Marketing
'Nema zgodnije utjehe od mišljenja da smo sami odabrali svoje nesreće; ta nam individualna teologija otkriva tajni poredak i čudesno nas stapa s božanstvom.' (Jorge Luis Borges; Deutches Requiem - Aleph)
Sišli sa 'sedamnajstice' na stanici Jarun, s noge na nogu prešetavamo se nas troje prema kafiću u kojemu smo trebali biti prije više od sat vremena. Dolazimo, a Terezija nas gleda kao da smo Pakistanci koji su slavodobitno, umrljani krvlju, došli iz Kašmira u Delhi - s bijesom u kutovima usana i ljutim bljeskom u zelenim očima. Isprva nije željela progovoriti s nama; prekrižila je ruke i kao dijete u filmu okrenula glavu od nas visoko, svojski se trudeći da shvatimo njezinu nimalo suptilnu gestu.
Prošlo je već nekoliko tjedana otkada je Terezija okrenula glavu, a meni tek danas njezin čin sjeda na mjesto.
'Nikada' je teška riječ koju ću malčice ublažiti i, evo, svjesno izjavljujem: gotovo nikada ne kasnim. U rijetkim slučajevima kada shvatim da ću zakasniti (viša sila - kašnjenje vlaka ili busa ili jednostavno ne stignem doći u dogovoreno vrijeme), potrudim se barem sat vremena ranije najaviti da će se čekanje odužiti neko vrijeme.
Zgrozila sam se sama nad sobom shvativši kako sam pogriješila, a nisam se Tereziji ispričala.
Zašto ne volim kasniti? Ovo 'volim' malo je nezgodno jer, tko to 'voli' kasniti; parafrazirat ću - zašto nastojim ne kasniti?
Jedan je ljudski dan sasvim ograničena trajanja - oduvijek jasnih 24 sata, 1440 minute i, ako ćemo biti sitničavi 86 400 sekundi. Računamo li čitav jedan životni vijek od prosječnih 75 godina, zaokružimo brojku proživljenih sekundi na dvije i pol milijarde; koliko god brojka koju smo dobili biva gorostasnom, toliko je manja od beskonačnosti koju lakomisleno svojatamo.
Razumijem zašto se Terezija naljutila. Sasvim sam svjesna toga i tek mi je sada žao. Bacili smo njezino vrijeme u vjetar, fragment njezinoga života do te smo mjere podcijenili kao da ga i mi sami imamo na bacanje i sasvim je svejedno kako ćemo i što učiniti unutar njega.
Ne, mi smo svjesno sjedili pijući kavu, mlatarajući rukama koje su držale užvaljene cigarete, sa sunčanim naočalama na očima, kao da se pravimo važni jer će nas čekati.
Čekat će nas... kako bahato i samoživo smo mislili.
Terezija se ljuti iz istoga razloga iz kojega se svi ljutimo (svjesno ili latentno, nevažno) kada netko kasni: postali smo nevažni, zaboravljeni u najdužim trenucima čekanja koje se iz sekunde u sekundu odgađalo. Poniženi smo, mizerni, a očito nas netko još i drži za budalu.
Terezija se ljutila jer sam se i ja ljutila jer si se i ti ljutio i oni su se ljutili. Vrijeme je jedna od onih stvari, ako ne i najvažnija od njih, koju uistinu nemamo za gubljenje.
Post je objavljen 18.05.2010. u 23:14 sati.