Pregled posta

Pjesma nad pjesmama

Čudesan osmijeh i treptanje dlanova:
kao da su izgovorili stvarno ime boga,
vječnost pretočili u savršen neologizam,
a, zapravo, samo me podsjetiše na sjaj daljine:
ona vrišti, zavodi, šapuće, ona se želi stanjiti.







Trač - partije dosežu sasvim egzistencijalne proporcije;
tko li smo, što, gdje smo, kada li smo
i srodnih tisuće problema koji odgovorom
rađaju nove upitnike, ponekad upitnik - uskličnike,
a mozak mi zablokirao, ruka ne može pisati od ljepote
kada se preko jezika prelomi slavno ime:
meko, krhko, djetinje - snažno, čvrsto, muškarčevo.







Aschenbach me za ruku vuče na drvene temelje inspiracije,
Nabokov klima glavom odobravajući,
Donatello nas ovjekovječuje dostojanstveno pohotne,
Bukowski, Huxley, Proust, ne doživljavaju nas;
postajemo, prestajemo biti svemir, život, praiskon.







Kako ne poletjeti za nenapisanim slovom;
beskraj je nedohvatljiv i sveprisutan,
hrast i breza, vulgarni smo, uzvišeni, devijantni,
teški poput pera u antimateriji...
Vrijeme smo izmislili, prostor dizajnirali -
sve smo učinili ne bismo li imali odakle željeti pobjeći.







Sinkronizirajmo satove. Nožni palčevi u ponoć u rijeku.