utorak, 25.05.2010.
'Svaki čovek postaje filozof, ukoliko je filozofija razmišljanje o smislu čovekova postojanja.' (Danilo Kiš; Enciklopedija mrtvih - Enciklopedija mrtvih)
Dopustila sam si danas više nego si dopuštam svakodnevno: osjećaj nebitnosti svega što imam spram Bogesova mizernoga novčića. Naravno, osvijestila sam se već sljedećega trenutka i uvidjela apsurd unutar svoje želje - njegov belkanto, koliko god dirljiv i uhvatljiv ipak leži u nekoj drugoj refleksiji, nekoj ne-mojoj misli, igri prioriteta, hijerarhiji privrženosti... Ponavljam, nekoj ne-mojoj.
Volim brojati razvodne kutije u svome stanu, ima ih dvanaest. Dvanaest razvodnih kutija u stanu škrtih tridesetak kvadrata površine. Ponekad mi glavom sijevne 'tko je ovdje lud' misao jer, doista, kakva bi budala za svaki prekidač i utičnicu zatvarala novu razvodnu kutiju?
S majstorima, manje - više, nema iznenađenja. U mom su iskustvu upravo kao u stereotipima: kasne, govore kao da su istoga časa došli sa ispaše, lijeni su, posao koji bi se mogao zgotoviti u nekoliko sati rade nekoliko tjedana, itd... Zapravo, ne znam čemu se toliko zaprepastim kada razmišljam o tim razvodnim kutijama. Posao je odrađen u potpunoj harmoniji sa danas: ofrlje, jadno, površno, nezainteresirano, tek toliko da se napravi.
S druge strane, uhvatim se u razmišljanju kako taj višak toliko boli moje oči, da bih radije čitala uz svijeću nego živjela u stanu sa dvanaest razvodnih kutija.
Dobro, možda je Gelemanović u pravu kad mi kaže: Jebale te razvodne kutije!
To ti je biti jedinica, znati napamet svoje parkete, svoje razvodne kutije, svoje želje, svoje ljubavnike, svoje prelaske semafora...
- 00:39 -