ponedjeljak, 31.05.2010.

ANDRÉ



Image and video hosting by TinyPic



Dječak probire šljunak na dlanu;
crnih noktiju, bosonog,
smije se, hrli u moje krilo
ričući, grčevito moleći
da mu skinem sve i jednu boru,
počupam s njega kožu
kao što zmije to čine.

Kao keramička lutka
s ormara ga promatram
bijelo i tiho,
čekam da mi klone u ramenu,
otvori oči i vidi me kakva jesam.

- 18:21 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.05.2010.

Res privata




Image and video hosting by TinyPic



- Budi dobra. - reče on.
- Uvijek. - rekoh ja.

Kako je bilo obećano,
sablaznili smo socijalizam,
ni kapitalizam nije ostao bez komentara
ispod glasa, sagnute glave,
u jednom malenom, ukradenom
poljupcu, tisuću se duša naježilo
kao da smo narušili pravilo -
pokisle nimfe i šetači s kišobranima
ovdje su novi.

- Budi dobra. - reče on.
- Uvijek. - rekoh ja.

Nisam imala snage mahnuti;
vidjela sam, do sljedeći puta mahnula sam
kroz kišu, kroz lišće se vidjelo.

- 18:27 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.05.2010.

Pjesma nad pjesmama


Image and video hosting by TinyPic



Čudesan osmijeh i treptanje dlanova:
kao da su izgovorili stvarno ime boga,
vječnost pretočili u savršen neologizam,
a, zapravo, samo me podsjetiše na sjaj daljine:
ona vrišti, zavodi, šapuće, ona se želi stanjiti.



Image and video hosting by TinyPic



Trač - partije dosežu sasvim egzistencijalne proporcije;
tko li smo, što, gdje smo, kada li smo
i srodnih tisuće problema koji odgovorom
rađaju nove upitnike, ponekad upitnik - uskličnike,
a mozak mi zablokirao, ruka ne može pisati od ljepote
kada se preko jezika prelomi slavno ime:
meko, krhko, djetinje - snažno, čvrsto, muškarčevo.



Image and video hosting by TinyPic



Aschenbach me za ruku vuče na drvene temelje inspiracije,
Nabokov klima glavom odobravajući,
Donatello nas ovjekovječuje dostojanstveno pohotne,
Bukowski, Huxley, Proust, ne doživljavaju nas;
postajemo, prestajemo biti svemir, život, praiskon.



Image and video hosting by TinyPic



Kako ne poletjeti za nenapisanim slovom;
beskraj je nedohvatljiv i sveprisutan,
hrast i breza, vulgarni smo, uzvišeni, devijantni,
teški poput pera u antimateriji...
Vrijeme smo izmislili, prostor dizajnirali -
sve smo učinili ne bismo li imali odakle željeti pobjeći.



Image and video hosting by TinyPic



Sinkronizirajmo satove. Nožni palčevi u ponoć u rijeku.



Image and video hosting by TinyPic





Samo za Tereziju ukoliko zaluta ovdje: http://zapisiizdzepa.blog.hr/2010/05/index.html#dan18

- 00:00 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 25.05.2010.

Post 103. (a nisam čak ni obilježila obljetnicu)



EVA


Taktika lakog skidanja,
vješti blef pokeraškog osmijeha;
haljina je pomela tepih
kao žlica soli u čaši ledene vode,
možda one s mjehurićima... ne znam.

Sada znaš da sasvim malo spavam,
a i tada se okrenem nebrojeno puta.

Čovjek koji šuti kada se gubi,
glasnog muka, ugodnoga žamora tišine;
kao prvi puta na ringišpilu -
čingi lingi, srce se moje smije.

Sada znaš da sasvim malo spavam.





Image and video hosting by TinyPic





YAKAMOZ ZWEI

Iščekivanje, prepuno je tihe slutnje
da ćemo ponovno jahati betonom
obasjani noćnim vjetrom,
zrak će mirisati duhovima poklonjenih gerbera.

Zgrade će izgledati još više
nego što su bile,
a okna će reproducirati malene edene.

Strahom raduje me zagonetka
kovanice koja pada na brid,
ostaje na bridu.
Dužni smo, ili ćemo tek biti,
odlučiti kamo krenuti,
kojom se stranom svemira upraviti.

Svako je rješenje jednako loše.
Svako je rješenje bolje od boljega.

Ne znam kamo se povila
ta silina mladosti,
povila, podlo i željno.
Ponekad se čini kako plačem.

Iluzija,
jesam li?

Ili se samo prebrzo selimo s jedne na drugu zvijezdu?











- 23:19 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

'Svaki čovek postaje filozof, ukoliko je filozofija razmišljanje o smislu čovekova postojanja.' (Danilo Kiš; Enciklopedija mrtvih - Enciklopedija mrtvih)





Image and video hosting by TinyPic





Dopustila sam si danas više nego si dopuštam svakodnevno: osjećaj nebitnosti svega što imam spram Bogesova mizernoga novčića. Naravno, osvijestila sam se već sljedećega trenutka i uvidjela apsurd unutar svoje želje - njegov belkanto, koliko god dirljiv i uhvatljiv ipak leži u nekoj drugoj refleksiji, nekoj ne-mojoj misli, igri prioriteta, hijerarhiji privrženosti... Ponavljam, nekoj ne-mojoj.
Volim brojati razvodne kutije u svome stanu, ima ih dvanaest. Dvanaest razvodnih kutija u stanu škrtih tridesetak kvadrata površine. Ponekad mi glavom sijevne 'tko je ovdje lud' misao jer, doista, kakva bi budala za svaki prekidač i utičnicu zatvarala novu razvodnu kutiju?





Image and video hosting by TinyPic





S majstorima, manje - više, nema iznenađenja. U mom su iskustvu upravo kao u stereotipima: kasne, govore kao da su istoga časa došli sa ispaše, lijeni su, posao koji bi se mogao zgotoviti u nekoliko sati rade nekoliko tjedana, itd... Zapravo, ne znam čemu se toliko zaprepastim kada razmišljam o tim razvodnim kutijama. Posao je odrađen u potpunoj harmoniji sa danas: ofrlje, jadno, površno, nezainteresirano, tek toliko da se napravi.
S druge strane, uhvatim se u razmišljanju kako taj višak toliko boli moje oči, da bih radije čitala uz svijeću nego živjela u stanu sa dvanaest razvodnih kutija.
Dobro, možda je Gelemanović u pravu kad mi kaže: Jebale te razvodne kutije!





Image and video hosting by TinyPic





To ti je biti jedinica, znati napamet svoje parkete, svoje razvodne kutije, svoje želje, svoje ljubavnike, svoje prelaske semafora...

- 00:39 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.05.2010.

Stara Vječnost



'Što je čovjek stariji, sve se više mora boriti s rastućim bremenom sjećanja.' (Jorge Luis Borges; Shakespearovo pamćenje - Shakespearovo pamćenje)





Image and video hosting by TinyPic





Odbila dogorjelu cigaretu srednjim prstom od palca i kažiprsta kroz prozor kao tinejdžerica; ovo je tek jedna više simfonija noći u kojoj sjedim na oknu, inhaliram dim, upijam očima parkiralište na koje se pruža pogled s petoga kata na kojem sam. Jutro je daleko samo mizernih nekoliko sati i moja avantura u rodnom gradu je zaokružena do neki drugi puta. Raduje me povratak u metropolu jer ondje mogu biti ono što jesam bez nužne povezanosti sa klinkom koja je ovdje doživjela prva pijanstva, prve 'zauvijeke', prve obmane trubadurskim iluzijama.





Image and video hosting by TinyPic





Srela sam Staru Vječnost jučer u šetnji gradom. Pogledi su nam se na časak združili u prolazu, zatim smo poput dvoje djece u vrtiću odvratili poglede kao da se stidimo samih sebe, kao da želimo iluziju, u kojoj smo se petrificirali uz nekakve teške predaje na V goli, vreli, vlažni, učiniti što stvarnijom.





Image and video hosting by TinyPic





Sjećam se, Stara Vječnost i ja, vjerovali smo da je sudbonosno sve što nam se zbivalo: prvi poljubac ispred moje stare osnovne škole, otisci stopala što sam ih onomad ostavila na staklenom stolu u firmi u kojoj je radio, njegov put u inozemstvo na nekoliko mjeseci, žuti balon koji mi je jednom donio... sve. Sve se tada činilo tako kauzalnim, propisanim, da smo se puštali divljim afektima voljenja, preziranja, skidanja, diranja, vikanja, udaranja, milovanja. Činilo se kao da nas gospođa Sudbina spaja na prozorima vlakova koji idu u suprotnim smjerovima jer smo se odlučili zaboraviti. Sjećam se, Stara Vječnost je tada podignuo čašu nekakve jeftine rakije u restoranu u vlaku i nazdravio meni u vagonu nasuprot svojega, a meni su se oči kvasile i grudi stezale kao kada glavni lik u kakvoj televizijskoj drami doživljava infarkt.





Image and video hosting by TinyPic





Jučer, Stara Vječnost je izgledao drugačije: njegova je crna kosa naočigled gubila živost, a oči kao da su se trzale u nekakvome nemiru. Ostario je jako. Ima obrve zreloga muškarca, a uši mu više nisu tako čvrste i meke kao što su bile. Prije, bila sam djevojčica još sasvim, znala sam ga u snu napipati vršcima prstiju i milovati ga po ušnim resicama, jagodicama, čeljusti, čelu koje se mrštilo u snu i ocrtavalo njegove prve bore. Prošla su tisućljeća otkako sam ga zadnji puta tako dirala, a još se uvijek sjećam.





Image and video hosting by TinyPic





Ne nedostaje mi. Ne lutam svijetom izgubljena, bezdušno ga tražeći u svakim muškim očima koje mi presretnu pogled. Stara Vječnost, stari ljubavnik, lopov, demagog, sreća, nesreća, naopako i ispravno u njegovom dodiru, pohranjeni su ondje gdje se pohranjuju sve zaboravljene ljubavi - u staroj kutiji cipela skupa sa čestitkama za rođendan bez potpisnika, jednim ispuhanim balonom i čarapom bez para.

- 23:03 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2010.

'Nema zgodnije utjehe od mišljenja da smo sami odabrali svoje nesreće; ta nam individualna teologija otkriva tajni poredak i čudesno nas stapa s božanstvom.' (Jorge Luis Borges; Deutches Requiem - Aleph)





Image and video hosting by TinyPic





Sišli sa 'sedamnajstice' na stanici Jarun, s noge na nogu prešetavamo se nas troje prema kafiću u kojemu smo trebali biti prije više od sat vremena. Dolazimo, a Terezija nas gleda kao da smo Pakistanci koji su slavodobitno, umrljani krvlju, došli iz Kašmira u Delhi - s bijesom u kutovima usana i ljutim bljeskom u zelenim očima. Isprva nije željela progovoriti s nama; prekrižila je ruke i kao dijete u filmu okrenula glavu od nas visoko, svojski se trudeći da shvatimo njezinu nimalo suptilnu gestu.
Prošlo je već nekoliko tjedana otkada je Terezija okrenula glavu, a meni tek danas njezin čin sjeda na mjesto.





Image and video hosting by TinyPic





'Nikada' je teška riječ koju ću malčice ublažiti i, evo, svjesno izjavljujem: gotovo nikada ne kasnim. U rijetkim slučajevima kada shvatim da ću zakasniti (viša sila - kašnjenje vlaka ili busa ili jednostavno ne stignem doći u dogovoreno vrijeme), potrudim se barem sat vremena ranije najaviti da će se čekanje odužiti neko vrijeme.
Zgrozila sam se sama nad sobom shvativši kako sam pogriješila, a nisam se Tereziji ispričala.
Zašto ne volim kasniti? Ovo 'volim' malo je nezgodno jer, tko to 'voli' kasniti; parafrazirat ću - zašto nastojim ne kasniti?





Image and video hosting by TinyPic





Jedan je ljudski dan sasvim ograničena trajanja - oduvijek jasnih 24 sata, 1440 minute i, ako ćemo biti sitničavi 86 400 sekundi. Računamo li čitav jedan životni vijek od prosječnih 75 godina, zaokružimo brojku proživljenih sekundi na dvije i pol milijarde; koliko god brojka koju smo dobili biva gorostasnom, toliko je manja od beskonačnosti koju lakomisleno svojatamo.





Image and video hosting by TinyPic





Razumijem zašto se Terezija naljutila. Sasvim sam svjesna toga i tek mi je sada žao. Bacili smo njezino vrijeme u vjetar, fragment njezinoga života do te smo mjere podcijenili kao da ga i mi sami imamo na bacanje i sasvim je svejedno kako ćemo i što učiniti unutar njega.
Ne, mi smo svjesno sjedili pijući kavu, mlatarajući rukama koje su držale užvaljene cigarete, sa sunčanim naočalama na očima, kao da se pravimo važni jer će nas čekati.
Čekat će nas... kako bahato i samoživo smo mislili.





Image and video hosting by TinyPic





Terezija se ljuti iz istoga razloga iz kojega se svi ljutimo (svjesno ili latentno, nevažno) kada netko kasni: postali smo nevažni, zaboravljeni u najdužim trenucima čekanja koje se iz sekunde u sekundu odgađalo. Poniženi smo, mizerni, a očito nas netko još i drži za budalu.





Image and video hosting by TinyPic





Terezija se ljutila jer sam se i ja ljutila jer si se i ti ljutio i oni su se ljutili. Vrijeme je jedna od onih stvari, ako ne i najvažnija od njih, koju uistinu nemamo za gubljenje.

- 23:14 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.05.2010.

'Znala sam da prava ljubav treba da se uzme. Nikada nisam poverovala u naivne priče o tome kako će sama da dođe. Kako treba sedeti i čekati, a onda kada ti srce zaigra za nekim ko i tebe poželi - eto je, stigla je.' (Goran Milašinović; Maska Sofije de Montenj)





Image and video hosting by TinyPic





Sve se moglo odviti i daleko vulgarnije no što jest, a ovo zapravo uopće nije bilo prostački, bezobrazno, lakomisleno.
Vrlo bih se vjerojatno i tada dopustila zavesti, ali onda bi moja predaja bila jedno više fiziološko ostvarenje, čudesan animalistički poriv, tek jedna više biološka slutnja o imitaciji čina reprodukcije.
Nisam još srela nekoga tko je igrao takvu igru - tražio mnogo više od simpatičnoga trepetanja i pućenja usana; prvi ljubavnik koji je na sebi svojstven način ipak tražio da budem pametna, mnogo više od simpatične, duhovite, glasne plavuše, koja će ujutro, dok bude kvasila bose noge u lokvama na putu do kuće, lagano zaboravljati svoga noćnog suputnika.





Image and video hosting by TinyPic





Kažem, sve je moglo biti tako obično i jednako tisućama intimnih susreta stranaca u noći.
Bukowski bi od toga napravio golu butinu koja se presijava na svjetlu koje dopire kroz prozor jeftinoga bordela, a Coelho bi napisao čitavu povijest nekakve duhovno prazne žene koja se u tom trenutku budi i čitav svoj život do tada i od tada počinje tumačiti s religijskog aspekta toga što se odvilo.





Image and video hosting by TinyPic





Neka su iskustva zanemariva, kao i lica ljudi s kojima smo se budili kada bi nas tjelesne želje do te mjere obuzimale da bismo se, u nedostatku odlučnosti da se odupremo, jednostavno pustili, neki bi put vrištali, neki puta bi to iskustvo bilo bljutavo poput šalice čaja iz kafe - automata na kovanice. Ali bismo svaki taj puta umili svoje lice jednako neispunjeni zanosom divljačkoga čina u koji smo se upustili. Sveli smo sebe na nekoliko otrcanih rečenica i karakteristike svoga fenotipa na koje se nekome 'diže'; istina, naše je tijelo možda doživjelo nekakav vrhunac, ali je naša ljudskost bila toliko degradirana da si nismo dopuštali o tome razmišljati jer smo mislili da ćemo povratiti od samosažaljenja ako se sagledamo iz svih kutova toga što se dogodilo. Ne iznosim nikakve silno moralne zaključke jer nisam ni sudac ni porota, a Boga evociram (zvučat će uvredljivo onima koji se smatraju vjernicima, pa se odmah ispričavam za nelagodu koju će ova izjava izazvati) samo kada do te mjere zabrazdim da se sve ostale ideje rasplinu. Svoj osjećaj za ispravno uglavnom analogijski gradim sa svojim odrazom u zrcalu: primijetim li gađenje prema samoj sebi - to je krivnja.





Image and video hosting by TinyPic





Sva ta silna upiranja prstom i hvalospjevi općeljudskoj pravdi nepotrebni su kada se dovoljno stišaš i poslušaš vlastito disanje. Uobičajeno poistovjećenje 'mirne duše' i 'mirna sna' nije mi dovoljno konkretno jer me uzbuđenje zna držati budnom danima, a da je ono vezano uz tek jednu više bujicu ideja o kojima moram razmisliti, koje moram zapisati. Ne postoji toliko 'kriv' čovjek koji neće pasti u san nakon pet dana budnosti. Pritom ne govorim kako sumnjam u stvarnost superega, nego se isključivo podupirem nekakvim fiziološkim činjenicama.





Image and video hosting by TinyPic





Ovoga puta ne postoji ni najmanja indikacija da sam postupila protiv sebe. Lice ovoga ljubavnika mi se prohtjelo pamtiti, ali ne iz nekakvog glasnoga hira ili zbog nostalgije. Ne... Samo želim imati barem fusnotu u podsvijesti da sam jednom pristavši biti ono što želi postala ono što sam željela biti - žena.









[Tko se usudi neka posluša: http://www.youtube.com/watch?v=eGPPDV8wBOQ&feature=related ]

- 22:35 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

'Sada' je čisto u redu.

'Često su najljepši trenuci u životu kada ne radiš baš ništa, nego ga samo premišljaš i prežvakuješ. Hoću reći, pretpostavimo da si zaključio kako je sve besmisleno, no onda ipak sve ne može biti besmisleno zato što si svjestan toga da je besmisleno, pa mu tvoja svijest o njegovoj besmislenosti skoro daje smisao. Znate što hoću reći? To je optimistični pesimizam.' (Charles Bukowski; Šund)



Image and video hosting by TinyPic





I tako... Hodamo mi, mi hoda nas. No, da. Kao da je svemir prepun nadobudnih agenata koji liježu pet minuta iza ponoći, povlačimo se sjenama pijanoga samoprozvanoga velegrada. Bila sam u velegradovima, ovo nije to, ali čemu tolika sitničavost - noć je lijepa, malo prohladna, a mi dva antitetična univerzuma koja se, eto, bizarnim spletom okolnosti nađoše na stazama tišine grada.
Što sad? Trebamo li u ovom trenutku pustiti da nas zavede ideja da smo ovdje jer su se Moira, karma, svemir, sreća, nesreća i drugi (što bi se reklo da je sporno autorstvo nekog pisanog znanstvenoga ostvaraja) urotili ili otvorili kladionicu s podjednakim koeficijentom na 'za' i na 'protiv'. Primitivno, ako ne i prostački, bilo bi reći da su argumenti za 'za' čisti oportunizam jer smo, eto, tu i zašto, eto, ne bismo, a jednako patetično bilo bi 'protiv' argumentirati duljinama radnoga staža i brojem svjećica koje pušemo sa rođendanskih torti.
Anticipirala sam ovo, doduše, ne toliko detaljno, ali bila sam vraški blizu. Rekla sam već da bih crkla da nisam bila tu i zasigurno je istina. Ne znam koji me osjećaj više može izjesti od onoga 'a što da sam...' feelinga. Ne dopuštam si taj osjećaj, recimo to da robujem svojoj želji, ali tek u tolikoj mjeri da nastojim logički odvagnuti važnost onoga što dobivam nečim spram važnosti onoga što mogu izgubiti. Gubitak je ovdje zanemariv. Jedino bez čega mogu ostati je moje srce - i svjesna sam koliko je ženski, kenjkavo, wertherovski i petrarkistički ovo zasigurno zazvučalo bilo kome tko je pročitao ovo naglas pa i meni samoj. Ruku na srce, pretjerujemo kada mislimo da ćemo izgubiti tlo pod nogama zbog osjećaja koji bismo u kojekakvim rječnicima pronašli pod LJ.





Image and video hosting by TinyPic





Zajebala sam se prvi puta kada sam nekome rekla 'zauvijek'. Zajebala se i drugi puta. Istini za volju da su se svi 'zauvijeci' koje sam izgovarala u afektu prvih ljubavi ostvarili, sada bih lijegala u krevet sa tri do četiri muškarca jer sam eto rekla 'zauvijek' i sad ne znam gdje bih gledala od silne ljubavi i osjećaja oduzimanja nogu. Ne... Ne dam se više na te parole. Zato i sjedim u travi sada i ovdje s pogledom na ulicu i hrpe smeća razbacane po parku u pratnji kakvoj jesam.
Osjećam kako s vremenom shvaćam krhkost svojih afiniteta, a takvu vrstu potpuno svjesno mogu obećati u trenutku kada osjetim da sam poludjela, a isto tako mogu reći u dodatku da ne znam hoće li već za deset minuta to biti nešto što će me proći. Mogla bih sada pogledati ovog čovjeka u oči i reći mu da ga volim najviše na svijetu i svemiru i tri puta okolo toga. Bila bi to istina sada i ovdje, ali tako je glupo takve stvari govoriti naglas, da i ne govorim neprimjereno jer bih to sada rekla u afektu, zato što uživam u mirisu rose koja nastaje, zato što je divan retoričar, zato što se simpatično smije, zato što mi se sviđa njegov naglasak i zato što zanimljivo gestikulira i kada nešto važno naglašava združi palac i kažiprst u kružnicu...?





Image and video hosting by TinyPic





Zato je i imalo smisla doći ovdje. Postaviti se aristokratski i suzdržano promatrati život koji te zaobilazi dok telefonski primaš vijesti o tome tko je umro, tko se udaje, tko je rodio... jer je previše strašno osjetiti nešto, dopustiti si da izgubiš glavu s vremena na vrijeme u nekakvoj nikada do kraja razjašnjenoj iluziji?
Ne želim jednoga dana da se naklone mom tabutu i kažu: 'Ona je baš bila pristojna. Sve je učinila ispravno.' To bi zapravo bilo istovjetno čitanju knjige napisane toliko konkretnim pravilima da su jedine razlike između dvije knjige imena protagonista. Igrati na sigurno uvijek i svuda tako je suhoparno, kao kada na mikrovalnoj stisneš koliko minuta želiš da radi i onda završi, čuje se dugi 'Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip!' i to je to. Ne, život, barem moj, nije svediv na puku matematičku formulu, logičke sudove, citat iz religijske knjige. Ako to i jest život, onda smo mi svi spontane budaletine koje se zaletimo pod kišu jer je ugodan osjećaj ponekad zaletjeti se pod kišu, i treba nas čim prije izolirati iz civiliziranoga društva da ne bismo kreposnu mladež zadavili idejama o duhu.
Afekt ili ne, ugodan je osjećaj kada se dovoljno dopustiš nekome tko ne svojata 'vječnost' i 'zauvijeke' i zove te imenom, svjestan činjenice da smo prolazniji od krugova na vodi kada baciš kamenčić, baš poput tebe. Postane nevažno hoćete li minutu još sjediti u travi ili ćete ondje provesti sto milijuna beskonačnosti. Jedino važno ostane da ste bili ondje u trenutku u kojem jeste jer ste si dopustili osjećaj - i pritom ne mislim na onaj veliki, onaj što počinje na LJ. Požuda je osjećaj, strast je osjećaj, zanesenost je osjećaj - i, gle ironije, niti jedan ne traje 'zauvijecima' i 'vječnostima'.





Image and video hosting by TinyPic





Primio me za ruku, miluje mi palac svojim prstom, čitavo me tijelo boli od ljepote, nožni mi prsti drhte, noć je i vozimo se taksijem. 'Sada' je čisto u redu.













[Ovako zvuči osjećaj: http://www.youtube.com/watch?v=ef-4Bv5Ng0w&feature=related ]

- 01:40 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.05.2010.

Sevdah



Krah će se prije ili kasnije dogoditi,
vrijeme je ispljunulo i jače i važnije.

Nikada nije bilo toliko ludo i razumno
tijekom jedne šetnje,
mukotrpnog zarađivanja upale bubrega
i crnjenja tabana.

Nikada i vječnost
previše su dugi,
a mi sitni, zanemarivi,
možda najvažniji u galaksiji,
možda najljepši zajeb konvencije.




- 14:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.05.2010.

Dekonstrukcija I.

Buđenje

Refleksija sunca na priručnom zrcalu - budi me.
Ono je otvoreno na stolu. Zrcalo. Otvoreno je na stolu.
Dodir tračka zvijezde veće od sjevera,
ona viri kroz moj prozor, a sada je zora;
odsjaj napada moje opijene kapke tjerajući me da ih otvorim.
Lijep dan... - mislim da sam pomislila
trenutak ranije.
Vrtoglavica pomalo utječe na mene,
vratila me u jastuk;
čekam - soba se vraća u prvotno stanje.
Ustajem polako,
tiho,
minutu - dvije stojim na mjestu nepomično;
dovoljno sasvim za vraćanje izgubljene stabilnosti
i gušenje glasova nemirnih snova,
snova o gubitku,
o uništenju,
apokalipsi,...
Mijem lice u ledenoj vodi,
treba mi hladnoća,
tekućina mi godi -
moj je organizam dehidrirao u snu.
Kapi ledene vode upijaju se u moj jezik,
zalaze u grlo,
kupaju moju nutrinu
i...
Osjećam olakšanje.
Gledam se u zrcalo:
blijeda sam,
moji podočnjaci veliki su, veći nego inače
i nekako su modri,
ali svejedno izgledam smireno.
Sve klijetke i pretklijetke su na mjestu.
Skidam majicu, donje rublje,
odlažem ih na pod i ulazim u slap,
hladan tuš.
Voda se igra disperzije,
širi se čitavim tijelom,
skida prljavštinu,
zrnca prašine ispod kože,
mamurluk,
ispire pore i nosi prljavštinu.
Izlazim umotana u ručnik.
Hladno mi je,
užasno hladno.
Stojim na hodniku, vjetrometini svih povjetaraca
i ne mogu se natjerati u korak,
ne želim hodati.
Želim stajati,
nekoliko minuta,
nekoliko desetaka minuta želim se ne micati.
Na hodniku.
Konačno, prisiljavam se,
nekoliko koraka i ulazim u sobu,
oblačim prvu majicu i hlače.
Ponovno mi je toplo.
Izlazim i nasmijava me nebo
i nasmijava me drveće.









Najradije

Želim trgati
sve sa tvoje kože
promatrajući te
ležećega,
onesviještenoga,
nesvjesnoga mene u auditoriju.
Želim smjestiti cjelov
na svaki fragment tvoje kože
lagano, usporeno,
na načine koje bi
usadili sjajni trag
na tvoje zaspalo bivanje.
Želim te primiti
između dlanova, lakata, ramena
i držati te
do trenutka
kada ćeš izdahnuti u moja njedra.
Želim skončati
u tvojim prsima
zatočena
tvojim mrtvim, hladnim rukama;
ljubeći
tvoje mrtve, hladne usne.









Kroz živote

Čini se kao da smo se sreli
prije nego je 'davno' nastupilo.
Pronalazim poznanika
u tvom
gledanju.
Tvoj je pogled staklen,
nedostižan i,
paradoksalno,
topao, prijateljski.
Jesmo li vodili ljubav
između
ratničkih bježanja po prašumama
i plivačkih ekspedicija po oceanima
koji su se u međuvremenu rastali i omeđili
kolajnama planinskih nizova, titanskim stupovima?
Bio si moje božanstvo,
faraon ocrtanih očiju;
igrali smo se Izide, Ozirisa,
najviši od bogova sljubljeni u androgeni entitet
voljenja.
Zar nije tvoje lice
istovjetno
onomu
pjesnika koji je raspravljao u rimskim alejama
citirajući Ovidija kako bi me impresionirao?
Poznajem pogled,
osmijeh mi je blizak,
glas kao da iskonski izlazi iz mene i prelama se na tvomu jeziku,
smijeh odjekuje u erama staroj fusnoti ega.
Prvi puta ugledavši dane, gledala sam ih za tebe.
Posljednji ih puta gledajući, gledat ću ih za tebe.










Osjećaš li

Moj dah liježe na tvoju kožu,
osjećaš li psihološku manipulaciju
mog poljupca u mislima?
Moj dodir na tvojim je člancima,
kralješnica ti je pomilovana
u zoni beskrajnoga sna,
maštarije,
osjećaš li?
A moje prste...?
Osjećaš li moje prste
upletene u niti bjelančevine
crnila tvoje kose
kao dudov svilac u vlaknaste tvorevine?
Vode ljubav
s tvojim tjemenom.
Tjeraju me na ovjekovječenje
tragova, riječi.










Mentol okus vina

Promatram te,
a ti se smiješ mom gledanju
iz okrilja tvojih njedara.
Motriš sintezu
sklupčane mene za tvoje dijelove.
Toplinom dlanova
rasipaš dodire
po
ramenima šesnaeste godine
i ugodno uznemiravaš
moju kožu.
Ljubiš me i
istjeruješ slatkastu aromu kofeina
iz moje usne šupljine;
puniš
mentol okus vina.
Prsa su tvoja topla,
osmijeh utješan, nalik vrućoj šalici mlijeka.










Kao zvijezde

Pružam ti ruku,
primi ju,
a ja ću se praviti slijepa.
Vodi me kroz nasade proljetnih ruža,
želim okusiti njihovo buđenje.
Stisni me jako i još malo jače
i nježno i još toliko nježno,
obriši kapljicu straha
jagodicama svojih prstiju.
Obljubi me
načinima
kojima nikada nikoga nisi
i nećeš.
A onda ćemo leći
u ciklusu grijanja,
dodirni me.
Sa mnom vodi ljubav
kako to zvijezde čine,
pogledom, titrajem, trajanjem,
u limbu sumraka i svitanja.
Probudi me u svojim dlanovima
i dočekaj svjetlo
ljubeći.










Distanciraš se

Otjerao. Gurnuo.
Moja prsa od svojih.
Moja usta od svojih.
Neprestani pokušaji
migoljenja iz moje poluge.
Nisi htio,
ali pokušavao si.
Dok nisi uspio.
Stalo ispočetka
micao si moj dodir s vlasišta,
sa kose.
Udisao si me. Mene si udisao.
Sjećam se osjećaja.
Hrvao si se protiv.
Čaša se otkotrljala iz tvoje ruke
pružene nehajno, nesvjesno,
a to nešto što je bilo unutra
razlilo se.
Bijelo vino na stopama.
Zbunjeno si me, bijesno
gledao
pokušavajući se sakriti.
Vidjela sam te. Gledala sam te.
Ranjena sam bila i neznatna beštijica
u noktima noćne zvijeri.
Molila milost očima.
Pobjegao, udaljio se.
Nestao. Nema te.










Razmišljam o tebi

Način tvoga smijeha,
način tvoje riječi;
razmišljam o sinesteziji tvog glasa sa platnima,
mirišljavim bojama.
Način tvoga dodira -
dlanovi su ti mlaki,
nokti mi tvoji gule kožu.
O čemu razmišljaš?
Razmišljaš li?
Jesam li se sakrila
u taj kaos?
Način na koji sanjaš,
ako sanjaš...










Utopija

Želim druga vremena. Želim se izgubiti u svemiru. Ti i ja. U svemiru nestaje vremena.
U svemiru je u tijeku vječnost. Ti i ja. Sami. Šutimo.
Diramo se. Dišemo. Srca nam kucaju. Diramo se. Jedemo se da preživimo. Ljubav i zrak.
Uvijek je predobro da bi živjelo. I zrak, zrno zraka.
Za ruke se držimo. Prsti su nam se utopili. Meko su združeni.
Naslonila sam ti glavu na prsa. Srce ti kuca. Slušam.
Zagrli me!
Limb vječnosti i stvarnosti, a ljubimo se. Ne znam gdje sam. Koje je vrijeme?
Zauvijek blizu. Dok zauvijek ne umre.











Sasvim tiho

Htjela sam tada da si tamo, tada,
i grliš me, tada, dok ti ljubim leđima tijelo,
tada, privijam se tvojim brazdama.
Pažljivo me ljubiš,
tada, moj vrat postaje tvoje usne,
ramena, leđa.
Mrsiš mi, tada, kosu,
tada, šapućeš u školjku, uho,
tajne sutona,
tajne svitanja.










Jer to ne bi bio ti

Ponekad sam željela da si netko drugi
i budiš me zorama,
svježim me jagodama miluješ,
a kuća miriše na tursku kavu.
Željela sam mirisati na
lučice od vanilije,
dok me kupaš u mirodijama,
leđa mi miluješ, kosu mi ljubiš.
Da si me barem zagrlio
kada sam bila bijesna
i davila te očima...
Ponekad mi se pričinjalo
da recitiraš Nerudu
kada nisam mogla zaspati,
donosiš mi šalicu mlakog mlijeka
i sladiš sane.
Halucinacije da me promatraš
kada sam u REM-u,
misliš da sam najljepše biće na svijetu.

Željela sam da budeš netko drugi
i ubrzo se trijeznila od takvih misli
jer te ne bih voljela u drugome
jer to ne bi bio ti.










Prodrijeti u tebe

Najveća od ambicija
bila je infiltracija,
invazija nad tvojim umom,
prisvajanje onoga što pomisliš,
oćutiš,
ono od čega si građen.
I znati što se odvija
u mračnom kutku razmatranja,
zalutati beskrajnim labirintima...
Što li si vidio gledajući u nebo?
Što li si osjetio kad sam te dirala?










Božansko biće

Ispreplelo se podnevno Sunce
sa ponoćnom Lunom
i rodilo se najljepše,
rodio se osmijeh.
Sabrale se tisuće, bezbroji ideja,
prebrojile, selektirale,
sletjele u oči.
Dodir se satkao
najnježnijim, najgrubljim
svilenim koncima, zvijezdama.
U božansko biće.










Zalijepljena

Zavezana za tebe:
udaljavam se, pokušavam,
ali uvijek se vratim
mrvicama koje sam si ostavila putem.
Sjever i jug magneta:
pogled se moj lijepi za tebe,
dodir mi počiva na tvome.










Drugorujansko svitanje I.

Snovi i nebrojeno neodgovorenih pitanje koji se šuljaju mojom kralješnicom, prikradaju se poput utvara.
Divila sam se tvojoj statičnosti sve dok adoracija nije od nas stvorila mrtve. Ti i ja.
Mrtvi, nestali u tvojim ramenima, u klopotu srca ravnomjernom poput kazaljke sata.
Stegne se i opusti.
Stegne.

Opusti.
Ponovno se stegne.
Bio si topao: ruke, bedra, kapci, usta koja se nisu micala,...
Još si uvijek disao, sve glasnije sa svakim milovanjem.
Najbliže sam tada bila savršenom, dok si spavao. Dok si spavao, znala sam da te imam. Micao si se kada sam te škakljala, a nisi ni znao da se krećeš.
Poljubila uspavane usne. Poljubila zatvorene oči. Poljubila tople obraze. Poljubila naborano čelo. Poljubila ispruženi vrat.
Veličanstven, takav si bio.
Sanjala o tebi kraj tebe, sanjala da te gledam gdje spavaš, sanjala te kako me sanjaš -
i lijepa sam bila, najljepša do sada.
Probudila se u koktelu kokosa i istoka, natopilo mi zidove. Još si spavao.
I opet sam te gledala. I opet sam te milovala.
Povukao me k sebi i poljubio umjesto lijepe želje za dan.
Malo smo šutjeli.










Drugorujansko svitanje II.

Sjeli smo na pločice ispred ulaznih vrata i promatrali se dok mi nisi bez riječi rekao da pristupim.
Sjela sam ti u noge i snažno te zagrlila. Malo jače od gušenja.
Poljubili se polako i nježno prije nego si mi prsima pomilovao čelo, a ono je tuklo u moje oči, snažno je udaralo, brzo, iskakalo iz kože.
Držao si me kako majke drže djecu, kao da sam krhka i slomit ću se pa me ne smiješ ispustiti iz dlanova.
Onda si se odmaknuo, izuo me, moje čarape uredno složio,
a ja sam se ustala i ustala sam te.
Zgrabila ti glavu i složila uz svoju mrseći naše kose, gledajući nas u ogledalo,
možda smo ljepši bili nego što smo stvarno bili lijepi.
Skamenila sam nas u toj sekundi, hladnih tijela sleđeni, čudesna sinteza oprečnih tjelesnosti.
Legli smo u tvoje ruke i čitavi se poljubili,
kosa ti je bila na mojim leđima sa prstohvatom daha urasla mi u kožu.
Spokojan, predivan, ružan, ogoljen, najdraži,
klonuo u san, postajao podređen.
Pospano govorio, postao moje jutro;
držeći za ruku vodila sam te za sobom.
Sunce je izašlo na balkon sa tvojim laktovima uz moja rebra,
bili smo bosi.
Naslonila sam stopala na tvoje vrele listove,
uvjerila se da si jedini. I bio si.
Kavu nisi popio, ali ništa osobno, draže ti je bilo mlijeko.
I bio si.

- 19:26 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

CLARE DE LUNE


Obukla sam crveno
jer korota je danas neke drugačije boje;
mi ne umiremo sada, mi živimo umirući.

Vani se začuo pucanj.

Ne, zasigurno mi se pričinilo
pa sam osjetila poriv da klonem
da izgubim osjećaj sebe
da zaboravim tko sam, kako i gdje sam.

Kako drugačije istinski nestati
nego se skrivećki ukrcati
u tvoj id? Obuzeti te poput zloduha.

Moram, oprosti.

Ja sam u proljeću, rani bršljan,
dovoljno snažna da ne padnem,
dovoljno nježna da ne osjetiš
kako se gubiš.
A ti u jeseni,
hladiš, lediš, smrzavaš
mi stopala. Previše dugo stajala sam bosa.

Uvenut ćeš, želja će postati fusnota,
biografska jedinica umrla u mojim grudima.

Nemirna sam,
vremena je sve manje.








Sors salutis
et virtutis
michi nunc contraria,
est affectus
et defectus
semper in angaria.
Hac in hora
sine mora
corde pulsum tangite;
quod per sortem
sternit fortem,
mecum omnes plangite!

- 00:30 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 08.05.2010.

IDOL

Spomenik adoracije u sada
pripast će sutrašnjici.

Tako lijepo govorite, gospodine,
tako ste zavodljivi
da trava prestaje šuštati
kada proizvodite riječi.

Već sam odlučila da ste kraljević,
suborac, kraljević, lav.
Ja, gospodaru, priležnica, kurtizana,
o tako minijaturna kraj Vas.

Recite,
treba li Vam sunce
ili biste radije kišom pokrili
Sjevernjaču, grofe,
kada se sutra teleportiramo na zgužvanoj plahti?
Nažuljani, kao od trave.

Recite, don Juane,
biste li da Vam pročitam sudbinu s dlanova
uz nedostatak svjetla?










JASTREB

Stockholmska bolest me trese
i dvojim spram definicija
'slobodne volje'.

Ponekad čvrsto sigurna
da sam kroz rupice na obući
upila nevinost
i zato klečim
nesigurna, malena, ovisna.

Prožvakala grafitne vrške,
povratila gotov čin.









JOZEFINA K.

'Moj grijeh, moj grijeh,
moj preveliki grijeh...'

Ispovijedam se tvojim trepavicama;
iskonsko zlo, sve protusveto,
dobro, bolje, najbolje, još malo bolje od toga -
oči su ti kristalne.

Tek sam djevojčica.

Ne zbunjuju me semafori
koji proizvode zvukove,
niti se bunim protiv životne dobi,
samo...

Drugačije šutiš od svih koje sam do sada čula kako šute.










MAKEDONAC

U sudaru sablje i katane,
nedorečeno postane osmijeh,
sjetno buđenje,
smeđooka.

Odlazili smo u sutone,
jahali na magičnim linoleumima,
čitali Baudelairea uz žlice bjeline.

Drhture mi bokovi,
čuje se melodija Male Azije
iz mojih nožnih prstiju.

Velovi te salijeću sa svih strana.

Sjetno buđenje,
smeđooka.








- 21:58 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

A muško?

Alehandro, mi querido, mi único amor...
Veš - mašina ruje po kupaonici, smije mi se jer mislim da uz sve i jedno iskustvo koje ću danas - sutra ukoričiti u biografiju, nemam još uvijek seks na centrifugi. Kada je mašina već pri kraju gotovo se čuje njezino svršavanje, orgazam iscijeđenog rublja, miris narančaste ponjave koja pokriva ležaj dok je plava na pranju.
Toliko bezazlenih stvari podsjeća na vođenje ljubavi; da, Winette ga nađe u čitanju koliko god meni spolnost ne spadala u kontekst fabule, sižea, teksta i teksture. Ipak, nekad pomislim da je u pravu. Moja su razmatranja ipak mnogo manje psihološka, ne uzbuđuje me Freud, niti sam potajno uvjerena da želim općiti sa članom obitelji ako, primjerice, sanjam leteće prase u planinama. Ne... Samo mi nedostaje zrno - tisuću neizdržive strasti, onaj netko tko me rastrga na vratima još uvijek u cipelama.
A danas, muškarci... U redu, svjesna sam koliko zadrto ću odjeknuti ispred nove generacije, ali prije nego krenemo s optužbama, u obzir uzmite da sam pripadnica nove generacije te da nisam nikakav hibrid sišao s brda bez mobitela, računala nepismen, sa toljagom. Danas su muškarci postali žene. Evo, a maloprije sam rekla da me Freud ne uzbuđuje, ali zapravo ovo što pišem čista je parafraza njegovog razmatranja pojedinca i kulture - kultura nas brani od prirode, a danas je očigledno kako smo nekad tamo skupa sa rađanjem feminističkih ideja odlučili da svi moramo dotaknuti svoju žensku stranu, cmoljiti i cendrati nad svakom nelagodom, ženstveno gestikulirati i pušiti cigarete s bijelim filtrom jer je to über senzualno i jer na taj način svi postajemo ženetine, osjećajne i graciozne bez obzira imamo li između butina vaginu ili nam nešto visi. Muškarci danas su postali žene, odgovorno to tvrdim, naravno ne generalizirajući ipak toliko da to tvrdim za svaku individuu XX kromosoma, nego za broj mladića koji neprestano raste, a koji se uporno ponašaju kao balerine. Naravno, izuzimam iz ove priče u potpunosti gay populaciju - oni su ipak prešli Butleričine granice roda i spola te stoga ne spadaju u ovaj izrazito heteroseksualni izljev frustracija.
Recite i da patim od Elektrinog kompleksa, to je ionako naličje istine. Nisam tradicionalna, niti me pretjerano zanimaju konvencije koje bi na bilo koji način ugrožavale moju samosvijest i tjerale me da se 'ispeglam', u svoja četiri zida jedem isti obrok sa tri različite žlice ili slične bontonske pizdarije. Ali dosta mi je feminiziranih heteroseksualaca. Da sam htjela ženu bila bih lezbijka. Muškarac, moj neki spolno ili romantično poželjan muškarac, je muškoga spola, u muškim hlačama, kratke kose, a ne sa crnom olovkom na kapcima u sestrinim tajicama. Dajte, dosta više!
Ne vodim ljubav već dugo vremena i zato me zvuk tandrkanja iz kupaonice asocira na seks. S kim voditi ljubav? Sa infantilnim pankerom čija su usta puna pseudoproleterskih ideja o jednakosti muškaraca i žena?! Ponavljam, nisam s brda sišla. I ja sam za jednakost pred zakonom, pravdom, obrazovnim sistemima, religijskim hijerarhijama i društvenim institucijama. Ali volim biti žena, volim se osjećati kao žena, volim se predati kao žena, kao izrazito heteroseksualna žena.
Ovako, radije ću razmišljati o prostim stvarima dok mašina ne zatraži omekšivač, nego ljubiti obrijana prsa nekoga stvora očerupetanih obrva. Sorry, but jebiga, kada budem poželjela imati ženu, naći ću si curu.

- 19:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 07.05.2010.

Zavjera




Image and video hosting by TinyPic



Uljuljkana u ritam basova,
kao da se čuju udaraljke
kada pomislim da smo tjedan skoro
razdvojeni špedicijama, carinarnicama,
dvije ribe - jedna u slatkoj, druga u slanoj vodi.

Zašto se bojim
MUŠKARCA,
ta nije da si prvi.

Ovo je djelo Moire,
znam potpis te kuje na kilometar,
ponekad smo najbolje prijateljice,
a onda, kada ne očekujem,
zalije me vodom iz lokve auta u prolazu...

Ne vjerujem u kišobrane.

Možda i jesi novost,
možda si zapravo propuh
na Hadrijanovom portalu
dok ispijam cijeđeni sok od naranče
kupljen kod uličnoga prodavača,
sporo da ne nateknem od elektrošoka.

Previrem se po užarenom kršu,
previrem se...

- 14:35 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Nefelim












Anđeoska. Tako sjajim
grizući postelju, crveni jastuk,
želeći ispuniti
trideset kvadrata
hladne svibanjske pećine;
poput sam makova zrna.

Zaboga,
kao da smo združeni.

Moje misli u tvoje misli,
socijalistički bratska sloga,
a s jutrom

nestaješ

kroz rupice na zavjesama,
daleko, daleko. Još malo iza toga.

Protežeš se uz zdjelu mlijeka,
a noćas si me divljački obuzeo
dok sam pokušavala
spavati.

- 03:42 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.05.2010.

Konkubina


Image and video hosting by TinyPic



Ne želim muškarca koji plače.
Kako plakati pred nekim onda?
Kako smjeti biti žensko
kada te netko deprivira
rodnoga određenja,
natjera te da postaneš hibrid - snažna žena,
emancipacija, deklaracije, manifesti,
spaljeni grudnjaci... Ne želim muškarca koji plače.

Dovoljno je tradicionalan
da raširi planine, poljubi bedro, pomiluje jednom, dva puta,
dodirne vrškom prstiju tamo gdje se ne vidi.

Smijem biti žensko.

Možda jednom zaplačem,
a da to ne postane neugodni trenutak,
prolom gluhoće koja grize za obraze muškosti,
možda zaplačem bez razloga,
samo zato što sam razmažena, egocentrična,
smiješna, balava,
ali razumjet će.

Jer plesat ću mu sa zvončićima oko noge,
smijati se od ljepote, plesat ću sa iscrtanim indijskim dlanovima,
jer plesat ću mu po tjemenu,
milovati obrve, škakljati po bradi.

Sa zvončićima oko noge.






'Daleka želja, stvarna želja je ona kada se želimo nekome približiti. Nakon toga dolazi do djelovanja, muškarac i žena ulaze u igru, no ono što se događa prije - privlačnost koja ih je spojila - to je nemoguće objasniti. To je nedodirnuta želja, želja u svome čistom stanju.' (Paolo Coleho; 11 minuta)

- 21:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 05.05.2010.

HARLEKIN

Moj klaun izvitoperio se
u groteski,
pokisla sam, razmrljala crno oko očiju,
a crveno se rasulo po licu
stida.

Žvaku sakrila u nepce,
tebe u grlo, na rubu povraćanja,
žuljaš me, znam, žuljaš da osjetim.

Sanjala sam gdje postaješ sjena i
prodireš u zid,
špijuniraš kroz razvodne kutije
i onda se bacamo,
nestajemo. Živimo.





Image and video hosting by TinyPic





HELENA

Sine Prijamov,
bijeli se savska lađa -
moj grad plače tvomu.

Nitko više ne piše pisma,
a golubovi lete za novac.

Romantika kao da je odgmizala
i sama se zakovala
u atomsko sklonište
da ju ne dodirnu dok ju ne izbave.

Onda sam udahnula
jesen u New Yorku,
tvrdoglavo, odlučila sam
sakriti
sve ručne satove
kada uđeš u moju postelju,
moći ćemo se praviti besmrtni.

Moja majka je ipak legla uz čovjeka,
a ja sam, prinče, ipak sasvim ovozemaljska.

Uđi u proljeće, miriši na kišu,
uđi na moju odgovornost. Uđi.
Obećavam,
spasit ću te od sebe.










LJUBAVNIK


Ako sklopim časkom oči
i poželim,
zatim još malo,
hoću li ugledati svitanje na onoj strani
ili će ona strana doći k meni
ili se ništa neće dogoditi
i prosto ću se teleportirati u buđenje
u ovdje, u tu.

Drhtim u iščekivanju.
Želim biti lijepa,
lijepa, malo više žena,
uvijena u svilu dlanova
koji me dotiču
pod kapcima.

Noćas ću roditi tisuće tvojih sinova,
dočekati smrt svih uvojaka, ruže će klonuti;
doticat ćemo jedno drugom potiljke
u valcerima na površinama rijeke
koja vodi našim gradovima.

Noćas, probudit ću se tisuću dana,
skuhati tisuću puta kavu, noćas
i čekati da se iskoprcaš iz ralja sna,
uvučeš se u sjenu što sunce kroz prozor baca
nada me.

Želim se ne željeti probuditi
jer što smo ako nismo iluzija?
Što smo ako smo empirijski dokazivi
i svaka naša je kretnja pretkaziva?

Želim te noćas.
Noćas. Tebe.






- 17:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.05.2010.

Nova inspiracija

ČERNOBIL

Nisam stigla stati u vodu,
zaroniti, skriti se... u vodu. Nestati.

Povukao me vir
da nisam shvatila,
nisam imala vremena odbiti,
svesti ništa u aleph, sitnica,
zanemariti didaskaliju, obrisati
za dobrobit konteksta.
Nisam imala vremena.

Otrov je nesvjesno zgrabio otrov,
inkubirao proljeće i rodio ga
u malo sati.

Otrov se otrovao svjetlom.










DOLORES

U zenitu, a ja se rodila,
kmečim u novu deceniju,
siječem majku u bedrima,
otac pjeva u snijegu.

Tamo, negdje, tamo, u daljini
imperator, vičeš već u strasti,
pitaš se, zastaneš, kreneš, nasmiješ se.

Čudom se čudim -
ni pukovnik, ni pokajnik, ni pokojnik;
zvuk sirene za zračnu opasnost
ne dopire u ovaj sitni gaj,
tiho je, dapače, da ne može bit tiše.

Zvala bih te da trčimo,
povukla te za rukav da sjednemo u travu,
uplela ti tratinčice u čelo,
vikala na mrave neka odu,...

Djevojčica bi zatim postala ženom.










DRUGI HARAKIRI

Prvi put kada su mi čupali srce,
ležala sam u travi,
kose su se naše petljale.

Bio je kroza me,
a ja mu izlazila iz očiju.

Pozdravila se, nestade imena, nestade prezimena,
njegovo biće, biće njegove volje, želje, straha;
bezimeni simbioti, združene životinje,
metastazirali u ljepotu koja je krvarila
i grcala se vlastitim riječima.

Drugi ga puta sama nudim,
poput turističkoga prospekta u zračnoj luci.

Srljam u novo zbivanje,
žeđam za tvojim dahom.










DVADESETA

Oplakala sa tijarom
(dok su orke tukle hobite)
desetljeće predaje, kliničke depresije,
borderlinea, suicida, ljubavi,
ljubavi, ljubavi, ljubavi,
zadrške, opekotina, smrti,
svjetonazora, skepse,...

A opet, ne žalim sjećanja,
samo nepovrata vremena.

Nikada duže nisam željela trajati,
nego sada, ovdje,
sada, tebi.

- 18:43 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.05.2010.

Requiem za dosadu








Gledala sam zvijezdu što je protjerala krakove,
progurala se među rubove granja,
među lišće, među miris proljetne vode u pupovima.

Velegrad zaslijepi svaki svemir,
ali ne i majušno čudo u jednoj šetnji, čekanju,
čudo u žudnji
toliko intenzivnoj
da zadrhti svaki mišić u dlanovima
u susprezanju.

Zaglibila u našem opraštanju,
kao da je vječnost bezbroj puta otplesala piruetu
dok smo govorili 'Laku noć.',
kao da sam umirala - rađala se iz jednoga u drugi trenutak.

Jezik pregrizla,
ne usudim se reći ti.

- 18:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

WU-WEI






Jedna riječ tebe
veća je od bezbroj dodira drugoga.

Trenutak rukovanja poput
sporazumne aneksije,
bez plebiscita, bez potrebe za pitanjima
htijenja.

No, nije li bit života
živjeti život?

- 14:22 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 01.05.2010.

PRVOMAJSKA


Danas, evo danas, kažem,
danas si pustio sav svemir,
sve jestvo i bivanje u moje oči
pod burom šipražja, danas,
pod vjetrom u noktima.

Danas si blistao moj Vi,
pod ljeskanjem prvoga ljeta,
danas si bio... danas.

Volim te danas,
danas, volim te,
zar je važno hoću li sutra?

Moj Vi, danas si Ti,
danas si moj, danas si Ti.







- 18:15 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se