nedjelja, 23.05.2010.
Stara Vječnost
'Što je čovjek stariji, sve se više mora boriti s rastućim bremenom sjećanja.' (Jorge Luis Borges; Shakespearovo pamćenje - Shakespearovo pamćenje)
Odbila dogorjelu cigaretu srednjim prstom od palca i kažiprsta kroz prozor kao tinejdžerica; ovo je tek jedna više simfonija noći u kojoj sjedim na oknu, inhaliram dim, upijam očima parkiralište na koje se pruža pogled s petoga kata na kojem sam. Jutro je daleko samo mizernih nekoliko sati i moja avantura u rodnom gradu je zaokružena do neki drugi puta. Raduje me povratak u metropolu jer ondje mogu biti ono što jesam bez nužne povezanosti sa klinkom koja je ovdje doživjela prva pijanstva, prve 'zauvijeke', prve obmane trubadurskim iluzijama.
Srela sam Staru Vječnost jučer u šetnji gradom. Pogledi su nam se na časak združili u prolazu, zatim smo poput dvoje djece u vrtiću odvratili poglede kao da se stidimo samih sebe, kao da želimo iluziju, u kojoj smo se petrificirali uz nekakve teške predaje na V goli, vreli, vlažni, učiniti što stvarnijom.
Sjećam se, Stara Vječnost i ja, vjerovali smo da je sudbonosno sve što nam se zbivalo: prvi poljubac ispred moje stare osnovne škole, otisci stopala što sam ih onomad ostavila na staklenom stolu u firmi u kojoj je radio, njegov put u inozemstvo na nekoliko mjeseci, žuti balon koji mi je jednom donio... sve. Sve se tada činilo tako kauzalnim, propisanim, da smo se puštali divljim afektima voljenja, preziranja, skidanja, diranja, vikanja, udaranja, milovanja. Činilo se kao da nas gospođa Sudbina spaja na prozorima vlakova koji idu u suprotnim smjerovima jer smo se odlučili zaboraviti. Sjećam se, Stara Vječnost je tada podignuo čašu nekakve jeftine rakije u restoranu u vlaku i nazdravio meni u vagonu nasuprot svojega, a meni su se oči kvasile i grudi stezale kao kada glavni lik u kakvoj televizijskoj drami doživljava infarkt.
Jučer, Stara Vječnost je izgledao drugačije: njegova je crna kosa naočigled gubila živost, a oči kao da su se trzale u nekakvome nemiru. Ostario je jako. Ima obrve zreloga muškarca, a uši mu više nisu tako čvrste i meke kao što su bile. Prije, bila sam djevojčica još sasvim, znala sam ga u snu napipati vršcima prstiju i milovati ga po ušnim resicama, jagodicama, čeljusti, čelu koje se mrštilo u snu i ocrtavalo njegove prve bore. Prošla su tisućljeća otkako sam ga zadnji puta tako dirala, a još se uvijek sjećam.
Ne nedostaje mi. Ne lutam svijetom izgubljena, bezdušno ga tražeći u svakim muškim očima koje mi presretnu pogled. Stara Vječnost, stari ljubavnik, lopov, demagog, sreća, nesreća, naopako i ispravno u njegovom dodiru, pohranjeni su ondje gdje se pohranjuju sve zaboravljene ljubavi - u staroj kutiji cipela skupa sa čestitkama za rođendan bez potpisnika, jednim ispuhanim balonom i čarapom bez para.
- 23:03 -