ponedjeljak, 29.03.2010.
Sebstvo danas...
...počiva u drugim vremenima.
- 23:23 -
subota, 27.03.2010.
Žute dunje iz Japana
Niske štandova, tričarije, rke,
svjetluca tisuću tisuća, bezbroj miliona,
svjetluca puno staklenoga ničega;
treba mi bezbroj oblika
koji će skupljati prašinu u brazde koje se ne mogu obrisati.
Kao u pjesmi:
izgubimo imena, sjene govore...
Moći ću, mislila sam, moći ću,
zasigurno ću moći...
Ispariti; odlepršati trenutkom lahora
betonskih utvrda, nestati...
Sve što se dogodilo je odrastanje,
a događa se svima,
samo prečesto neprimjetno i suptilno.
Izgreblo je identitet po mojim stanicama.
- 20:22 -
petak, 26.03.2010.
Nedostaješ mi u ovakvim noćima
S pivom u čaši
na uzglavlju, na hladnom radijatoru,
svježe ugasla cigareta počiva u pepeljari,
ležim s okusom ljubičastog eukaliptusa
razasutoga po desnima i nepcu.
Opet sam danas okrenula leđa svima i svemu.
Utonula još jednom u počivalište svoje osame,
povremeno pogledam u vrata
kada čujem korake drugih stanara na hodnicima.
Još uvijek, puno predaleko od zadnjega tvog dolaska,
mislim, možda ćeš se pojaviti
ako dovoljno glasno poželim.
- 21:14 -
četvrtak, 18.03.2010.
Prosipanje pameti
Pretočiti šuplje u prazno katkad je jedina ponuđena solucija. Alternativa istovjetna prvotnom rješenju; nije li ironično kako različita rješenja nerijetko nalaze identična ishodišta?
Dugoročno gledano, svi su životni izbori loši kada se retrospektivno osvrćemo na puteve koje smo svojevremeno mogli izabrati. Zato je bolje živjeti i ne osvrtati se preko vlastitih ramena sa suvišnim pitanjima. Bilo je upravo onako kako je trebalo biti - ni više ni manje od toga.
Empirijski razmatrajući životni proces, mogu samo zaključiti da sam to što jesam zahvaljujući svakom pojedinom događaju u svome životu; u drugim sam okolnostima mogla postati bolji čovjek, ali istovremeno i daleko gori nego što jesam. Ne drže me ogorčenja, barem više ne. Tuga je, naposljetku, afektivno stanje - prolazan fragment jednoga oplakanoga trenutka i ništa grandiozno ili vrijedno bezbrojnih neprospavanih noći.
Život ide dalje. S nama ili
- 20:30 -
srijeda, 17.03.2010.
Flashback
http://www.youtube.com/watch?v=ZGC7pYVpbEQ
Vodim vas na putovanje. Neće dugo trajati, stoga strpite se trenutak do dva do tri do sto...
Čas stanimo ondje gdje sam krenula - snijeg je i prostire se njivom. Prostire se oko oraha, ondje gdje u drugim okolnostima rastu maline. Bakini su gerberi cvali ovdje, a Flora i ja ih čupale i redale duž ograde u pješčane posude.
Obratite pažnju na crvenoga fiću ispod prozora kuće. Pripadao je momu ocu, ali ne radi već jako dugo. Flora i ja smo se jednom zaključale slučajno u njega i nismo mogle izaći dok nas baka nije pronašla satima kasnije.
No, stanite!
Smrznuta slika tete Anice u starom šokačkom rublju. Crna joj marama krije sijedu punđu. Tkalački stan poput vrle tvorevine - naočigled nastaje kruto platno.
Zatvorite oči i tiho brojte do deset.
- Mama, Milka mi je pljunula na klompu! - vrištim, a smiju mi se moji dječaci. Svakoga se dana s njima zavlačim u podrume gdje palimo šibice i smijemo se. Navečer se igramo žmirke ili žace i lopova. Najmlađa sam među njima, k tome i jedina djevojčica pa me uvijek pobjeđuju, ali nije važno. Ja sam Wendy, a oni moji izgubljeni dječaci. Pred Božić oni pale petarde, a ja ih se bojim pa stojim sa strane.
Nikola i Jula su mi donijeli hrpu čokolade za rođendan, a onda smo zvonili babi Vukovac s prizemlja i trčali natrag na peti kat. Bojali smo se njezinih crnih podočnjaka i šarenoga mantila u kojemu nas je ganjala kada bismo preglasno pričali pred ulazom.
Stop. Premotaj.
Stop. Dosta.
Kupile smo si burek i penjemo se na drugi kad naše gimnazije. Imamo Parlova - ono što mi nazivamo birtija 'Kod Želje'. U vrijeme svinjokolja nitko ne nosi knjige jer su nam torbe pune kobasica, čvaraka i slanine. Ako burek ne valja, jedemo šefkije (sendviče). Svatko u gimnaziji ima svoga šefkija, a moj je bez zelene salate sa svime i s više majoneze. Parlov se buni našem obrokovanju tijekom sata, ali ga sustavno ignoriramo.
Poslije jela razgovarat ćemo o seksu i problemima u vezama. Naša je strana razreda uvijek glasnija, a u rijetkim slučajevima kada šutimo učimo kemiju sa slušalicama u ušima.
Lela je opet 'prosula' buhtlu po sebi, Zrinka i Tica se guše burekom, a Lojen drži 'ajpod' i razmišlja što joj se sluša. Renda nesvjesno isplaženog jezika gleda kroz prozor. Parlov nas moli da se smirimo, čak je i bacio imenik na pod - zastali smo na minutu, a onda nastavili s pričom. Rekao je da smo fiškali i bijesan izjurio van.
Tempus fugit. Zakoračite još jednom.
Svaki dan se uspinjem Radićevom, prolazim kraj Vlade i dolazim u učenički dom. Ovdje je kao u filmovima - sve dijelim s djevojkama: kupaonicu, blagovaonicu, dvorište,... Lijepo je, mirno, a s prozora vidim čitav Kaptol i gorostasnu Katedralu. Moje cimerice su divne, Andrea i Kristina iz Jajca. Stalno jedemo slatkiše i učimo čitave noći. Andrea je najupornija, a najviše se muči s kemijom - kao da gledam sebe u srednjoj školi.
***
Retrospektiva gotova.
***
A ja u crnom. Sama.
- 17:36 -
petak, 12.03.2010.
Bljuzga i blato
Više te ne volim.
Noćas se dogodio prevrat
premišljanja, retrospektivnoga sagledavanja,
sjećanja, izmišljanja –
a danas već mi nisi bitan.
Svemir se rotirao oko ruke Chaosa
kojoj ne bijasmo važni,
ali dovoljno dinamični da bi nas pustio
da se bosih stopala previremo
na laganoj vatri sukoba
koji temelji dramski dijalog.
Portal se u jučer zatvorio
jer, više te ne volim,
ne volim te više.
RIJEKA SENFA I SJEĆANJA
Nađosmo se na mostu. Most u ovoj priči nije simbol prelaska, katarze koja iščekuje onoga tko prijeđe, put koji će nas ojačati. Most je samo most – čelična konstrukcija iznad prljavog smrdljivog potoka, kanalizacijskoga odvoda.
Strme kamene stepenice vode do tananog snoplja vodenih kapi. Nikada nisam sišla dolje. Nikada nisam imala potrebu vidjeti kamo vode one stope koje se gube u mulju iza potpornih stupova do kojih je put okićen omotima čokoladica, čipsa, i plastičnim bocama koje su sakupljači kaucija, začudo, zaobišli.
Oduvijek sam se pribojavala kako će me tijekom ulaska u neku vodu za gležanj uhvatiti oživjela lešina naplavljena u blato, tim više što sam kao dijete imala jasnu viziju živih mrtvaca koji svoj 'vječni mir' provode sjedeći u foteljama unutar grobnica i gledajući televizor jer, ruku na srce, kada rasteš uz zvonjavu detonacija i sirena uzbune, potrebno ti je sredstvo opravdanja svega što se događa; nazovimo to dječjom utjehom. Kada si stariji i prisjetiš se svojih razmišljanja iz djetinjstva, katkada se duboko uznemiriš nad vlastitim nedosljednostima i nelogičnim objašnjenjima.
Nađosmo se na mostu. Most u ovoj priči nije romantična drvena tvorevina i ovdje nema sjenice u kojoj se dvoje mladih drže za ruke i izjavljuju si ljubav. Ovo je stari željeznički most, a 'mi' smo zapravo ja i ja. Prva od nas odjevena je u crnu odjeću, martensice, plave kose svijene u dvije punđe – kečke s grijačima za uši. Druga od nas je u starim maslinasto zelenim hlačama i crnoj pamučnoj jakni, kosa joj je crvena, do ramena raspuštena, a šiške joj upadaju u oči, oko vrata nosi četvrtinu jednoga identiteta.
Ostala nam je jedna cigareta i dijelimo ju na dimove. Pomalo nelagodno, treperimo u tišini i pušimo. Cigareta se uskoro primiče kraju, a s njom i crvenokosa.
Nađosmo se na mostu. I ja sam ju gurnula s njega. Sada odlazim.
- 16:55 -
utorak, 09.03.2010.
Weltschmerz
Umotana se vanilija dimi,
a budi me plastični binarni glas:
Što je bilo?
Ništa.
To i jest izvor polemika
između nekoliko mojih identiteta:
Volám se Vedrana Jukičičova...
Som študentka horvatského jazyka a literatúry.
U brojnim jezicima ja i dalje ostajem sjena
jedne velike prošlosti,
jedne čudnovate prošlosti,
jedne prošlosti...
S Huxlyjem pod rukom
prevlačim vjeđe nepostojanošću
i instant – strastima koje će poginuti
prije nego stvarno zažive.
Ništa nije bilo.
Sve je bilo.
A sjećam se, rekao si,
nazvat ćeš kada ne budem očekivala
i oduzeo svaku anticipaciju.
Nažalost,
jedino se toga sjećam.
Pitaš li me gdje sam jaknu ostavila,
neću znati,
kao ni odakle
blato na mojim čizmama.
Gdje, kako, kada, s kim?
Ne znam. Ne želim znati.
Tako sam umorna...
- 21:45 -
nedjelja, 07.03.2010.
Josip Mihovil
Naš;
sin prebalave i neodgovornoga.
Priznajem,
onda kada sam zastala,
otvorila prozor,
pozvala te,
nisam se htjela hvaliti vlastitim uspjesima.
Nema svrhe;
nikada me nisi doživljavao.
A moj, naš,...
umotao se vlastitosti,
usmrdio mi auto
i ostao spavati u neidentificiranom grmlju
oluje.
Tvoj. Moj. Naš.
Neka se zna
da ne spavam zbog toga.
I ne jedem zbog toga.
I nisam dobro.
Misliti ti ne mogu zabraniti,
a svejedno ne razumiješ.
- 02:03 -