Sjediš ispred svog malog crnog prozora. Gledam te. Čekam da mi mahneš.
Moj prozor je neodređene boje. Ne mogu definirati da li je to boja slonovače, bijele kave ili samo neka sivkasta. Bit će da je pomalo od svega.
Ponekad ti mahnem. Ponekad dobijem osmijeh. Ponekad poljupce dvotočki i zvjezdica.
Ne spuštaš rolete dok radiš. Vidim ti radni stol i krevet iza njega. Možda si prošetala nekoliko koraka pustiti neku glazbu. Možda si u kupaonici.
Gledam kroz svoj prozor u nestvaran svijet. Pred njim skidam izderano radno odijelo i oblačim sjajni oklop. Vidiš li me? O čemu razmišljaš dok me gledaš?
Oklop je na meni, idem se tući s čudovištima. Gledaš tu borbu. Uvijek. Vidiš me kad sam potučen, vidiš i kad se ne dam.
I pogledat ćeš me opet i mahnuti mi prije no što se odmakneš od prozora i uvučeš u krevet.
Ugasi svjetlo, spusti rolete. Tu sam, ne idem još nikuda. Možda mi uskoro dobaciš buket cvijeća, meni iscrpljenom i znojnom od borbe s avetima. Možda ću i dalje isto ovako paradirati pred tvojim malim crnim prozorom.
Ne znam što mi sutra donosi.
Laku noć ti želim.
Post je objavljen 04.12.2005. u 00:01 sati.