepe" rupe, auto se vozi kod svih mogućih majstora ne bi li ga se dotjeralo u red za nove radne pobjede, kupuju se programi i računalne komponente... Možda se odlučim i na neko odijevanje, bilo bi krajnje vrijeme...

Ovo je valjda maksimum energije koji može izići iz prosječnog sredovječnog primjerka homo sapiensa. Telefon zvoni po cijeli dan, kombinacije se vrte po glavi (koga zvati, kada, zašto, koja cifra je u pitanju, u koliko sati moram biti tamo... brdo mailova u inboxu, posao-auto-kuća-auto-posao-auto-auto-auto...). Ljubinka se žali da je zapostavljena, ne shvaćajući da jedva čekam taj trenutak predaha uz nju.... Koji će sigurno i na žalost biti kratak.

"Halo, majstore... Dolazi! Ima posla!"

"Ajoj, gazda Ljubo, gužva je!"

"I šta sad? 'Oćemo mijenjat majstora?"

"Ne bih to baš. Ako se može izbjeći."

"Dolazi onda!"

"Stižem!"

Superman. Supersonični Silver Surfer. Stiže. Dolazi. Kasni malo, ali jebajiga... Treba mu ponekad malo progledati kroz prste.

Da li bih živio ovako stalno? Ne. Ne bih. Slomilo bi me za tri-četiri mjeseca. Puko bi k'o kokica. Ali neka potraje još samo malo...

Ima još rupa za počepiti.

utorak, 01.04.2008.

Voditelji, staro vino i televizija

Rijetko gledam TV, ali kad god pogledam bilo kakvu emisiju na bilo kojoj od ovih hrvatskih televizijskih kuća, uvijek mi pada na pamet ista tema... Voditelji. Budući da sam odrastao 80-tih, dakle – u vrijeme kada televizijski voditelj nije mogao biti bilo tko, ovo danas mi je u najmanju ruku bljedunjavo (da ne kažem smiješno, ili možda čak tužno).

Oliver Mlakar, Ksenija Urličić, Mladen Stubljar, Saša Zalepugin, Helga Vlahović, Ivan Hetrich, Vesna Spinčić-Prelog, Jasmina Nikić... I ne baš mnogi drugi. To su oni koji su postavili standarde, ali kao da ti standardi postaju nevažni.

I među nešto mlađima bilo je izvrsnih. Od Merlića, Kopljara, Brlekice bi trebali učiti mnogi. Ali ovo danas- ove hihotave starletice, kreveljenje, prenemaganje i preseravanje pred kamerama, jaki lokalni akcenti, ukočeni osmjesi (koji vjerojatno ne silaze s lica ni poslije snimanja, zbog grča na licu), ovo više nema veze s bilo kakvim kvalitetima.

Čast izuzetcima, a ima ih tek nekoliko. Na prvom mjestu mi je Barbara Kolar. Šarmantna, oku ugodna, tečnog izgovora, bez regionalnog akcenta... Za razliku od spomenutih starletica, osmjeh joj ne izgleda kao da ga noću koncem zateže oko glave... Žena je spejs-šatl za većinu mladih „talenata“. Blista.

Moja najdraža voli vidjet Čurlića, ja ga baš i ne ljubim osobito. Djeluje mi usiljeno. Tarik mi je bolji voditelj nego glumac, to je već poznato.

Eh, da... Da Barbara ne ostane usamljena... Antonija Blaće mi je sasvim OK. Djeluje skroz prirodno, također je ugodna za vidjeti i čuti, a oborila me je s nogu kada je isprdala jednu od kandidatkinja-kokoški zadnje „obične“ verzije Big Brothera pri ulasku u kuću.

Cura ima stila.

Za razliku od npr. kvazi-voditeljica Red Carpeta.