Zadihana

- Spremna sam na sve što slijedi, ionako mi se više ne da - završila je monolog ravnodušnim uzdahom.
- Što ti se ne da?
- Pa sve ovo, ovaj trud, ovi uporni pokušaji dohvaćanja smisla, život zapravo. Znam da se ne smijem tako osjećati i da trebam biti hrabrija i veća od same sebe, ali dosta mi je toga da sam konstantno kao najjača na svijetu, da svi vjeruju kako imam odgovore na sva pitanja, pun mi je klinac glume da je sve dobro, a kad mi ponekad u šali kažu da sam plačipička, želim nestati do nevidljivosti. Ili ih zadaviti ovim jadnim rukama. Ne mogu više... Sanja mi je ponavljala "odi negdje na livadu i vrišti, izbaci to iz sebe", a ja ne mogu čak ni to, kužiš? Jer, eto, ja ne plačem, pogotovo ne pred drugima, ne psujem i ne proklinjem stvarnost, ne ja. I znaš što? I toga mi je dosta, te tobožnje nadljudske snage i njezinog popratnog optimizma koji ne koristi ničemu. Sve je jebena laž, kako ne vidiš?
- Gle...
- Znam što ćeš reći, nemoj. Dovoljno si i sama konstantno govorim što smijem, što ne, što trebam ili mogu, što je korisno, zdravo, dosta mi je tog lažnog perfekcionizma i skrivanja kukavičluka. Na kraju dana ostaje ti tek umor od glumljenja same sebe sebi, razumiješ? Samo želim da ovo prestane.
- Za nekoliko dana znat ćeš detaljnije, nemoj ništa zaključivati prije vremena, molim te.
- Ne bojim se, znam što me čeka i ne podnosim samosažaljenje. I nije to strah, samo sam umorna od svega - lagala je.



Soba je bila poznato tiha i pravocrtna, kavez i oaza koja ju je podsjećala na davno izgubljenu sigurnost. Zamišljala je kako se iznova nalazi izvan svih događaja i odluka, izvan moranja i bijelih črčkarija liječnika, daleko od obavljenih pregleda i malignih stanica. Mogla je ponovno biti bilo tko, zar ne? "Ovdje, u svoja četiri poznata zida mogla sam biti bilo tko", ponovila je tišini, "mogla sam živjeti drugačije, održavati iluziju stabilnom, miroljubivom. Mogla sam ponovno biti kod kuće ili bilo gdje zapravo i otkriti smisao u nečemu, prepoznati nekoga, voljeti (se). Međutim, vođa plemena tek odabire najkorisnije rečenice kako nitko ne bi saznao što se događa(lo) između misli i dodira (Bogu hvala)."

Ustala se, pogledala u ogledalo, zatim uobičajeno prikrila stvarnu nijansu lica ružičastim rumenilom.

- Imaš tužne, nekako vodene oči - govorili su.
- Imam - znala je.

Osmijeh, udah, izdah, ponovi.

Uzela je mobitel, odgovorila na poruku. "Ne zaboravi ubaciti nekoliko u komentar", podsjećala se prelazeći poznatim automatizmom preko tipki zaslona. "Heroina ulice."

Uzela je jaknu i ključeve, pokaz, torbu, cigarete. Još je jednom pogledala nepoznatu ženu u ogledalu, zatim joj se nasmijala. Zvuk zatvaranja vrata, potom kratka vibracija u džepu, odgovor.

Ne, ona nikada ne zaboravlja.


_______________________