K+ kvaliteta

nedjelja , 27.07.2014.

Puno toga se u Opatiji srozalo, ali ljubaznost prodavačica u marketima je uvijek bila za svaku pohvalu. Otkad znam za sebe (a to je već punih četrrdeset i četiri godine) tete u dućanima bile su ljubazne i nasmijane i vrijedne kao pčelice, a o čeličnim živcima da i ne govorimo. Nemojte mi tu početi sa sranjima tipa "čudna mi čuda, pa to im je posao.....". Svi smo mi imali posla sa nadrkanim i neljubaznim službenicama, prodavačicama, blagajnicama... to se, naravno, odnosi i na muški rod, ali puno češće su na takvim radnim mjestima žene.

Opatijski market kraj tržnice bio je u sklopu legendarnog Kvarner Express-a, pa je onda to bio Radnik Opatija da bi ga se dočepao Todorić i pretvorio u još jednu kariku u nepreglednom nizu svojeg K+ lanca. Jedna stvar nikad se nije mijenjala - trgovkinje su bile ljubazne, profesionalne i nasmijane.

Svatko tko radi s ljudima reći će vam da situacija nikad nije bila gora. Svi smo nadrkani, ogorčeni, razočarani, ljuti sami na sebe i na čitav svijet. Malo je reći da je čovjek čovjeku postao vuk. To bi bila uvreda za vukove. U današnje vrijeme raditi s ljudima postalo je teže nego ikad. Znam to iz vlastitog iskustva. I nije lako zadržati hladnu glavu i mirne živce, imati strpljenja i biti nasmijan. A osobito to nije lako trgovkinjama u marketima. Opatijski "veliki" Konzum zapravo je prilično mali dućan u usporedbi s ostalim super, mega, ultra, hiper, turbo i nitro Konzumima. Ali je na najfrekventnijem mjestu u gradu i uvijek je gužva. Osobito na kasama kojih je malo i strateški su katastrofalno postavljene.

Opatijci su užasni klijenti. Osobito penzići. Dovoljno je da su četiri čovjeka u redu i već će početi netko njurgati:" zašto rade samo dvije kase, zar ne može netko otvoriti još jednu kasu?" U isto vrijeme u banci su manji od makovog zrna. Tamo će strpljivo čekati i satima ako treba bez da zucnu. Eventualno će oni najgori mrgudi sebi njurgati u bradu, ali svi će biti mirni kao bubice.

Te jadne žene moraju raditi na kasi pa trčati slagati robu, pomagati na salamama i kruhu pa opet trčati dolje na kasu, pa čistiti..... I još slušati uvijek jedne te iste provokatore koji nemaju pametnija posla nego po pet-šest puta dnevno dolaziti u dućan da bi liječili svoje frustracije. Žao mi je kad ih tako maltretiraju pijandure koje po cijeli dan sjede na klupi na trgu i loču i onda svako toliko ulaze u market i provociraju jer im je dosadno ili su nadrkani jer nisu nažicali za alkohol. Žao mi je kad ih mrcvare stare zločeste babetine koje samo još zločestoća održava na životu i činjenica da ih ni Bog neće uzeti k sebi.

Treba sve to izdržati. Jednom prilikom nisam više mogla izdržati pa sam napala jednu babuskaru koja je maltretirala blagajnicu. Babu je skoro herc strefio jer nije računala da će se publika umiješati, to je za nju bio šok pa je odlučila kapitulirati i povući se. Blagajnica mi je samo tiho prošaptala: "Hvala gospođo". A ja sam rekla da i ja radim s ljudima i znam kako joj je i da sam ja komentirala jer ona ne smije. Osjećaj je bio predobar. I zato nikad ne propuštam priliku da se zauzmem za njih. Drugim riječima, i ja sam postala svojevrsna lajača u redu, ali ja dođem više kao nekakva njihova braniteljica i glasnogovornica. A nije baš da nema tu i vlastite koristi. Ne laje kuja nikad zbog sela, uvijek zbog sebe. I meni je lakše kad me nadrkaju na poslu pa onda u slobodno vrijeme bijem pravedničke bitke po dućanima i marketima.

Prije nekoliko dana netko je komentirao kako u opatijskom Konzumu na tržnici radi izuzetno neljubazna prodavačica koja je uvijek nadrkana i nikad joj sunce ne svijetli.Navodno je u srednjim godinama i navodno ima dugu crnu kosu. Naravno da sam odmah skočila u njihovu obranu i rekla da to nije moguće, znam sve prodavače i prodavačice tamo, osobito ove iz stare garde. I odem ja danas u Konzum i stanem u red na prvoj kasi, ispred mene samo jedan čovjek. Posložim artikle na pokretnu traku a prodavačica samo ustane i dohvati metlu i stane pometati. Čekam ja strpljivo i mislim si: pa ni vrag da ih sad već tjeraju i da čiste svako toliko oko kase. Mete ona, mete i ne ostavlja metlu već mete sve dalje. Ja kraj kase stojim u nedoumici. Should I stay or should I go? I nema mi druge nego pitati:" oprostite, radi li ova kasa?" Djevojče sa susjedne kase upita: "M (ipak ženu neću imenovati), radi li tvoja kasa?" A ova odbrusi: "NE! Pa jesam li možda za kasom?" Rekoh samo, istim bezobraznim tonom: "Sada niste, ali bila ste kad sam stavljala stvari na traku. Zar je bilo teško reći da se kasa zatvara?" Ona je na to samo slegnula ramenima i nastavila mesti. Drugim riječima - Wind, tko te jebe.

Svi mi imamo svoje trenutke slabosti. Ja sam šalteruša i vjerovatno nisam uvijek sunce na prozorčiću. Ponekad mi treba jaaaaaaako puno samokontrole i moram voditi sama sa sobom razgovore i natjerati se da se malo sredim jer nisu mi klijenti krivi za moje probleme. Ali to nije opravdanje za neljubaznost. Ova gospođa M. izgledom odgovara opisu neljubazne prodavačice koju mi je ekipa spominjala.

Zašto je mene sve to tako pogodilo? Zato što ne boli dok tvoje dupe nije u pitanju? Vjerovatno. Lošu turističku sezonu uvijek opravdavamo nesposobnošću turističkih zajednica, lošim vremenom, ovim, onim.... Nije turizam samo službenica u turističkoj agenciji, recepcioner u hotelu, konobar u restoranu, kafiću..... U turističkom mjestu svi se mi bavimo turizmom posredno ili neposredno. A osobito po marketima i supermarketima jer najviše turista srest ćete upravo tamo.

Jonatan

nedjelja , 13.07.2014.

Moji obožavatelji i sljedbenici znaju da mi je Pape udomio galeba. Oni koji ne znaju očito ne padaju u afan na sam spomen mog lika i djela pa stoga nisu ni dostojni objašnjavanja.

Evo kako stvari stoje s galebićem (koji je na najboljem putu da preraste kokoš i dosegne veličinu manje tuke).

Pape mu je nadjenuo ime Jonatan. Čuj menei: nadjenuo. Odmah mi pada na pamet punjena pečena kokoš i slične delicije. A i koji je meni kurac da se odjednom štreberski izražavam. Sad kad sam opsovala odmah sam došla k sebi.

Što radi Jonatan u svom apartmanu na verandi: kao i svako mladunče, jede, sere, spava, igra se, proizvodi čudne zvukove. Ne nužno tim redoslijedom. Isprva (opet ja....) ga je ćaća hranio ribom. Sirovom. Smrad je bio nepodnošljiv. Onda je počeo kuhati ribu, ali svejedno, riba je riba. Sad smo prešli na pseću hranu. Što se sranja tiče, barem je prestao srati tamo gdje spava.

Ima dečko i bazenčić pa kao penzić u njemu toća noge i podapire se. A tek kad se igra..... najviše voli potezati za sobom tamno plavu plastičnu škovaceru. Što je škovacera? A guglajte ako ne znate bem vas lijene.

Počeo je momak laganini širiti krila i zagrijavati motore pa nam se sve čini da će uskoro iz udomiteljskog gnijezda u bijeli svijet. Što svi nestrpljivo čekamo. I starom je već dopizdilo čistiti govna za Jonatanom. Dosta je da čisti za četrneestogodišnjom Beom (nije tica, kuja je). A znamo svi kakva je galebova sraćka. To izgrize sve oko sebe, čista kiselina. A znam, bit će nam žao kad ode. Ipak, to je divlja životinja i mjesto joj je u prirodi (tj u onome što je od nje ostalo). Stari je skinuo žicu za sušenje robe da mladac slučajno ne polomi krila kad se odluči otisnuti u novi život. Na sve Pape misli.

Meni je najsmješnije kako Jonatan stoji u svom bazenu postojano kano klisurina i meditira zatvorenih očiju. Onda osjeti da ga promatram pa otvori jedno oko i počne nekako postrance polako uzmicati i toliko me podozrivo gleda i tako oprezno hoda... a hod....pravi montipajtonovski, dušu dao za Ministarstvo Smiješnog Hoda. Kako to opisati.... kao da pokušavate hodati dostojanstveno s perajama na nogama i to postrance.

Što se zvukova tiče.... Stari ga "odgaja" i komunicira s njim uz pomoć nekih čudnih zvižduka. Toliko je vješt u oponašanju galebovskog glasanja da će svi misliti da su Jonatana odgojiili - kosovi (ili ča bi mi Primorci rekli - kosići) jer Joni već zviždi kao pravi kos par ekselans.

Je li bila medvjeđa usluga pokupiti mladog galebića s ceste pokazat će vrijeme. Mi se toplo nadamo da nije i da neće biti po onoj "put u pakao je popoločen dobrim namjerama".

Fotke ćete dobiti ako mi se bude dalo dići debelo dupe i otići u prizemlje na foto sešn.

Update: ma kako bi mogla svoje vjerne obožavatelje ostaviti na cjedilu..... Nisam uspjela snimiti hod, ali sam snimila bliski susret Jonatana i moje lovačke zvijeri, a osim našeg cerekanja i mojih bljezgarenja imate priliku čuti i legendarni Papetov "gelebov zvižduk".

Za početak dvije fotke.





Evo konačno i videa.











<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se