utorak, 31.05.2011.
Gerila petkom na parkingu
'Nemojte nikog da povredite. Ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši. I nemojte da vam literatura zameni ljubav. I literatura je opasna. Život se ne može zameniti ničim.'
Danilo Kiš
Čudno koliko se bogova krije u univerzumu kojih tridesetak kvadrata
kada je Alisa jedina racionalna pojavnost
uz paučinu što se talasa sa razvodne kutije. A ima ih dvanaest. Razvodnih kutija, no.
Parkirali ispred zgrade. Lomi nogu, lomi drugu nogu,
lomi leđa na neudobnom volanu. Kao dvoje preljubnika kada se moraju odvesti izvan grada.
Tamo, tamo daleko.
Ali ja živim sama, rekoh. Sama. Moje sjene i ja.
Ne, nije on takav. Veli, nije takav. Kakva sam to onda ja?
Monstrum gladan dlakavijeg od sebe? Ni ja nisam takva.
Nitko od nas nije takav. I svi smo. Beštije i demoni svojih strasti,
altruisti iz potrebe, ne iz želje ili svojevoljno.
Svaki odnos je zaseban entitet, vlastiti mikrokozmos interakcije,
akcije - reakcije,
život dva bića u zajedničkom diskursu. Mi živimo svoj život i brojne naše.
Shvaćaš li sada zašto moramo ući unutra
ili moram ići brojati razvodne kutije?
- 18:09 -
ponedjeljak, 30.05.2011.
Sonet Ivanu B.
- Zaslužio sam pjesmu. - zamišljam gdje ozbiljno to govori,
blago primaknutog čela u mrku boru iznad nosa, vidim.
Kutija sa šljokicama, štrasom i figurama naglo se otvori;
u smeđim se očima, maleno, u nedostatku riječi, postidim.
- Zaslužio sam pjesmu. - mogu čuti njegove riječi,
mogu čuti glas iza uha, na ramenu dok propuh izlazi iz slova.
Toliko se toga i ništa, baš ništa, može reći,
u rimi lakoj, kraj jutro stare kave, kraj toliko zastrašujućih snova.
- Zaslužio sam pjesmu. - i pjesma bi,
sonet od četrnaest redova, tajnog horoskopskog znaka,
laka i nježna, Ivanu jednom, da ju vide svi.
- Zaslužio sam pjesmu. - al' i ona se primiče kraju,
svrakastim sjajem mjesečevog kraka;
kao svako jutro u životu, i ona dolazi k smiraju.
- 02:31 -
srijeda, 25.05.2011.
Helena Spartanska
Zažmiri, broj do bezbroj i utonut ćeš u trans,
tvoje će misli postati zrnca stakla, parazitski entiteti na zidu,
možda ćeš misliti da ti nedostajem. Znat ćeš da nije tako.
Slaba sam ti nadmoć, nikakva vodilja. Možda i mrtva ljubavnica.
Ili samo mrtva ljubav. Što se može svesti na isto. Barem mislim.
I ova naša djeca, tisuću puta umrla su sa mnom,
a da se nikada nije ni spomenuo njihov početak.
Priznajem, nisam dijete labuda. Niti balerina. Niti vagabund.
Izigravanje boemstva je već viđeno.
A rekla sam joj da ne može pripasti dvojici,
zlatno je pravilo: jednom ili stotinama.
Svi znaju da između krajnosti nema točaka na dužini.
No, nikakva sam vodilja. Pseudoglas nekog alter ega
što ciglama razbije prozore, napravi sve ni od čega,
pobijeli u mraku kao fosforna gospa na televizoru.
Jeka što ori iznad savjesti.
Nikad tvoja. Uvijek njezina. I nikad njezina, a uvijek tvoja.
- 17:39 -