Gledala sam zvijezdu što je protjerala krakove,
progurala se među rubove granja,
među lišće, među miris proljetne vode u pupovima.
Velegrad zaslijepi svaki svemir,
ali ne i majušno čudo u jednoj šetnji, čekanju,
čudo u žudnji
toliko intenzivnoj
da zadrhti svaki mišić u dlanovima
u susprezanju.
Zaglibila u našem opraštanju,
kao da je vječnost bezbroj puta otplesala piruetu
dok smo govorili 'Laku noć.',
kao da sam umirala - rađala se iz jednoga u drugi trenutak.
Jezik pregrizla,
ne usudim se reći ti.
Post je objavljen 02.05.2010. u 18:47 sati.