ponedjeljak, 17.05.2010.
'Sada' je čisto u redu.
'Često su najljepši trenuci u životu kada ne radiš baš ništa, nego ga samo premišljaš i prežvakuješ. Hoću reći, pretpostavimo da si zaključio kako je sve besmisleno, no onda ipak sve ne može biti besmisleno zato što si svjestan toga da je besmisleno, pa mu tvoja svijest o njegovoj besmislenosti skoro daje smisao. Znate što hoću reći? To je optimistični pesimizam.' (Charles Bukowski; Šund)
I tako... Hodamo mi, mi hoda nas. No, da. Kao da je svemir prepun nadobudnih agenata koji liježu pet minuta iza ponoći, povlačimo se sjenama pijanoga samoprozvanoga velegrada. Bila sam u velegradovima, ovo nije to, ali čemu tolika sitničavost - noć je lijepa, malo prohladna, a mi dva antitetična univerzuma koja se, eto, bizarnim spletom okolnosti nađoše na stazama tišine grada.
Što sad? Trebamo li u ovom trenutku pustiti da nas zavede ideja da smo ovdje jer su se Moira, karma, svemir, sreća, nesreća i drugi (što bi se reklo da je sporno autorstvo nekog pisanog znanstvenoga ostvaraja) urotili ili otvorili kladionicu s podjednakim koeficijentom na 'za' i na 'protiv'. Primitivno, ako ne i prostački, bilo bi reći da su argumenti za 'za' čisti oportunizam jer smo, eto, tu i zašto, eto, ne bismo, a jednako patetično bilo bi 'protiv' argumentirati duljinama radnoga staža i brojem svjećica koje pušemo sa rođendanskih torti.
Anticipirala sam ovo, doduše, ne toliko detaljno, ali bila sam vraški blizu. Rekla sam već da bih crkla da nisam bila tu i zasigurno je istina. Ne znam koji me osjećaj više može izjesti od onoga 'a što da sam...' feelinga. Ne dopuštam si taj osjećaj, recimo to da robujem svojoj želji, ali tek u tolikoj mjeri da nastojim logički odvagnuti važnost onoga što dobivam nečim spram važnosti onoga što mogu izgubiti. Gubitak je ovdje zanemariv. Jedino bez čega mogu ostati je moje srce - i svjesna sam koliko je ženski, kenjkavo, wertherovski i petrarkistički ovo zasigurno zazvučalo bilo kome tko je pročitao ovo naglas pa i meni samoj. Ruku na srce, pretjerujemo kada mislimo da ćemo izgubiti tlo pod nogama zbog osjećaja koji bismo u kojekakvim rječnicima pronašli pod LJ.
Zajebala sam se prvi puta kada sam nekome rekla 'zauvijek'. Zajebala se i drugi puta. Istini za volju da su se svi 'zauvijeci' koje sam izgovarala u afektu prvih ljubavi ostvarili, sada bih lijegala u krevet sa tri do četiri muškarca jer sam eto rekla 'zauvijek' i sad ne znam gdje bih gledala od silne ljubavi i osjećaja oduzimanja nogu. Ne... Ne dam se više na te parole. Zato i sjedim u travi sada i ovdje s pogledom na ulicu i hrpe smeća razbacane po parku u pratnji kakvoj jesam.
Osjećam kako s vremenom shvaćam krhkost svojih afiniteta, a takvu vrstu potpuno svjesno mogu obećati u trenutku kada osjetim da sam poludjela, a isto tako mogu reći u dodatku da ne znam hoće li već za deset minuta to biti nešto što će me proći. Mogla bih sada pogledati ovog čovjeka u oči i reći mu da ga volim najviše na svijetu i svemiru i tri puta okolo toga. Bila bi to istina sada i ovdje, ali tako je glupo takve stvari govoriti naglas, da i ne govorim neprimjereno jer bih to sada rekla u afektu, zato što uživam u mirisu rose koja nastaje, zato što je divan retoričar, zato što se simpatično smije, zato što mi se sviđa njegov naglasak i zato što zanimljivo gestikulira i kada nešto važno naglašava združi palac i kažiprst u kružnicu...?
Zato je i imalo smisla doći ovdje. Postaviti se aristokratski i suzdržano promatrati život koji te zaobilazi dok telefonski primaš vijesti o tome tko je umro, tko se udaje, tko je rodio... jer je previše strašno osjetiti nešto, dopustiti si da izgubiš glavu s vremena na vrijeme u nekakvoj nikada do kraja razjašnjenoj iluziji?
Ne želim jednoga dana da se naklone mom tabutu i kažu: 'Ona je baš bila pristojna. Sve je učinila ispravno.' To bi zapravo bilo istovjetno čitanju knjige napisane toliko konkretnim pravilima da su jedine razlike između dvije knjige imena protagonista. Igrati na sigurno uvijek i svuda tako je suhoparno, kao kada na mikrovalnoj stisneš koliko minuta želiš da radi i onda završi, čuje se dugi 'Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip!' i to je to. Ne, život, barem moj, nije svediv na puku matematičku formulu, logičke sudove, citat iz religijske knjige. Ako to i jest život, onda smo mi svi spontane budaletine koje se zaletimo pod kišu jer je ugodan osjećaj ponekad zaletjeti se pod kišu, i treba nas čim prije izolirati iz civiliziranoga društva da ne bismo kreposnu mladež zadavili idejama o duhu.
Afekt ili ne, ugodan je osjećaj kada se dovoljno dopustiš nekome tko ne svojata 'vječnost' i 'zauvijeke' i zove te imenom, svjestan činjenice da smo prolazniji od krugova na vodi kada baciš kamenčić, baš poput tebe. Postane nevažno hoćete li minutu još sjediti u travi ili ćete ondje provesti sto milijuna beskonačnosti. Jedino važno ostane da ste bili ondje u trenutku u kojem jeste jer ste si dopustili osjećaj - i pritom ne mislim na onaj veliki, onaj što počinje na LJ. Požuda je osjećaj, strast je osjećaj, zanesenost je osjećaj - i, gle ironije, niti jedan ne traje 'zauvijecima' i 'vječnostima'.
Primio me za ruku, miluje mi palac svojim prstom, čitavo me tijelo boli od ljepote, nožni mi prsti drhte, noć je i vozimo se taksijem. 'Sada' je čisto u redu.
[Ovako zvuči osjećaj: http://www.youtube.com/watch?v=ef-4Bv5Ng0w&feature=related ]
- 01:40 -