Odakle vam pravo odmahivati ravnodušnim rukama
nad imenima onih koji odlaze trbuhom za kruhom
ostavljajući i svoje ulice i krovove i obiteljska gnijezda
i sve one nikad doživljene uspomene koje te, vjerujem,
zapravo čine čovjekom?
Odakle vam pravo šaliti se s brojem Slavonaca
koji se okupljaju pod imenom siromašne nacionalne manjine
u nekom zauvijek dalekom i tuđem svijetu?
Odakle vam pravo smijati se nad djecom branitelja
koja danas peru podove strancima,
a svoja su djetinjstva provodila u vlažnim podrumima,
plačući na iznajmljenim krevetima uz zvukove zračnih sirena?
I, uopće, odakle vam pravo zaboravljati
da su minikozmosi pojedinaca ujedno slika
upravo te i takve cjeline, one koja odmahuje rukom
kao da se sve to događa nekom drugom i nepoznatom,
pozdravljajući pritom veleuvaženu podjelu na vaše i naše,
brojeći si međusobno krvna zrnca
i glumeći da je utakmica u neki trećim, prljavijim rukama?
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.