ponedjeljak, 26.10.2009.
Katalog
Ćelavi silovatelj
Glava u snijegu
Ciklus narančade i Trojke;
zašto baš tada uđoh u konflikt
sa voljenom,
rođenom,
ljubljenom,
jednom,
jedinom…?
Nosite ju van!
- Ne, bit ću dobro.-
Komu sam slagala,
sebi,
njima,
njoj?
Osjetim nešto hladno u ušima.
Molim nekoga,
ne poznajem ga, nju,
da me vodi u žarište eksplozije:
moram uzeti ključ.
Moram otići kući.
Sutra ujutro će me možda zabrinuti
kako moje štrample izgledaju
kada mi se haljina prebaci preko glave
kada ronim u snijegu.
Nisam sretna.
Opet sam ju razočarala.
Skladištarka
Gubim se,
preuzima me delirij podija:
da, hoću,
šank je poput pozornice
u ovoj improviziranoj
Sodomi i Gomori.
Čekat ćeš me, kažeš.
Obećanje,
moje;
ulazim u mračnu prostoriju.
I ekser probija mast,
još uvijek me boli kada se sjetim.
Odlazim.
Prvi,
a nisi ni znao.
Zaboravljen.
Ruski rulet
nema pobjednika
čak ni kada preživiš.
Pitaj mene.
Ja znam.
Čudovište
Provučen kroz razne dijaloške oblike:
životinja
konj
ti.
Godinama već si sveprisutan
unutar naših
interškolskih razgovora.
Možda najomraženija,
ali istovremeno i
najčešće spomenuta
ličnost
razgovora.
Vidjela te,
ona,
ja,
one su te vidjele,
srela te,
ona,
ja,
one su te srele.
I onda si rekao…
Imao si…
Bio si s…
Mizerna krhotina
mladenačkog plača za pažnjom.
To si ti meni.
Možda najdublje od svih mojih
ništa – ti.
Grozna jeza
i kajanje koje se
ciklički izmjenjuje:
nekada te mrzim zbog toga,
nekada se mrzim zbog toga.
Licemjerno se nasmiješim
kada te vidim:
licemjerno… zašto licemjerno?
Zapravo,
ne volim te poznavati
jer kažu da
si onakav
kakvi su oni oko tebe.
Zato i nisi nikada bio oko mene.
Ja nisam ti.
Ja to ne smijem,
ne mogu,
ne želim
i
ne znam biti.
Nezrelo zapanjena spram tvoje čvrstine,
oduvijek sam za tebe bila dijete.
Bolje je da je tako.
Mislim da ne bih podnijela
da nas se ikada
i u kojem svijetu i svemiru
podcrta
i stavi pod isti nazivnik.
Ti i ja smo
jedno veliko svemirsko govno,
nepostojani poput vjetra,
a trn u oku
svakoj urbanoj legendi.
Kolica sa tuđim djetetom
Gledam te.
Ti mene ne vidiš.
Bolje je ovako,
ne želim da znaš da sam ovdje.
Rekoše mi
da si ju ostavio
nakon godina
i godina
torture.
Njezine.
Vidim te,
smiješ se
kao da ništa nije bilo.
Kao da tvoja…
…ona mlađa od mene par godina…
kao da ona
ne treba
tvoju audijenciju
na svojim ključnim
događanjima.
A ti…
Ti čekaš potomka
koji nije tvoj
sa ženom
koja nije tvoja
gurajući
njegovog potomka.
Kupio si mu balon.
Stavi sve na crveno
Kockar:
voliš staviti glavu
u uže
i visjeti s nogama u zraku
dok ti lice ne poplavi,
a u oči se slije toliko crvena krv
da se gledatelju povraća.
Glavom pozdravljaš,
crna pantera
izgubljena u
nekom drugom vremenu
kada su vječni mladići
bili pojam životnosti.
Da te razočaram:
prizor na tebe žalosti.
Da mi nisi repulzivan
možda bih…
…ne znam,
možda bih se smilovala.
Princ u radničkom kombinezonu
Šankerov pobočnik
Stojiš,
smiješiš se znajući da je svaki tvoj pogled
ultimativan
i savršeno ukomponiran
u neonski ambijent
plavetnog sjaja tvojih očiju.
Nikada prije nisam vidjela
nekoga
komu pramenovi kose
toliko nemarno,
a pažljivo
zatiru čelo.
Poput tetovaže.
Odjednom!
Ljubi,
mazi…
I ostani vjeran sve do onog trena
kada ti
na prepunom podiju
ne uprem prstom
u novu žrtvu
koja nije žrtva.
U novu sebe
koju ćeš potegnuti za rukav.
Čak će nositi moju odjeću,
plesati poput mene
i odmaknuti tvoje lice ispred televizora,
baš kao ja, riječima:
Samo me nemoj previše micati.
Kihnut će
i poigrati se tobom.
Godinama kasnije
okrenut ćeš se za mnom
u nevjerici,
radeći
komparativnu analizu
mene i mene.
Nećeš me prepoznati,
ali ćeš znati da sam ja.
Prešutno pružit ću ruku
tvojoj zaručnici
i obratiti se pogledu tvojih očiju
koji sam predala
kada to nitko od mene nije tražio.
Prodala.
Bit ću sretna.
Led ledeni
Inspektore, nemojte nas,
pa što sad,
zamaglila su se stakla,
pa što sad,
nisam jaaako maloljetna,
pa što sad…
Vrtim film
dok sjedimo
nasuprot jedno drugome.
Maknuli se od mjesta zločina
godinama daleko,
otputovali,
gotovo potpuno potisnuli
i…
Sreli se.
Osjetim tvoju ruku na koljenu
ispod stola;
to nije poziv na parenje,
nije neumjesno
niti dislocirano.
Pamtim te kao prijatelja.
Renault Clio
Jedan od onih si
koji zauvijek ostaju nešto novo.
Balzamirana nježnost
u tvojim očnjacima
i na jagodicama –
osjetim po čvrstom, odlučnom rukovanju.
O, jedini…
O, jedini koji me toliko želio.
Malena vila
prozirna i neznatna
poput prhuti
u vlasištu.
Nikada mi nisi mogao odoljeti,
ne kada lijepo zamolim.
Desetljeće,
ljubavniče,
desetljeće
koje radi analizu
našeg svijeta
u naše svjetove.
A priznaj,
nije uopće bilo tako loše.
Zove se Nika
Moja su maštanja
i
ime joj je po mom defaultu.
Čeka te da ju zagrliš;
majušnim prstićima
leprša po zraku iznad sebe,
još puno premala
da bi vrisnula
tvoju plemenitu titulu oca
naglas.
Neartikulirana
verbalna gesta
i primaš ju u zagrljaj.
Ona se raduje.
Smije se.
Kao ti
nekada davno
kada bih ti poletjela u
naručje.
Kao da me čekaš
i kao da si jedini zaklon
od pijane rulje
samo i jedino
ti.
Keramika
Petnaestogodišnjakinja
sa čudesnim šarenim naušnicama
na kojima dominira cinober crvena boja,
haljina za plažu
nemarno nabačena na
ružne traperice.
Na nogama
patike.
Dvadesetpetogodišnjak
zanimljivoga mirisa,
osjeti se mošusna aroma koja vuče za nadlakticu
petnaestogodišnje čudotvorke.
Preozbiljno
da ne bi postalo smiješno;
kao da želiš
raščistiti situaciju
ispred nekog suca,
neke nepristrane porote.
No,
petnaestogodišnjaci
nisu sasvim djeca.
Ljubiš ju dok ju ostavljaš
ispred zgrade.
Ni ne sluteći,
ljubiš ju
kilometrima već daleko,
davno utonuo u san.
Bruce Lee
Poklon za rođendan
Grotesknost
tvoje pojavnosti,
tvoje prisutnosti,
nikada do tada
nisam vezivala ni uz što
osim uz
autoritet.
Znao si zagromiti
nebrojeno puta
kada sam bila
djevojčica:
-Trči!
-Šta stojiš?!
-Tko je rekao da prestaneš?!
I ja bih nastavila trčati
iako već sasvim obesnažena.
Nastavila bih…
Možda zato što sam to ja.
Možda zato što odustajanje nije ponuđena opcija.
A sada
izlaziš iza ciglene visoke ograde,
obraćaš mi se
prebirući prstima
po crvenom satenu
moje haljine.
Svidjelo bi ti se,
ali to nije moj problem.
Mrzi me tvoja sestra
Čitava drama,
ma zapravo melodrama.
Jedna me bivša crvenokosa ne voli
jer me se iz nekog razloga
ima potrebu bojati.
Prisiljena vidjeti nju u
najmanje katoličkoj pozi;
nešto je podijelila s njim,
nešto što nas nije zanimalo,
a svejedno –
svi smo morali vidjeti.
Priznaj da je
utjecala
na tebe.
Mada si rekao da razumiješ.
Ipak, ona je tvoja sestra.
Tvoja majka me naziva,
a ni ne zna
da si me ostavio samu
zalijepljenu za zaleđenu hrastovinu klupe
i pobjegao
kao da sam šugava.
Tvoja majka me naziva,
ali ne iz pravog razloga.
Sada je udavača.
Tvoja sestra, mislim,
udavača je.
A mene
u njezinoj
biografiji
nema dugo.
U tvojoj nikada nisam ni bila.
Borbeni stav
Stisnute šake
bacaju sjenu na lice
crveno
od
znoja i
boli,
možda bijesa.
Na bolan način
saznajem
zašto sam trebala
staviti
onaj ružni ofucani suspenzor.
Kasno je.
Sada već imam
otisak njegovih
nožnih prstiju
na mjestu
gdje se ne smije udarati.
Punom dužinom
presijava se
u nebrojenim nijansama spektra;
gdjegdje je tirkizno,
pomalo ljubičasto
s primjesama plave
na ružičaste tufne.
Finalni knock–out –
smiješ se
kao da zapravo
postoji razlog za smijeh.
Možda samo ja
nisam shvatila
dok sam se gladila
po trtici
istovremeno pokušavajući
stati
na noge.
Barem na trenutak.
Jao,
kako sam te mrzila tada!
Mislim, nisam…
Mislim,… Znaš što mislim!
Tebe za pokoru
Naivno sam stvorenje
ponekad.
Odakle mi,
doista,
pravo da pomislim
da moji grijesi spram mene same
ostaju mojima?
Skakavac
Ona se boji insekata,
nebrojeno puta
znala bi me zvati
kad sam već daleko, izgubljena vani,
izvan konteksta
svojih zidova.
Vapila bi uplašeno
kao da se u kutku stana
skrilo
odurno mitsko biće nalik zmajevima
i samo vreba
čekajući trenutak za atentat.
A ti,
insektu,
koji bodeš kožu na glavi
i slamčicom ispijaš
moje neurone
čak i kad nisi tu.
Tebe se zapravo
bojala
svo ovo vrijeme.
- 18:41 -
petak, 23.10.2009.
Tirkizna pjegica
12. listopad, 2009.
Pronađeni u prijevodu
Što? Zaboga miloga, govori kako spada!
Nahrani moj ego,
zatim ga drži na nekoliko kapljica vode
pa ga udri
pa ga slomi,
onda ga liječi,
pomiluj, poljubi,
obgrli, mazi,
dok ne zaraste.
A onda opet.
I još jednom.
18. listopad 2009.
Tebe
Tko glasnije hrče,
ti, prinče,
ili ja?
Moja mirodija:
ozdravljenje će i možda
malčice,
neznatno, ali ipak osjetno
skratiti život za dah ili dva.
Ljubi mi se u snu,
želim se ljubiti i budna,
dok sam bolesna,
poljubi me i kada šutim.
Oprostim se,
gotovo te zatočim pa te pustim
pa te uhvatim
pa moraš ići,…
A prostorija
ostaje puna tebe.
A ja
ostajem puna tebe.
19. listopad 2009.
Odalo te
- Lažeš! –
govoriš toliko tiho,
iako moja reakcija biva istinitom
koliko to legitimno može biti,
onoliko koliko imam pravo.
Ne lažem,
sve što si vidio bila je istina,
nježna, nezaštićena,
istovremeno okrutna.
Vjeruješ li da si prvi postavio „zašto“ – pitanje?
Vjeruješ li da sam htjela da ga postaviš?
Još si nov
u ovoj staroj igri
mene.
Nov i toliko lijep,
divan,
sa svakom točkicom na licu,
obrvama,
obrazu.
Postaješ moja najdraža nova igračka,
a kao i mnogi, i ti, odlaziš.
Hoće li banalno zvučati
ako kažem samo dvije riječi;
ako kažem:
„Tužna sam.“,
hoće li zvučati glupo
iako je iskreno i odmjereno
koliko to može biti?
Ti si lice koje se vraća.
Znam to.
Osjetim noću
kada se izvijaš
dok se borim s tvojim rukama
u zagrljaju.
Vruće mi je,
žedna sam,
moram čuti pjesmu…
…ali neću.
U trenutku kada ustajem
iz transa snova,
borbe ida i superega,
ti još uvijek spavaš.
Držiš me za ruku
i hrčeš
jer sam obavila transakciju virusa
i sad je dio u tebi,
ne dišeš kako bi trebao.
Jesam li zla ako skriveno pomislim
kako mi je možda malo drago?
Ne ljubi se bolesna osoba kojoj
se ne želiš vratiti.
Ne ljubi se na vratima osoba
čija vrata
tada
gledaš posljednji puta.
Vratit ćeš se,
ne moraš reći.
Znam.
Kao što će dan smijeniti noć –
vratit ćeš se.
Znam.
- 22:43 -