Zadihana

o licima, posebice mojim, moglo se unedogled
dok sam onomad čitala pjesnike i pokoju
zalutalu ženu; ona se, naime, mnogo lakše ulijevaju
i ispijaju gradeći ti fini predah zanimljivosti,
osobito ako si samo jedna.

A nisam bila. I dugo poslije, dugo, klaustrofobično
i kontinuirano poslije tek bih se naslagivala,
preslagivala tu jednu na drugu na treću tražeći
pogodnu, podobnu, pogubnu čak, a da ništa
osim ponekog smiješnog trna ili nenaginjanja
kroz stražnja automobilska vrata (prozori su
za finija lica) nisam pronašla.

I dugo se već i uporno ipak imam, jednom se
i jednina morala odviti, čak nenamjerno,
stoga sam posljedično zamjerala svima koji su ostali
sjediti i misliti si na onim stražnjim sjedalima;
naime, s pokojim od lica više nisam znala kako,
jer onako se nije moglo nikako, a ovako
baš i ne ide,

ali i dalje nisam bila dovoljno očajna da bih
čak do Venecije zaguglala masku; tek bih brutalno
ispucavala rafale u ta fina njegovana lica
čije su mi ruke izgledale dovoljno pitko i mazno
da bi čovjek naprosto povjerovao da su
kao moje.

I kao da su katkad nešto i obećavala
skidajući (se) sloj po sloj, nudeći pritom i obline
svoje savršene žbuke, tražeći moju iskrenu i pitomu
nagost, ono nešto oko očiju što se nije odavalo,
ono nešto moje,

no kada se o lažima radi, nikada ne znaš
na koji obraz skrenuti, kojom se starudijom
poslužiti pa probaviti to nekakvo voljenje što te
sustiže, kako ga zbrzati zdola i protegnuti uvis,
osobito kada tek što nisam ona, više nisam čak
ni ta.

Ipak, htjela bih znati s kim sam to pregovarala
dugim osječkim noćima i nišanila prošle
ili paralelne kreature te čiju sam to bivšu dragu
ponovno materijalizirala prosto slučajno, svakako
nenamjerno i nikako po svom, dok nam je
teorija vjerojatnosti mirisala na jesen, dunje i
ovu moju iskrenost, evo, priznajem.


__________________________________


Pitanje: