četvrtak, 06.05.2010.
Konkubina
Ne želim muškarca koji plače.
Kako plakati pred nekim onda?
Kako smjeti biti žensko
kada te netko deprivira
rodnoga određenja,
natjera te da postaneš hibrid - snažna žena,
emancipacija, deklaracije, manifesti,
spaljeni grudnjaci... Ne želim muškarca koji plače.
Dovoljno je tradicionalan
da raširi planine, poljubi bedro, pomiluje jednom, dva puta,
dodirne vrškom prstiju tamo gdje se ne vidi.
Smijem biti žensko.
Možda jednom zaplačem,
a da to ne postane neugodni trenutak,
prolom gluhoće koja grize za obraze muškosti,
možda zaplačem bez razloga,
samo zato što sam razmažena, egocentrična,
smiješna, balava,
ali razumjet će.
Jer plesat ću mu sa zvončićima oko noge,
smijati se od ljepote, plesat ću sa iscrtanim indijskim dlanovima,
jer plesat ću mu po tjemenu,
milovati obrve, škakljati po bradi.
Sa zvončićima oko noge.
'Daleka želja, stvarna želja je ona kada se želimo nekome približiti. Nakon toga dolazi do djelovanja, muškarac i žena ulaze u igru, no ono što se događa prije - privlačnost koja ih je spojila - to je nemoguće objasniti. To je nedodirnuta želja, želja u svome čistom stanju.' (Paolo Coleho; 11 minuta)
- 21:04 -