Niske štandova, tričarije, rke,
svjetluca tisuću tisuća, bezbroj miliona,
svjetluca puno staklenoga ničega;
treba mi bezbroj oblika
koji će skupljati prašinu u brazde koje se ne mogu obrisati.
Kao u pjesmi:
izgubimo imena, sjene govore...
Moći ću, mislila sam, moći ću,
zasigurno ću moći...
Ispariti; odlepršati trenutkom lahora
betonskih utvrda, nestati...
Sve što se dogodilo je odrastanje,
a događa se svima,
samo prečesto neprimjetno i suptilno.
Izgreblo je identitet po mojim stanicama.
Post je objavljen 27.03.2010. u 20:22 sati.