petak, 11.04.2008.

Štoplmajstor

Kad čovjek noćima ne spava zbog posla i to traje, traje i traje, savim je logično da će kao rezultat uslijediti - NOVAC. Ukoliko (naravno) nije posrijedi neki humanitarni rad.

Ali i dalje novac nije nikakva moja "zvijezda vodilja", jer znam da je ovo tek privremena gužva i da će sve doći u normalu. Što će reći da već slijedeći mjesec vjerojatno neću zaraditi ni pola ovog što mi se sada događa. Trenutno se samo trudim pratiti i ne zaostajati.

Sada se "čepe" rupe, auto se vozi kod svih mogućih majstora ne bi li ga se dotjeralo u red za nove radne pobjede, kupuju se programi i računalne komponente... Možda se odlučim i na neko odijevanje, bilo bi krajnje vrijeme...

Ovo je valjda maksimum energije koji može izići iz prosječnog sredovječnog primjerka homo sapiensa. Telefon zvoni po cijeli dan, kombinacije se vrte po glavi (koga zvati, kada, zašto, koja cifra je u pitanju, u koliko sati moram biti tamo... brdo mailova u inboxu, posao-auto-kuća-auto-posao-auto-auto-auto...). Ljubinka se žali da je zapostavljena, ne shvaćajući da jedva čekam taj trenutak predaha uz nju.... Koji će sigurno i na žalost biti kratak.

"Halo, majstore... Dolazi! Ima posla!"

"Ajoj, gazda Ljubo, gužva je!"

"I šta sad? 'Oćemo mijenjat majstora?"

"Ne bih to baš. Ako se može izbjeći."

"Dolazi onda!"

"Stižem!"

Superman. Supersonični Silver Surfer. Stiže. Dolazi. Kasni malo, ali jebajiga... Treba mu ponekad malo progledati kroz prste.

Da li bih živio ovako stalno? Ne. Ne bih. Slomilo bi me za tri-četiri mjeseca. Puko bi k'o kokica. Ali neka potraje još samo malo...

Ima još rupa za počepiti.