četvrtak, 30.10.2008.
Vrijeme kajanja
Izgubljena u tuđem svijetu
poput male djevojčice,
gotovo da prolaznike povlačim za rukave
ne bi li me vratili
mjestu mog pripadanja.
Ja ovo više ne mogu.
Guši bivanje
sa malim ostatkom duše
jer si najveći odnio;
spakirala sam ti ga
kao da sam slavila rođendan
pa je ostalo previše kolača.
I odnio si.
Ova senzacija paranoje
teža je od Ljubavi.
Nemam ni mrve prijezira prema tebi,
a trebala bih ga imati.
Ti ga imaš.
Bilo bi lakše. Možda bi bilo lakše.
Tvoje srce mi kuca u dlanu;
razmijenili smo vlastita dobra
skupa sa otpacima samih sebe
kojih smo se pred svijetom odrekli,
a jedno drugome redovito
velikim žlicama naguravali u grkljan.
Slom.
Krah.
Konac.
A trebala sam te do sada pustiti...
Sama sebe forsiram
na scenarije koji su prije bili pripremani,
ali glavni glumci su odustali.
To se nije smjelo dogoditi.
Nisi mi to rekao.
I ponovno dođeš i nestaneš
u razmaku sekunde;
postanem nesigurna.
Je li mi drago što si prisutan
ili te mrzim što me još jednom ostavljaš.
Repriza mojih blagdana.
- 12:02 -
Nekako to znam
Bezglasno gubim identitet;
vrištim u crvenilo postelje
želeći se sjetiti tvojih pora i kako su disle.
Katkad toliko jednostavno
dolazim na raskrižje
prethodne i aktualne dimenzije
znajući točno iskalkulirati razmak svake tvoje trepavice
i broj mikroskopskih izbočina
iza tvojih ušiju.
Inferiorna -
gubitnik u beskrajnoj izmjeni
igre skrivača i pronalaženja same sebe
izgubljene na nekoj sasvim krivoj stazi
koju nisam čak ni namirisala.
Staza moje psihoze:
i obožavam te
i tvoja sam
i mrzim te
i ne diraj me
i dođi
i bježi što dalje možeš
i odjebi
i molim te, ostani..
Molim te, ostani.
Nekako znam da ćeš na kraju biti ovdje.
S kojim pravom to znam?
Zašto je osjećaj u mojim dlanovima
ostao još jednako ispravan
kao kada smo prvi put skupa poljubili lokvu
i beton ispod nje?
Nisam mogla disati tada,
a svejedno sam se grcala od smijeha.
Ti nisi stvaran,
ne vjerujem u tebe,
a imam tvoju fresku urezanu
u nozdrve, nokte...
Na kraju ćeš biti ovdje.
Nekako to znam.
Joooooooooooooooj...! Vodi me odavdje!
Ne mogu to gledat.
Ne želim to slušat.
Ne smijem to znati.
A znam...
Jednostavno znam.
Ovdje, baš tu.
- 00:18 -
ponedjeljak, 13.10.2008.
Izdah
Noćas me grli jednaka gorčina
kao onda, Ljubavi moja,
kada nestadosmo u ponoru vlastitih opsesija.
Osuditi me čini se tako jednostavnim
kada se porota prošeta tvojim odsutnim pogledom.
Ni vlakovi te ne zaobilaze.
Ni pjesma te ne zaobilazi.
Ni misao ne bježi od tebe.
Tako mi fali druga polovica moje duše;
tako mi fališ, druga polovico moje duše...!
Zidove mijenjam,
ljude više ni ne nastojim upamtiti,
i jastuk na koji liježem je drugačiji.
I ja sam drugačija.
I ti si.
Kao da mi ponovno prilaziš uz rijeku,
prikloniš se mojoj prisutnosti
i osjetiš me kao nikada.
Činiš me žalosnom i ushićenom
u istom trenutku;
poželim da me povedeš
i da iščeznemo u uspomenama jedne rijeke -
da nas skupa ne bude.
Lakše bi bilo mrziti te,
ali uvijek si znao da to ne mogu.
Kao ni ti.
- 23:45 -