četvrtak, 29.12.2005.

Sukob mišljenja

Sjedimo večeras nas troje u restorančiću. Ja, frend i frendica. Ili ja i dvoje važnih ljudi u mom životu, kako vam draže. Jer frendova nema na svakom koraku.

On je jako ponosan tip. I jako tvrdoglav. ZNAM da je takav. Voli biti u pravu. Poznajem ga malo bolje, naslućujem i gdje je slab, što ga muči... Iako će on to teško priznati.

Voli pljucnuti po onom što ne poznaje. Ne reagiram uvijek.
Večeras je pretjerao. Nisam mu htio popustiti, neki inat se probudio u meni. Mislio sam da će shvatiti.
Ali... Već viđeno - inat potakne još veći inat.
Ja se mogu zakačiti s frendom i ostati s njim dobar. Jer ZNAM da mi je frend. On stavlja velik upitnik ispred prijateljstva, ustaje se i uvrijeđen odlazi. Ostavlja me u nevjerici. Ni ona ne vjeruje da je otišao.
Ostaje mi se nadati da će par dana hlađenja otvoriti uši za dijalog.

Argumentacija je sporna. Kao i obično, zar ne?

Tvrdim: Ne treba pljuckati po nepoznatom. Ako ne poznaješ, radije preskoči.
Reci "Ne znam, možda istražim, pogledam, sad ne bih znao reći."...

On tvrdi:"Ako treba sve probati daj da te ubijem, možda to bude OK."

Nisam to rekao. Niti pričao o ubijanju. Nema obrasca koji pokriva baš sve. Priča o npr. Iskrici nije priča o ubijanju.

Jesam li ja večeras bio tvrd na ušima, ili je to bio on? Ja ću sutra znati više. Kad prespavam. Zato večeras nikad ne bih uvrijeđen otišao. I zato jer su frendovi u pitanju. A od frenda se ne odlazi uvrijeđen zbog jednog sukoba mišljenja.

Ne dam ti da budeš uvijek u pravu. Jer i ne možeš uvijek biti u pravu. Ako ti dozvolim da budeš uvijek u pravu nisam ti prijatelj jer podržavam tvoju netoleranciju, ne motiviram ti samokritičnost.

Zanima me što će donijeti par dana hlađenja.

ponedjeljak, 26.12.2005.

Sretan vam Božić

Svima. Čak i bez obzira na vjeru. I jeste li uopće vjernik ili ne. Jer to je dan koji ima vrijednost. Dan zbližavanja i dobre volje.
Želim vam svima što i sebi. Puno ljubavi, zdravlja, da ne mrzite nikoga, da ljudima date šansu da budu ljudi, da imate dovoljno za život dostojan čovjeka, da pomognete drugima ukoliko ste u mogućnosti...

Uglavnom, sve najbolje. :)

utorak, 20.12.2005.

Arizona Blues - "Jebeš zemlju koja Bosnu nema!"

Cijela Slavonija zna gdje je tržnica Arizona. Iako nije u Slavoniji.
Prijeđete lijepo na graničnom prijelazu Županja u susjednu nam BiH, pa se spustite nekih cca 20 km južnije. I tu nađete kompleks od nekih desetak velikih hala i svu silu većih i manjih građevina oko njih.



Prije godinu-dvije na mjestu tih hala bila je šuma daščara. Žao mi je što to nisam slikao jer to je bila scena kakvu ne možete vidjeti bilo gdje na ovim prostorima.



Malo sam s frendom prošetao ovim halama. Nisam si puno kupio, tek jednu zgodnu jaknu za 50 Km (konvertibilnih maraka), košulju za 15 Km i dvije šteke pljuga za 30 Km (1.50 Km kutija mekog "filtera 160").
1 "konvertibilnu marku" vrednuju 4 kune. Pa vi sad računajte.



Otkad ne postoje daščare nema više ni prodavača koji u kolicima ili kištrama od povrća vuku unaokolo raznorazne artikle. A baš je bilo razvedravajuće čuti "Manćmalov marku, Manćmalov marku!" na čistom bosanskom.

Ponegdje se još može naići na prosjakinju ali ne bi se baš moglo reći da im posao ide. Eventualne džepare (nikad vidio ni čuo) "riješe" sami prodavači jer škode poslu.

Može se tu naći mnogo toga za umrijet od smijeha, tako su neka obilježja jugonostalgije sasvim normalna stvar. Ali i mnogi ideološki sasvim suprotni artikli. Majice s likom Josipa Broza i grbovi SFRJ na jednom štandu, nekoliko metara dalje audiokazete naše domoljubne glazbe s likom Ante Pavelića na omotu.
Kalendar 2006 s Titovim fotkama stoji marku i pol.
"Nešto mu pala cijena, aaa?"... "Jašta, bolan, nije baš najpopularniji..."





Može se tu i dobro papat. Janjetina se vrti na ražnju, dobrih ćevapa na sve strane, u svakoj hali 2-3 birca za okrijepit dušu i tijelo...



U WC-u kafića u kojem smo bili stanje uredno. Odmah jasno s teksta na donjoj slici, zar ne?



Jebeš zemlju koja Bosnu nema.

subota, 17.12.2005.

S. J. Lec

"Prekasno sam shvatio da sam mlad."

Nikad nije kasno. Iliti od svakog zla postoji i gore. Na primjer: Prekasno sam shvatio da sam živ...

četvrtak, 15.12.2005.

C'est la vie

Eh, taj život... Ponekad te uplaši, ponekad sruši... I kad se čini da ostaješ bez nade ponovo ustaneš.

I lupiš ga nogom u jaja.

ponedjeljak, 12.12.2005.

Večernji gemišt pravopisa i demokracije

Večeras sam čitao "Jutarnji list". Pa zapravo ispada da je večernji. Jebiga, uvijek tako. Kasnim s informiranjem.

Pročitah tako jedan zanimljiv članak o pravopisu. "Školska knjiga" će u udžbenicima za školsku godinu 2006/2007 učenicima servirati novi pravopis. U njemu će se NEĆU pisati kao NE ĆU, GREŠKA će biti GRJEŠKA a ZADACI će postati ZADATCI.

Popizdih na to. Hrvatska postoji već 15 godina i učene glave se nikako ne mogu dogovoriti oko pravopisa. Kako ćemo ikad biti pismen narod ako će nam svaka vlast mijenjati pravopis, ako će svaka generacija pisati neki drugi hrvatski jezik?

Toliko o pravopisu. A sad malo mineralne da vam loše vino ne ubije želudac... Demokracija, pravo na mišljenje.

Dok ovo pišem, iza leđa mi se svađaju u "Latinici". Ipak se sve više govori protiv svih negativnosti koje nam je donijelo poslijeratno hrvatstvo. Mračno doba tuđmanizma je definitivno iza nas.

Možda za nas ipak ima nade.

Evo, jedna tema mi je baš zapela za uho. Govori se o ideji iz bliske prošlosti da se crvena zvijezda i slovo "U" žaluju pod istim spomenikom.
Za mene jedna jako dobra ideja. Položiti vijenac žrtvama mržnje i različitih ideologija. Jer žrtve su ipak samo žrtve. Vizionarska ideja. Iako Tuđmanova. Pretpostavljam da ju je on sasvim drugačije doživljavao.

Možda ju ostvare neke buduće generacije kojima će glava biti nešto više od mjesta za staviti kapu s obilježjem.

četvrtak, 08.12.2005.

Naš Antiša

Heroj, zločinac, klaun ili samo žrtva?

Bit će ovih dana našeg Antiše na sve strane. I na blogu.

Kako jedan atipični branitelj vidi Antu Gotovinu?
Mislim da bi se pravi general predao bez puno razmišljanja. Jer pravi general ne bi htio biti bjegunac. Naš Antiša je sve drugo samo ne vojnik. Jer Legija stranaca nije vojska. To je jedna tvrtka koja svoje djelatnike skuplja posvuda, većinom na ulici, obučava ih i šalje u plaćeničke misije. Tako je i naš Antiša još kao dječarac zbrisao od kuće i pridružio se toj Legiji. Jer je u dječjim danima slušao legende o njoj. Jer su labilnim klincima legionari, zatvorenici i kriminalci najveći uzori. Malo je pljačkao u Francuskoj. Osuđen je zbog toga. Nije mu to bilo ništa strano jer u takvom okruženju je sazrijevao. Među ološem koji sačinjava Legiju stranaca.

Naš Antiša je nesretna marioneta. Njegova najveća vrijednost je simbolika. "Došao nam je čovjek iz LEGIJE STRANACA!"… Moš mislit… Heroj svim labilnim klincima bez trunke soli u glavi. Došao s nešto vojničkog znanja, zvao se Ante, bio je lukav u međuljudskim odnosima i stigao je do generala. To se moglo samo u Hrvatskoj vojsci tih ratnih godina. I ne bi Hrvatska propala bez Ante. Uvijek je na tome mjestu mogao biti neki Ljubo ili Drago. Ako oružja i nismo imali, imali smo ljudi. I nitko me ne može uvjeriti da je jedan Legijin instruktor borbe na terenu imao strateška znanja dostatna za poziciju generala.

Dvojica koju bi se jako puno pitalo u vezi svega toga za što Antu optužuju su pod zemljicom crnom. Na svoju sreću. Ostali su nedodirljivi. Uzoriti. Sveci. Naši dragi Franjo i Gojko. Počivali u miru. A ti se, Ante, sada tuci s utvarama. Jesi li palio sela koja nisi morao? Jesi li protjerao Srbe? Jesi li smaknuo kojeg civila?
Ako jesi, jesi li to činio svojevoljno ili su ti to naložili Franjo i Gojko? Hoćeš li herojski prihvatiti odgovornost i ne biti šupak koji pljuje po mrtvima ili ćeš to ipak učiniti jer je tako najlakše?

Sad ćemo vidjeti tko je naš Ante.

Do sad je bio izvrstan povod za mnoga sranja u državi.

Đapić je izjavio kako je danas tužan i razočaran svaki branitelj. Ne znam, nisam ga baš ovlastio za takvu izjavu.

Jesam li tužan? Nisam. Čak zadovoljan. Nek Ante stane pred strašni sud. Ako je ispravan, ništa mu se lošeg ne može dogoditi. A Hrvati će možda konačno prestati tražiti povode za glupost u odbjeglim legionarima.

Već drugi put...

... ne mogu do svog bloga.
Nema ga. Zero. Nula. Nix.

Ne ide s dva browsera. Znači da ne može nitko do njega. Hvala.
Frendica mi javlja da ne može ni ona. Dakle, nije do mog kompa, do Opere niti do Internet Explorera.

Prošli put sam editirao jedan post i TA-RAAAAA!!! Blog je opet postao dostupan.
Danas ni to nije prošlo.

Prošli put sam pisao na blog@blog.hr , bez odgovora. Hvala.
Kome ću sad pisati?

Možda se pojavi kad napišem ovaj post.

Ali ne pojavljuje se. Iako je na popisu zadnjih osvježenih. Opet nema. Ništa. Nitko.

(Nije se pojavio. Piše ovdje dolje: proslijedi tekst uredništvu. Ajmo kliknut. Možda se netko smiluje)

ponedjeljak, 05.12.2005.

Mala noćna muzika

Od početka ovdje izbacim jedan post na dan. Ili na noć, jer ih uglavnom pišem noću. Možda sam jednom promašio, nije da sam to shvatio kao da moram, više jer mi se konstantno neke teme motaju po glavi.

Nije ni ovaj post zbog tradicije. Možda je dopuna onom prvom.

Nikad nisam vjerovao da iza nekog anđeoskog nastupa stoji baš pravi anđeo. Isto kao što ne vjerujem niti da iza kretenskog nastupa stoji baš totalni kreten.

Uvijek su me optuživali da je moj svijet crno-bijeli. Možda je tako i bilo prije dvije-tri godine ali mislim da to više nije slučaj. Manje sam sklon osuditi ono s čim se ne poistovjećujem. Napredujem, događaju mi se razne stvari u životu, sam sam sebe iznenadio u nekoliko doživljenih situacija.

Dogodilo mi se samopouzdanje. Sasvim slučajno, tiho se uvuklo negdje "okolo kere pa na mala vrata". Valjda zato što sam bolje upoznao sebe.

Hrvatski cyber-prostor (kao vjerojatno i svi drugi na svijetu) je uglavnom divlji, mnogima služi za ispucavanje najnižih strasti, za uvježbavanja egotripa, tek rijetkima za pozitivno i ugodno druženje i napredak kroz širenje vlastitog obzora.

I kad sve to čitaš na hrpi, loše i dobro, nabrijano i opušteno, izgubljeno i samodopadljivo... Tada lakše postaneš svjestan svoje vrijednosti. Sretneš tu puno ljudi raznih profila i shvatiš da nije svaki obrazovan čovjek obavezno i kulturan, isto kao što shvatiš da nije svaki nasmješeni anđelčić obavezno baš to i da se iza takvog nastupa zna skriti dosta smeća.

Link bloga su dobile neke bitne osobe u mom životu. I nisam baš bio siguran koliko je to dobro, jer nisam ovdje htio zatajiti niti jednu stranu svog razmišljanja a nisam baš znao koliko tko može probaviti. Nisam do sad požalio zbog toga.

Hm, to bi bio baš dobar test za nekog koga želiš pustiti u svoj život... Ako probavi sve napisano, tada je sigurno osoba s kojom bih htio provoditi vrijeme. Tada je svjestan da svijet nije crno-bijel i da je svaki čovjek jedno kompleksno stvorenje.

Hvala Billu Gatesu. Iako je odvratno bogat i sklon monopoliziranju. Ipak je ovo učinio popularnim i dostupnim širokim masama.

Ovo je samo jedno malo noćno razmišljanje. Ništa više, ali ni manje.

nedjelja, 04.12.2005.

Mali crni prozor

Sjediš ispred svog malog crnog prozora. Gledam te. Čekam da mi mahneš.

Moj prozor je neodređene boje. Ne mogu definirati da li je to boja slonovače, bijele kave ili samo neka sivkasta. Bit će da je pomalo od svega.
Ponekad ti mahnem. Ponekad dobijem osmijeh. Ponekad poljupce dvotočki i zvjezdica.
Ne spuštaš rolete dok radiš. Vidim ti radni stol i krevet iza njega. Možda si prošetala nekoliko koraka pustiti neku glazbu. Možda si u kupaonici.

Gledam kroz svoj prozor u nestvaran svijet. Pred njim skidam izderano radno odijelo i oblačim sjajni oklop. Vidiš li me? O čemu razmišljaš dok me gledaš?
Oklop je na meni, idem se tući s čudovištima. Gledaš tu borbu. Uvijek. Vidiš me kad sam potučen, vidiš i kad se ne dam.
I pogledat ćeš me opet i mahnuti mi prije no što se odmakneš od prozora i uvučeš u krevet.

Ugasi svjetlo, spusti rolete. Tu sam, ne idem još nikuda. Možda mi uskoro dobaciš buket cvijeća, meni iscrpljenom i znojnom od borbe s avetima. Možda ću i dalje isto ovako paradirati pred tvojim malim crnim prozorom.
Ne znam što mi sutra donosi.

Laku noć ti želim.

subota, 03.12.2005.

Pušenje naše (ne)svagdašnje

Pušim, a što ću? Po dvije kutije na dan. Ponekad zagrizem i u treću. Prsti su mi žuti, nepoželjan sam gost, u javnim objektima me nastoje strpati u rezervate… Ali prestat ću jednog dana. Želim to.

Ali nisam o tome htio pisati. Htio sam pisati o Monici Lewinsky.
Ja mislim da je to jedna divna žena. Htjela je da muškarcu s kojim opći bude lijepo. A on joj je zauzvrat uflekao haljinu. Svinja muška obična. Jest, oni su općili. Jer je felatio (iliti zdravoseljački "pušenje") podjednako svet doživljaj kao i snošaj u "misionarskom" položaju. Bar za mene. A za mene horoskop kaže da sam oralni tip. I nije mi baš najjasnije da li to znači biti vičan razgovoru ili ipak oralnom seksu. Ali za ono prvo bi se valjda nekako drugačije reklo.

Dakle, volem to mnogo. Hedonistički. I od početka mi je to sastavni dio seksa. Neizostavni dio. Volem i cunnilingus. I nije mi paradoks to što koncentracija na užitak partnerice postaje i moj užitak.

Oralci su čisti hedonizam. Ali i trud i rad s uživanjem. Zavisi s koje se strane usana i jezika nalaziš. Najveći mi je izraz tjelesne bliskosti kada prekinem partnericu u pol posla da bih joj podario najstrastveniji poljubac na svijetu i zatim ju pustim da nastavi.

Ali, naravno… Bio sam i u situacijama kad one to ne vole. Ne samo da ne vole felatio, nego čak ni cunnilingus. Situacije kad nikakvo moje nastojanje nije urodilo plodom. Te veze nisu mogle trajati. Jer to nije bio seks. Seks koji je toliko sputan nikad neće biti potpun užitak.
Ne kažem ja da se to mora odmah. Možda netko nije bio u situaciji probati. Ima i toga. Jedan ili dva prijašnja partnera koji to nisu voljeli i eto čudne situacije.

Zašto je oralni seks toliko važan? Pa, ako želim bliskost i ljubav na duže staze naravno da ću željeti i dobar, nesputan seks. U protivnom bi bilo traženja "sa strane". A to više nije ljubav.
Ili prekida. A to sigurno više nije ljubav. Tko ne voli ništa više od klasičnog seksa jako brzo postaje vječna repriza, a time i dosada.

I nije uvijek pravilo da onaj tko to želi raditi to zaista voli i zna. Bolje je ne raditi to na silu.
"Još se nitko nije žalio", kaže ona meni. A ja nekoliko minuta kasnije pomislim "Srećo, bili su pristojni i dobro odgojeni". I šutim. Ne žalim se. Preživjet ću.

Što bi se dogodilo kad bih zbog nekih drugih kvaliteta bio stvarno lud za curom koja oralno ne želi, ne voli i ne zna? Čekao bih, nastojao ju zagrijati za to. Opustiti. Jer uvijek ima viših ciljeva vrijednih svake žrtve.
Ali ako baš ne bi htjela, ja bih otišao. Jer ću to ionako učiniti kad-tad.

Ipak vjerujem da paru treba dosta vremena da se zaista opusti i upozna. I određeno vrijeme može proteći dok se usklade tijela, želje i potrebe. Preduvjet je da oboje iskreno razgovaraju o svemu, pa tako i o seksu.

S "onom pravom" želim UŽIVATI u svemu. Jer život je kratak. Kad ne znaš uživati brzo ostariš. Od briga i nedostatka ventila.
Hmda… Imam već nekoliko sijedih u bradici. A još sam tako mlad… Trebam curu.

Hitno.

petak, 02.12.2005.

Prezime

Sinoć razgovaram s frendicom. Tema: prezime žene nakon udaje.
Nisam nikad previše razmišljao o tome.

Moj najbolji frend se oženio prije nekoliko godina. Kod matičara me je malo šokiralo to što je ona dodala njegovo uz svoje. Bilo mi je to malo... Hm... Mogu čak reći i antipatično. Nisam na to navikao. Nisam o tome razmišljao i iznenadilo me je.
Mi smo dobri frendovi. Mogu reći da je i njegova supruga tu poprilično blizu. Cijenim ju. Nedavno mi je otvorila oči u vezi nečeg što me je mučilo. Njeno dvostruko prezime mi više nije nikakav problem ni tema razmišljanja.

I sinoć... Frendica ima isti "problem". I pita me za mišljenje. Nosi svoje prezime već dugo, s njime je postigla uspjehe i postala prepoznatljiva. Ono je njen osobni pečat, pečat njenog rada i karijere.
Što bih ja učinio? Nisam baš znao odgovoriti.

Danas mi se cijeli dan ta tema vrti po glavi... Uvijek sam mislio kako bi ta neka ONA uzela moje prezime. I pokušavam sad na stvari gledati iz drugog kuta... Glupo mi je to dodavanje, ta dupla prezimena.

I sad znam... Više bih volio da ostavi samo svoje.

četvrtak, 01.12.2005.

Religije - utvare mraka i prošlosti

Zna se uz što se veže pojava religije - uz pojave u prirodi koje su tadašnjem primitivnom čovjeku bile neobjašnjive te je uz njih zbog (za to vrijeme sasvim razumljivog) neznanja vezao izmišljene priče.
Dakle, čovjek je stvorio Boga. Ljudi su izmislili božanstva da bi se obranili od straha. Mala djeca su se vjerojatno i tada zbog straha privijala uz majčine skute. Odrasli pradavni ljudi nisu. Oni su se pognuli pražnjenju elektriciteta u atmosferi i tu struju proglasili gnjevom bogova. Skrili su se pod skute izmišljenog zaštitnika ujedno pognuvši glave poslušno pred njim u strahu od kazne. Bog je strah.

Fasciniraju me paradoksi vezani uz vjeru i ljude. U školi sam učio biologiju i Darwinovu teoriju evolucije. Nisam imao vjeronauk. Sve je bilo logično. Danas se u školi pod istim krovom uče dvije sasvim suprotne teorije.
Nema smisla nabrajati sva zla koja je kršćanstvo nanijelo ostatku svijetu u svojoj borbi za bogatstvo, teritorije i prevlast. Islamski fundamentalisti ubijaju u ime svoga Boga. Sljedbenici Krishne omalovažavaju vrijednost žene. A svi oni zagovaraju čistoću duha i odricanje od tjelesnih užitaka.

Negiranje seksualnosti je osnovna karakteristika najrasprostranjenijih svjetskih religija. Idemo u crkvu, klanjamo se božanstvima i pred očima javnosti negiramo tjelesne potrebe. I što god je ta negacija izraženija ona rađa sve više devijacija od željenog heteroseksualnog svetog i jedinog dozvoljenog čina.

Sve religije su izgubile utrku. A izgubile su ju jer se nisu znale prilagoditi vremenu. Jer čovječanstvo se mijenja. Mijenja ga tehnologija, brzi način života, borba koju određene odvažne a "nepodobne" grupe medijski eksponiraju. Demokracija je veći protivnik crkve nego što je to bio komunizam. Audiovizualne poruke tjelesnog užitka nas zapljuskuju sa svih strana, bestidnije i otvorenije nego ikad prije. Seksualnost je svuda oko nas i još uvijek se sasvim pogrešno shvaća. Jeftinija je nego ikad do sad. Ona zapravo nije svrha samoj sebi već samo jedan neartikulirani vrisak očaja u bijegu pred zakopčanom i psihički bolesnom spodobom zvanom Religija.

Možda će jednog dana netko osnovati crkvu u kojoj će ljude okrenuti k ljudima u potpunom duhovnom i tjelesnom smislu i dozvoliti im sve slobode koje ne zadiru u slobode drugih i pitanja su isključivo osobnog odabira.