utorak, 15.07.2008.
Nihilist u nastajanju
Bio je prisutan danas. Izlazeći iz mjesta koje sam izabrala za stvaranje novih uspomena, vidjela sam ga. To mjesto, novi hram moje taštine, dobar je paravan za svaki lažni osmijeh koji fiksiram na lice.
Još uvijek je moj, osjetila sam to dok sam se pravila da ne primjećujem da je ondje, na zelenom zidiću pored kojeg šušti moja voljena rijeka. Poželjela sam da je noć i da smo sami. Moj najdraži više ni ne nalikuje sebi. Bože, što je savjest sposobna učiniti čovjeku. Možda me najviše žalosti što sam nije svjestan da ne bi otišao priznati da ga dvije ćelave «savjesti» nisu na to primorale. Ako mu je lakše, neka nastavi vjerovati da bi otišao… Ali znam da ne bi, kao ni proteklih nekoliko puta. Gdje mu je ta famozna savjest tada bila?! Kako god je došao do spoznaje o svojoj odgovornosti, bitno da je do nje došao. Možda je meni važnije nego njemu jer primjećujem da je unatoč svemu čovjek; da nisam mjesecima bezdušnom čudovištu pisala svoje najljepše stihove. Iako, nikada nije vjerovao. Zašto je mislio da ga se ne može voljeti? Zašto me svojom ljubomorom na kraju toliko izludio da sam morala lagati gdje sam, čak i kada bih pila kavu sa prijateljicama? Što se toliko prelomi u čovjeku da Ljubav postane gnjila, neizdrživa opsesija?!
Upravo sam to ja njemu pred kraj bila – gnjila, neizdrživa opsesija.
A toliko smo puta ostajali blizu i kad smo najviše željeli otići. Toliko smo puta vodili ljubav kad smo se najviše mrzili. Što je to ako nije «ono pravo», ono za cijeli život?!
Toliko mi je teško ostati snažna, dignuti svoju lijepu glavicu i proći poput vile dobrog raspoloženja. Nema pojma…
Moj, dobro – ne više moj, dragi je postao sjena samoga sebe. Mršav je; brine me jede li… Brine me. Baby plava boja – nisam navikla da se tako odijeva. Izgleda poput svih ostalih, tako obično. Slabašna refleksija osobe čije otkucaje srca znam napamet.
Nedavno sam razgovarala s djevojkom čiji je dečko ostavio posljednji dah na cesti. Voljela ga je. Grozno, ali pomišljala sam kako bi možda bilo lakše da je umro, nego što je živ, a ne smijem ga voljeti. Živ je, a za mene mora biti mrtav.
Pokušala sam analizirati svaki detalj vremena koje smo proveli skupa. Bilo je lijepo, često preteško i ružno, ali ovo nam nije morao učiniti. I molitve koje polažem svaku večer u onaj šareni jastučić na kojem spavam, utrošene su na moje nerazumne zahtjeve upućene nebeskim ličnostima, Bogu i komu sve ne; samo se želim probuditi i da sve to nije istina, da se nije dogodilo i okrenuti se na svoju desnu stranu i ugledati ga kako spava kraj mene, poljubiti ga. Zbog toga se jutrom, ako i zaspem, budim malo više kao nihilist. Svakim danom sve više i više dok jednog dana sasvim ne izgubim vjeru i počnem misliti kako su dvije godine samo recke u vremenu, iako sam svjesna da su daleko više od toga.
- 13:28 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.07.2008.
Leđa
"I priđi joj tiho, sasvim lagano, s leđa,
dodirni je usnom, obećaj joj jutro...
I uzet će te cijelog, izbrisati iznutra
i pasti ćeš prazan, nasmijanih usta..."
(Urban & 4 - Nebo)
Pogledavam se u ogledalo,
preko ramena doduše,
gledajući vlastita leđa.
Nešto slano
se teško prelama preko lica.
I još teže
kad pomislim kako si to slano
znao usnama sakupiti
i smiriti me ne puštajući da podignem glavu
i otvorim oči
dok sasvim ne nestane.
Liježem,
čak i u drugom gradu, u stranoj postelji,
pomičem se ne bih li tvojoj,
nikad više uz mene ptisutnoj pojavi
ostavila dovoljno prostora.
Sama sam,
a osjetim Ljubav koje si se odrekao
kako se kotrlja po mojim leđima
i upravo trenutak prije
nego se ispunim sasvim
onim oduševljenjem, koje me držalo
budnom dok sam te gledala kako spavaš,
postajem svjesna
praznine prostora oko sebe.
Samo još malo energije imam
da ti se oduprem,
a toliko si me ranio
da ne znam ni sama kako
se još nisam utopila
u vlastitom raspadu.
Moj si svemir,
moja tvrđava, moj limb
i moje dno.
A moraš ne biti...
Kako živjeti s tobom
urezanim pod kapcima i noktima,
istovremeno bježeći od tebe...?
- 13:56 -