Alehandro, mi querido, mi único amor...
Veš - mašina ruje po kupaonici, smije mi se jer mislim da uz sve i jedno iskustvo koje ću danas - sutra ukoričiti u biografiju, nemam još uvijek seks na centrifugi. Kada je mašina već pri kraju gotovo se čuje njezino svršavanje, orgazam iscijeđenog rublja, miris narančaste ponjave koja pokriva ležaj dok je plava na pranju.
Toliko bezazlenih stvari podsjeća na vođenje ljubavi; da, Winette ga nađe u čitanju koliko god meni spolnost ne spadala u kontekst fabule, sižea, teksta i teksture. Ipak, nekad pomislim da je u pravu. Moja su razmatranja ipak mnogo manje psihološka, ne uzbuđuje me Freud, niti sam potajno uvjerena da želim općiti sa članom obitelji ako, primjerice, sanjam leteće prase u planinama. Ne... Samo mi nedostaje zrno - tisuću neizdržive strasti, onaj netko tko me rastrga na vratima još uvijek u cipelama.
A danas, muškarci... U redu, svjesna sam koliko zadrto ću odjeknuti ispred nove generacije, ali prije nego krenemo s optužbama, u obzir uzmite da sam pripadnica nove generacije te da nisam nikakav hibrid sišao s brda bez mobitela, računala nepismen, sa toljagom. Danas su muškarci postali žene. Evo, a maloprije sam rekla da me Freud ne uzbuđuje, ali zapravo ovo što pišem čista je parafraza njegovog razmatranja pojedinca i kulture - kultura nas brani od prirode, a danas je očigledno kako smo nekad tamo skupa sa rađanjem feminističkih ideja odlučili da svi moramo dotaknuti svoju žensku stranu, cmoljiti i cendrati nad svakom nelagodom, ženstveno gestikulirati i pušiti cigarete s bijelim filtrom jer je to über senzualno i jer na taj način svi postajemo ženetine, osjećajne i graciozne bez obzira imamo li između butina vaginu ili nam nešto visi. Muškarci danas su postali žene, odgovorno to tvrdim, naravno ne generalizirajući ipak toliko da to tvrdim za svaku individuu XX kromosoma, nego za broj mladića koji neprestano raste, a koji se uporno ponašaju kao balerine. Naravno, izuzimam iz ove priče u potpunosti gay populaciju - oni su ipak prešli Butleričine granice roda i spola te stoga ne spadaju u ovaj izrazito heteroseksualni izljev frustracija.
Recite i da patim od Elektrinog kompleksa, to je ionako naličje istine. Nisam tradicionalna, niti me pretjerano zanimaju konvencije koje bi na bilo koji način ugrožavale moju samosvijest i tjerale me da se 'ispeglam', u svoja četiri zida jedem isti obrok sa tri različite žlice ili slične bontonske pizdarije. Ali dosta mi je feminiziranih heteroseksualaca. Da sam htjela ženu bila bih lezbijka. Muškarac, moj neki spolno ili romantično poželjan muškarac, je muškoga spola, u muškim hlačama, kratke kose, a ne sa crnom olovkom na kapcima u sestrinim tajicama. Dajte, dosta više!
Ne vodim ljubav već dugo vremena i zato me zvuk tandrkanja iz kupaonice asocira na seks. S kim voditi ljubav? Sa infantilnim pankerom čija su usta puna pseudoproleterskih ideja o jednakosti muškaraca i žena?! Ponavljam, nisam s brda sišla. I ja sam za jednakost pred zakonom, pravdom, obrazovnim sistemima, religijskim hijerarhijama i društvenim institucijama. Ali volim biti žena, volim se osjećati kao žena, volim se predati kao žena, kao izrazito heteroseksualna žena.
Ovako, radije ću razmišljati o prostim stvarima dok mašina ne zatraži omekšivač, nego ljubiti obrijana prsa nekoga stvora očerupetanih obrva. Sorry, but jebiga, kada budem poželjela imati ženu, naći ću si curu.
Post je objavljen 08.05.2010. u 19:35 sati.