srijeda, 21.02.2018.

Anatomija anđela




Ako netko u stanu ispod nas,
iako ne živim u stanu i ispod mene nema ničega,
osobito ne nečega što bi podsjećalo
na praiskonsko uzvišeno pulsiranje,

a ipak,
ako netko ispod nas,
iako nema nas, pulsom niti visinama,
još manje iskonskim ili parnim,

svejedno,
ako netko u stanu ispod nas odluči progovoriti
bit će to još samo muklo, zeleno, iz tuđe trave i dvorišta gibanje
na koje nitko od nas iz prizemlja nije navikao.

Nema veze, govorim ti iako nema nas
u stanu ispod kojega jednako tako nema nikoga
jer, logično, znaš,
nema stana,

oni će nas čuti
u slučaju da ili slučaju ako,
oni će nas uvijek, znaš,
ako žive ispod nas.


____________________
08:52 | Komentari (13) | Print | ^ |

utorak, 20.02.2018.

Paterson (perom u/o dvoje)




(Nekoliko pjesama objavljenih u jednom časopisu, ali nisu bile ovdje.
I jedna koja jest, ali je nastavak ciklusa.
Volim da su na broju.)


______________



Sati će nas zbližiti


Proces je zadovoljavao težnje kružnica.
I uopće, sva ta sila nastojanja u kojemu se smještamo
pa na točno određenim točkama ciljamo i probavljamo
nesvjesno poput zaobilaženja istrošenog namještaja,
zaintrigirala me;
možda si nešto i rekao, možda je naoblaka
napokon postala odronom nečega, ono nešto vrlo naše
u čaši,
nešto napokon i izgubljeno i pronađeno i sada ispunjeno
ovim prostorom (nikada obrnuto),
nešto o čemu ću, znam,
pričati puno kasnije.




Sati će nas udaljiti


Naslov: Živjela bih u gradiću nalik Puli,
ali nisam ga još izmislila.
I onda još: u tvom se zelenilu i premalenom hodniku
rasprostiru krila, ništa tu nije
kao da upadaš u rupu, a opet
nebo je suviše daleko, suvišno i
s druge strane ulice,
tvoja ga gesta oponaša u premalenoj količini mlijeka,
zatim uvijek ove nepropusne rolete,
čak i kada u rijetkim epilozima podignemo ton
pa iz mene izađe nešto napola ljepljivo,
frekvencija taloga što čeka na ispiranje,
na dodatak uzimanjem,
na bilo što unutar nas, novo.




Sati će nas...


i mogla bih nabrajati sitnice iako je ovoj realnosti
trebalo mnogo više: jedan kaktus u kutu, znam i kojem.
i lampa, svakako lampa.

u polumraku bih svejedno vidjela tek polovicu tvoga lika,
druga strana otrgnula bi se u nepoznato, zavrtjela
na stolici ili uvlačila u duge sekunde udaljenosti,
u prešućenost između uzdaha.

mogla bih jednako tako imenovati i poredak stvari,
verbalizirati sve imenicama koje sam oživljavala pod prstima,
hvatati i zvukove, ogledati se još jednom
u nespretnim dolascima i odlascima
i ostati tako između književnosti i onoga što sam
udahnula,
ja kao nevidljivo ništa u nagomilanim satima,
kao otvorena knjiga.




Tko zna


zašto je lijepo
oslikavati, saviti se u čučanj ili se jednostavno prostrijeti
pa poput uplašenog ježa
čekati da te ritne jedan šušanj, nagovještaj ili nečiji korak,
a onda opet
u to isto klupko
sve svoje naježeno i zaspalo i otužno
zaogrnuti tišinom.


_____________________
11:21 | Komentari (3) | Print | ^ |

Moja fotografija snijega (za potrebe internetskog postojanja)



Dotaknula je prozu pravocrtnim obzorom, prozorom
(kao da te stvari sada ionako
nisu bile iste).
Dah je zaokružio nešto što je pokušalo biti
vodenim fragmentom putopisa, sjećaš se, od ovdje
prema tamo imamo samo jednu malenu staklenu skretnicu,
liniju upozorenja, znak ili
nakovanj,
nešto što će ga pokušati, ako je sreće,
prekriti snijegom.
Otklon osjećaja (bijelo, naslovno, prodorno, nečujno
ili čak proklizavanjem).
Kao da te stvari sada ionako
nisu bile iste.


_________________________
08:45 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 16.02.2018.

Mjesto/Vrijeme




Pričali smo neopterećeno o zamjenjivanju jedne mobilne aplikacije drugom,
uglavnom u slučaju kada level postane opterećujuće nepodnošljiv.
Jednako tako, zaključili smo da je najpodnošljivije na pauzu doći prije svih,
smrzavati se s mobitelom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci
pa u tišini hvatati prve ozebline i slobodno sjedeće mjesto.

Prvi je zašutio ispustivši dim ili dva.
Gledala sam pred sebe.

Odnekuda je i dalje dopirao moj glas, čini se da nam je govorio
o svom nesumnjivom zadovoljstvu automatiziranim zvukovima usne brojalice
što se aktivirala svakim sličnim pitanjem.

"Nego, i bila sam, da", čula sam se kako još jednom ponavljam
ispunjavajući obrasce i minute pauze što je klizila našim stolicama,
gmižući dalje betonom pa niz ulicu neopterećeno
kao da level uopće nije nepodnošljiv.


_______________________________
19:03 | Komentari (5) | Print | ^ |