ponedjeljak, 14.04.2008.

Sin

Ne, nije Ljubinka trudna. Jok.

Javila mi se danas prijateljica porukom koja kaže da je sanjala da sam joj došao pokazati sina. Na što sam joj ja odgovorio da se tako nešto trenutno ne događa, barem koliko ja znam.

"Al' ja vidim budućnost, samo da znaš!"

"Onda sanjaj kćeri, sina nema tko voditi na utakmice!"

I baš nešto razmišljam... Ne bi to valjalo, nikako. Kakav bih ja to bio otac SINU? Ne pratim nogomet, ne pecam...

Kada bih bio otac, pokušao bih od djeteta stvoriti samostalnu osobu. Bez frustracija, trauma, kompleksa... Ali, kada bi dijete bilo muško... Vjerojatno bih zakazao.
Jer, ako pokušam usmjeriti sina u tom nekom meni poznatom i normalnom pravcu, napravio bih od njega čudaka. Jer svi drugi očevi vode svoje sinove na nogomet i pecanje. A s čudacima se djeca baš i ne druže. I onda bi sin postao frustriran. Iskompleksiran. Ni djevojčice ne doživljavaju dečke koji ne igraju nogomet. U nekim godinama je to važno.

I cijela teorija o samostalnom i samopouzdanom sinu pada u vodu. Zbog nogometa.

Mogu li birati? Ja bih kći.