četvrtak, 31.03.2016.

Što smo tražile to smo dobile

(Preporuka za uz čitanje aprililili)

Zahvaljujući Evi i Adamu odjeća je postala veoma važna stavka u ljudskim životima. Kroz povijest su se slojevi staleža raspoznavali po odjeći koju nose. Poznati su i tzv. crvenokošuljaši i crnokošuljaši, a u našoj maloj pečenjarnici postoje i tzv. bijelokošuljaši čiji sam ponosni član već mjesec dana. Bijela košulja donijela je sa sobom određene privilegije poput male, ali znatne povišice i (što me više veseli) je da više ne moram nositi kapu.
Postala sam šef smjene. Draga i ja napokon smo se dočepale dugo željene jutarnje smjene. Da, to znači da sam ja šef i dragoj, ali početno veselje je brzo splasnulo. Draga je brzo natjerala vodu na svoj mlin i sada me debelo iskorištava. I možda će vam zvučati smiješno, ali to je jedini razlog mog izbivanja sa bloga. Nije bilo lako naviknuti se na novi bioritam pa smo prva dva tjedna samo radile i spavale. Onda smo polako počele jesti i tuširati se. Sad već imam snage poslije posla i napisati post i polako pohvatati propušteno.

P.S. Jeste li danas nasamarili koga ili bili nasamareni? Ja sam dragoj pomaknula sat naprijed pa je jutros paničarila po kući misleći da kasni na posao. A na poslu smo cijeli dan držali šefa u uvjerenju da dajemo otkaz što ga je toliko šokiralo i rastužilo da me je gotovo bilo strah reći mu da je nasamaren. Imala sam još jednu ideju da "ukrademo" psića iz dvorišta naših prijatelja, ali je propala pa eto vam ideje možda nekom uspije. :)

Objavljeno u 16:39 • Pucaj (0) • Isprintaj • #

utorak, 01.03.2016.

U šoku sam

(Preporuka za uz čitanje pegla)

Objavljeno u 15:32 • Pucaj (32) • Isprintaj • #

ponedjeljak, 15.02.2016.

Pepeo pepelu

(Preporuka za uz čitanje samo ljubav)

Ne znam zbog čega, ali nikada nisam imala/radila/gledala nešto što je trenutno u trendu i čime su svi zaluđeni. Iz tog razloga tek sada gledam Uvod u anatomiju. Radnja ko radnja, ljubav, strast, prekidi, suze, smrti - život. Ono što mene privlači seriji su njihovi slučajevi. Nerijetko je obitelj postavljena pred zid odluke o svom najmilijem. Često se partnerima postavlja pitanje što napraviti s pacijentom, ostaviti ga na aparatima ili ih ugasiti. Najčešći odgovori su "Ne znam, nikada nismo pričali o tome." Znate li vi želje vaših najbližih? Pričate li o takvim stvarima? Znam da je teško i pomalo tužno pričati o takvim stvarima, ali i to je sastavni dio nas. I ne možemo se zavaravati da smo izuzeci i da će baš nas smrt preskočiti. Ja točno znam što želim i nadam se da će (kada jednom do toga dođe) moja volja biti ispoštovana. Znam, postoje oporuke i bilo bi savršeno kada bi bilo tako jednostavno. Znate li da oporuka ne smije biti starija od 6 mjeseci? Pa što bi trebala svakih šest mjeseci potvrđivati nešto što sam pri punoj svijesti i zdravoj pameti odlučila? Ako se dogodi nešto što bi me navelo da promijenim mišljenje to je drugo, ali sve do tada oporuka treba bit trajna. Što ako izgubim zdrav razum? Kako ću onda svakih 6 mjeseci praviti oporuku kada po zakonu osoba mora biti uračunjiva, jel? Može li mi netko pojasniti to? Želim donirati sve što se bude moglo iskoristiti. Još ne znam kakvi su Njemački zakoni, ali u Lijepoj su i to iskomplicirali. Znači ako želite donirati organe morate umrijeti u bolnici. Razmislimo tko umire u bolnici? Večinom teško bolesni ili jako stari pacijenti čiji se organi ne mogu iskoristiti ni za istraživanje. Mladi i zdravi ljudi koji su savršeni donori umiru iznenada. U nesrećama. Nakon što se konstantira smrt doktori imaju sat vremena za uzimanje organa. Sat vremena - relativno dosta vremena za uzimanje organa - u svijetu. Sat vremena - relativno kratko vremena za dolazak hitne pomoći - u Lijepoj. Znam, znam, ne morate me ispravljati. Nisam se površno informirala o tome da ne znam da su u Lijepoj po zakonu sve punoljetne osobe donori organa. Iznimke su samo one osobe koje imaju izričitu zabranu doniranja organa koju moraju držati odmah iza osobne ili podijeliti svim članovima uže i šire obitelji (karikiram). Ali ide li to zaista tako? Ne ide. Stoga ćemo se držati onoga kako ide u praksi. U Lijepoj nije legalizirana eutanazija, a to stoji na putu mojoj drugoj želji. Ako postoji vjerojatnost da će mi spasiti život oživljavanjem, ali da ću ostati biljka na aparatima ne želim reanimaciju. Ili u slučaju da padnem u komu želim da mi se ugase aparati. Smatram to puno humanijim za sve. Kako za vegetirajućeg tako i za one koji se moraju brinuti o njemu. Ne znam zašto eutanazija nije legalna, ali mislim da tu opet iskače politika i novci.
Ako jednoga dana rodim želim donirati krv iz pupkovine. Jesu li i to zakomplicirali? Naravno! Sjećate se one prijateljice koja je nedavno rodila? I ona je poželjela donirati krv iz pupkovine i sve bi bilo super jednostavno da nije rodila iza 11 sati do kad je rok za predaju krvi. Mislim WTF?!? Uredno su joj uzeli krv iz pupkovine i otišli do tate, dali mu uzorak i objasnili da iza 11 sati oni više ne mogu ništa s tim. Njena sestra uzela je krv, sjela u autu i zaprašila za Zg u zakladu Ana Rukavina. Da nije krv bi propala, a oni ne bi ni trepnuli. Moja baka već 12 godina ima problema s nogom, duga priča (očito), ali ono što hoću reći s tim je da često ide za Zg i vozi se sanitetom tako da iz prve ruke znam da dnevno iz Vu-srijemske županije dnevno ode nebrojen broj saniteta u svako doba dana zašto je onda problem da prevezu jedan mali hladnjak s uzorcima? Potpuno ista stvar je kod doniranja koštane srži, tj. ne donirate koštanu srž nego se uzima uzorak krvi za upis u registar potencijalnih donora. Znači opet samo mali uzorak krvi koji se uzima isključivo u Zg-u i to u određeno vrijeme.
Za kraj ne želim biti sahranjena niti da netko ima ikakvu obvezu prema mom tijelu. Bolnica kada uzme što se uzeti da neka sanira moje tijelo kako već postupak ide. Ne volim groblja i smatram ih potpuno bespotrebnima. Samo zauzimaju ogroman prostor i to je sve. Mislim čemu? Grobna mjesta koštaju ko garsonjere + sanduk + spomenik + graviranje, što li + godišnje održavanje + cvijeće i svijeće koje traje tjedan dana. Ja bi da moji bližnji iskoriste te novce na kvalitetniji način. Doniraju ili si priušte nešto. Kupe si sladoled i prisjete me se sa osmjehom na licu.

Objavljeno u 13:40 • Pucaj (19) • Isprintaj • #

srijeda, 27.01.2016.

U zdrav mozak..

(Preporuka za uz čitanje slobodno)

Netko: (kuca na vrata)

Ja: Tko je?

Netko: (otvara vrata, ulazi u prostoriju)

---kraj---


Ali uvijek bude takva situacija. Mislim, čemu kucanje ako ćeš ionako samo ući? Na pitanje "tko je" treba ići odgovor "ja sam taj i taj" ili sam ja pobrkala lončiće? Možda u nekom paralelnom svemiru "tko je" znači "uđi". Ne znam...

Objavljeno u 11:31 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

subota, 23.01.2016.

Iza neprijateljske linije

(Preporuka za uz čitanje krkenzi)

Dragi moji blogeri ovo je možda moje posljednje obraćanje. Pišem iz bunkera. Ako ne uspijem dovršiti post znači da je neprijatelj otkrio moj položaj. Već danima uspješno pružam otpor nadmoćnijem neprijatelju, ali bojim se da neću još dugo izdržati. Posustajem. Dolazim u iskušenje da se predam i okončam sve ovo. Glupo sam upala u zasjedu. Trebala sam odmah znati što se sprema, ali sam mislila da smo davno zakopale ratne sjekire i da je ta bitka iza nas. Ali istina je da neprijatelj nikada ne spava. Sve je počelo s kavom i cedevitom. Klasična sačekuša. Nisam ništa posumnjala. Sjedim, pijem, uživam. Odjednom je u prostoriju ubačena dimna bomba popularnog naziva buhtla s čokoladom (BSČ). Dim se raširio brzinom munje. Nisam vidjela prst pred nosom. Teško sam dolazila do daha. Kada se malo razbistrilo već je bilo kasno. Ranjena sam hladni oružjem - lisnato s višnjama. U pokušaju bijega stala sam na pašteticu (GAVRILOVIĆ) i nisam se mogla pomaknuti. Neprijatelj je to iskoristio. Zadnjih dana šopali su me svim i svačim. Znaju gdje sam najranjivija i tamo tuku. Kelj, sos i kuhano, restani krumpir, bolognese, grah, pohano meso, poderane gaće, kiflice.... Prvih dana imala sam taktiku pojesti sve i tako ostaviti neprijatelja praznih ruku. Nemoguća misija. Raspolažu neiscrpnim zalihama. Arsenal je pun puncat. Kada sam počela gubiti nadu stiglo je moje pojačanje. Draga je napravila savršenu diverziju i ja sam iskoristila trenutak nepažnje i pobjegla.
Vođa postrojbe upravo mota sarmu. Sudeći po količini ne preostaje mi drugo nego zaključiti da dolazi cijela vojska kao pojačanje. Gotova sam. Razmišljam da se predam trećoj strani, gardijskoj brigadi BAKA. Oni su saveznici MAME ali pretrpjeli su brojne gubitke i zadnjih godina znatno su oslabljeni pa će možda biti lakše boriti se s njima. Ne znam. Bojim se. Ček..psst...upravo su krenuli u akciju kodnog imena RUČAK. Moram ići. Držite mi fige!

Objavljeno u 11:49 • Pucaj (17) • Isprintaj • #

subota, 09.01.2016.

ajne jare in dojčland

(Preporuka za uz čitanje danke!!!)

Davne 2014. zaputismo se u Njemačku trbuhom za kruhom i nadom da se ne vratimo samo s trbuhom..

Bile smo spremne na sve, a vrijeme je to shvatilo kao izazov...



Kada nas bicikli, kiša i kilometri nisu slomili ono se odlučilo za sljedeći izazov...



Sve je upućivalo na to da će biti "kakav doček takva godina"



Priznajem, tu smo pokleknule i udomile Vitu!



I Uskrs nas je uhvatio nespremne...



Kada se činilo da više nikada nećemo ići kući pojavilo se svjetlo na kraju tunela!



Kažu da ništa ne treba prestati konzumirati naglo, tako smo i mi morale barem na dva dana svratiti do mora, da ne šokiramo organizam...



Majka je sačuvala Uskrs!



Vratile smo se jače nego ikada!



Godinu dana mudrije i zrelije :)



Sudjelovale u CSD-u!



Uživale u svim čarima ljeta!





Nakon svih blagdana i praznika koji su nas uhvatili na prepad Noć vještica smo dočekale itekako spremne!



Našle vremena za ljubav i još uvijek nismo abortirale (čitaj sačuvale smo dijete u sebi) :P





Djedica nas je nagradio s najboljim poklonom pod borom!



Staru godinu ispratili smo prinovom..nakon dugog mozganja oko imena složit ćete se, izabor je savršen!



I za kraj početak jednog divnog prijateljstva...




Nemojte sada kao svi vikati lako je tako kad se radi u Njemačkoj i misliti da ovdje novci padaju sa neba. Draga i ja sve smo stekle napornim radom. Nije bilo niti malo lako. Prva tri mjeseca 12 km do posla svladavale smo biciklovima, pješice i nerijetko plaćale taxi. Sljedećih 9 mjeseci draga je radila noćne, a ja jutarnje ili međusmjene. Viđale smo se na kapaljku i privatni život srozao se na -0. Ali vratiti se natrag nije bila opcija ni pod razno. Nekima je ovaj posao za minimalac daleko ispod časti. Ne znam zbog čega, ali radije će se vratiti doma ili preživljavati od mini joba nego raditi u bk. Draga i ja jako smo napredovale kako s jezikom tako i u poslu. Ja već nekoliko mjeseci radim na kasi, a kada se vratimo počinjemo obuku za šefa smjene. Dobile smo i malu ali znatnu povišicu. Unatoč mojim sumnjama pokazali su da znaju prepoznati i cijeniti radnike.

P.S. trenutno ne tražimo radnike, ali ako ima (ozbiljno) zainteresiranih javite se na mail vidjeti ćemo što možemo napraviti za vas! :)

Objavljeno u 23:01 • Pucaj (29) • Isprintaj • #

nedjelja, 03.01.2016.

Novogodišnji

(Preporuka za uz čitanje Mrš)

Kada god sam nešto planirala izjalovilo se. Dogovorim se s ekipom tjedan dana unaprijed za neki izlazak i budem sva uzbuđena i u iščekivanju, a kada napokon dođe taj petak ispadne truba. Najbolji partiji bili su mi oni spontani. Kad dođeš kod frendice na kavu pa dođe još netko iz ekipe pa zovete još nekoga i dok se snađeš eto najboljeg provoda. Tako mi je i sa dočekom Nove godine. Tko kaže da je to najluđa noć u godini? Imala sam puno boljih subota, ponedjeljaka i srijeda..
Jednu Novu draga i ja nismo imale ništa posebno u planu. Trebale smo kod nje imati filmsku večer. Bile smo pozvane na doček kod prijateljice koja je organizirala doček u njenom kafiću. Kako se on nalazi 5 minuta hoda od dragine kuće odlučile smo navratiti. Bila je to daleko najbolja Nova u povijesti mojih dočeka. Još jedan od dražih dočeka nam je bio radni. Nalazile smo se s "krive" strane šanka i naravno da nismo ni slutile da će nam radni doček biti tako dobar. I to sve zato što se nismo nadale savršenoj večeri.

I uvijek mi je smiješno kad se vuče na hektolitre alkohola. Mislim meni je kapacitet isti bila Nova godina ili majmunovo. Ista količina mi je potrebna. A nešto se u takvim prigodama niti ne volim napiti volim biti "svjesna" situacije i uživati. Hvala Blogu dovoljno sam blesava i opuštena i bez alkohola. Ja kada pijem pijem isključivo zato što volim dobru kapljicu. :)

Za ovaj doček plan je bio da slavimo kod pomenutih novih prijatelja. Nas četiri para. Onda je jedan par iskombinirao slobodne dane i otišao kući za doček. Onda smo odlučili da je ipak bolje da mi budemo domaćice. Onda su se javili također pomenuti prijatelji koje smo dovele, a koji žive i rade u obližnjem većem gradu. Kako su u međuvremenu i oni doveli još jedan par i kako je njena mama došla u posjetu mislila sam da će sami slaviti. I tako se broj naših uzvanika popeo na 9. Iskreno sam se bojala kako će to sve ispasti. Drugačije je kada imaš svoju "uhodanu" ekipu s kojo izlaziš na ista mjesta, imaš interne šale, slušaš istu glazbu. Što kada se spoje različite generacije, regije, glazbeni ukusi, smisao za humor...? Što kada jedino što 9 osoba ima zajedničko smo draga, ja i nacionalnost? Dale smo se u organiziranje i improviziranje. Uspjele smo od velike sobe napraviti savršen štimung. I od silne brige i posla zaboravila sam fotografirati namještenu sobu. To je tako atipično za mene! Ko za vraga sam još i radila na staru godinu. Došla sam kući oko 20h i dočekala goste još mokre kose. Prvih pola sata prošlo je u "ispipavanju" tko što kako. Nije trebalo dugo da se dečki skompaju. Njima to nekako uvijek ide lakše kad nisu opterećeni onim ženskim problemima tko je što obukao, kome se vidi škembica, tko je što donio... M. se onako dječački nestrpljivo ustao i rekao da mora isprobati barem jednu raketicu i tko će s njim. Odmah su svi skočili i otišli se igrati van. Žene su led razbile ispitujući jedna drugu kako je napravila kiflice, salatu i ostale delicije kojih nije manjkalo.. Nismo se niti okrenuli već je sat otkucao ponoć, a mi smo uživali u pravom pravcatom privatnom vatrometu. Ponosna sam na ekipu koja nije zapalila niti jednu petardu!
Malo pjesme, plesa, pantomime, smijeha i sat je otkucao 5 sati. Bila je to stvarno večer za pamćenje.

A sada bi kao trebali početi sami sebi ispunjavati dana obećanja. Što ćemo početi, a što prestati raditi "iza Nove". Neki su rekli prestati pušiti, neki piti...nisam iznimka u tome pa sam ja odlučila od Nove promijeniti način života. Zdravije se hraniti i vratiti se treniranju. Eto sada kada sam to i ovdje napisala možda me bude sram da se i ne držim dane riječi.

Što ste si vi obećali u 2015...ovaj 2016. godini?

Objavljeno u 02:53 • Pucaj (11) • Isprintaj • #

subota, 26.12.2015.

Tko preživi pričati će..

(Preporuka za uz čitanje žićbo)

Sretan Božić svima koliko vas ima!

Ljudi moji nije ovo normalno. Ja evo već dva dana ne mogu sebi doći. Sve hlače su mi preko noći omalile, a dugmiće sam pogubila po stanu. Kuhaj, ribaj, peri, kupuj, zamotavaj...E neš više majci! Nisu ni ludi ove Švabe. Kod njih sve opušteno bez stresa. Samo langsam. Kuće su im očistile kućne pomoćnice ili već netko iz agencije za čišćenje (kojim ovdje posao cvijeta). Na badnjak su okitili bor i prošetali na kuhano vino. Na Božićni ručak došli su u burger. I milina. Govorim o onima koji su ostali u Njemačkoj za praznike, jelte.. Samo se mi blesavi polomimo od priprema. Ne znam kako je vama iskusnim domaćicama, ali nama je bome bilo čupavo. Nemam ja nekog staža u kuhinji. Trudim se, brzo učim i imam taj mamin gen za kuhinju, ali svejedno... Mislim, francuska salata, to je od malena moj zadatak, em što nije neka mudrost, em što mamu mrzi to sjeckanje i pipkavost.. Ali ne bi potrefile majonezu nema šanse. Sad smo kao našle neku, jer glupo je da bude francuska bez majoneze, ali nisam zadovoljna. Puka je francuska već danas, daleko bilo, ali taj glavni sastojak me izludio. Pa jaje na oko. Jedan od rijetkih "mokrih" kolača koje volim... Isto se napravi bez gledanja. Ali uvijek ta želatina. Kaže mama miješati iznad vatre da ne zagori. Prvo nema vatre sve je struja brale. Drugo ruke mi otpale. Lijeva od držanja "šerpice" iznad "vatre" druga od miješanja. Sve si nešto mislim nisam ni morala palit peć od onolikog miješanja zagrijala se šerpa i pregrijala. Ali želatina se stvrdnula nije. Ja sam zaključila da niti neće tek kada sam ju već prelila preko kolača i kada je odstajala pola sata u frižideru. Ne pitajte kako sam ju maknula. Čupavci. Mogla sam i zaključit po nazivu kakvi su za praviti. Za divno čudo biskvit je ispao savršeno. Kada kažem ispao mislim na doslovno ispao iz tepsije. Znači nije zagorio niti se zalijepio. Hoće to naša rerna. Kad se njoj neko jelo ne svidi ona ga prepeče. I to uvijek od ispod da mi ne bi na vrijeme reagirali. Lukava je ona. A tek da vidite tu proceduru otvaranja rerne. Minimalno dvije osobe trebaju. Vrata su otpala još prije našeg dolaska, sefica je obećala popraviti, duduše nije rekla kada. Kada mama pravi čupavce obično ih ja umačem u čokoladu i kokos i budu super. Ovi moji zinuli za čokoladom pa kako ja koji uronim njega pola ostane u posudi. Kokos mi naravno nije bio onako fino bijeli nego se sav umuljao od te čokolade. Sto čuda. Ali fino su se stegnuli i ukusni su, a to je najvažnije. Tko šiša estetiku. Medenjaci su mi još bili najlakši, a najpipkaviji. Doduše draga je umijesila smjesu, jer njoj bolje leže te stvari, kruh i sve to što se mora mijesiti. Pokušale smo napraviti onu medenu kućicu i fino sam pod vaservagom izrezala svaki zid i krov, ali rerni se nije svidjela ta ideja. Ne znam što ona žena s jubitoa stavlja u smjesu, ali moji zidovi su ispali ko trbušina djeda Mraza. Ko za vraga "cement" od bjelanjka i šećera ispao je savršen pa smo jedva razmontirale krov. I ono bez čega sve ovo nema smisla - sarma - dakako. Prvo ju nisam ni mislila praviti jer nemam domaćeg kiselog kupusa, a drugima ne vjerujem, ali sam onda dobila dojavu da u Realu ima balkan polica i da pored cedevite, čokolina, gavrilović pašteta i drugih proizvoda sa naših prostora ima i kupusa. Reko ajd. Smjesu znam napravit i to stvarno nije problem. U stvari komplet sarmu nije problem skuhati ako imaš dobar kupus što nije bio moj slučaj. Prvo motanje, ajme majko.. Žene jel kupus uvijek bude tako osjetljiv da puca na gledanje? Nakon sat vremena došlo vrijeme da se proba. Kad si nisam jednjak spalila. Nitko nam nije rekao da bi bilo poželjno okupati kupus prije upotrebe. Kiselo do zla bloga. Mijenjaj vodu i ajmo Jovo na novo. Kevo moram ti priznat da ni zaprška nije tako jednostavna za napraviti, ona tvoja mjerna jedinica "odokativno" ne postoji na mojoj menzuri. Ali pojelo se i to. Kako smo si draga i ja napravile maketicu Laponije u susjednoj sobi već pet dana spavamo tamo. Pored nako lijepog kreveta polomismo se na onom malom škripavom. Kičma mi više liči na slovo L nego S. I treba mi vremena da zaspem jer mi smeta svjetlost svjećica sa bora. A i kad zaspem ne naspavam se najbolje jer svako malo moram proviriti da se nije zapalio. Kaže Švabo nema šanse to su nove ekološke LED lampice bla bla, al mani ti to. O čišćenju stana i sortiranju smeća koje me izluđuje neću jer bi se mogao oduljiti i ovako oduljen post. I sve to zbog čega? Jednog jedinog dana? Božić. Neš ti... Al baš ga volemo. I već smo počele planirati koje ćemo delicije praviti sljedeće godine. :)

Objavljeno u 21:37 • Pucaj (10) • Isprintaj • #

subota, 19.12.2015.

Svaka priča ima sto strana...

(Preporuka za uz čitanje
mašala)

Pitam se što bi bilo kada bi u samo jednoj situaciji prije stjecanja ikakvog suda o akterima uzeli sekundu dragocjenog vremena i razmislili. Onako realno. Ne boli, obećavam!
Da, ovo je još jedan post o nedavnom događaju u Osijeku. Možda me i ne bi toliko naživcirala ljudska glupost da jedan od krvnika nije moj poznanik. Dečko se zatekao na samom licu mjesta i snimao jedno sasvim drugo viđenje stvari. I sada imamo dva snimka nemilog događaja. Onog sa službene kamere policajca i slučajnog prolaznika. Zamislite situaciju, šetate gradom i začujete zapomaganje. Hrabro potrčite, ne u pomoć, nego snimiti ekskluzivu. I što zatičete? Grdosija od dva metra u klinču drži jadnu bakicu od 66 godina. I k tomu još saznate da sve to samo zato što je prešla na crveno.
Užas svih užasa. Ne samo da je za svaku osudu nego bi ja još nogom napenalila policajca da žena može pobjeći.

Idemo sada malo sagledati stvar iz žablje perspektive. Tu imamo policajca na dužnosti koji za mizeriju od plaće svakodnevno riskira život. Taj policajac zasigurno ima privatnih problema kao i ta bakica i većina građana Lijepe. Taj policajac isto tako ima normu koju do kraja mjeseca mora ispuniti. Kada ste raspoređeni na takvom mjestu tu normu je dosta teško ispuniti, ali šef naravno nema razumijevanja za to. I tako sada naš policajac stoji kraj Šetača. Bakica prelazi na crveno. Vidio je on to. On i zasigurno još poneki prolaznik. I kako se nije rodio tko bi narodu ugodio da ju je u kom slučaju pustio sutra bi natpis u novinama bio "Građani krše zakon pred "zakonom"" ili "Grdosija od 2 metra boji se zaustaviti bakicu što bi bilo da je pravi zločinac bio pred njim". I što naš policajac radi? Logično zaustavlja bakicu. Pardon, pokušava. Ne mogu znati sa sigurnošću, ali da je bakica stala, možda bi ju i pustio s opomenom. Bitno mu je bilo samo da ljudi koji su vidjeli da je on vidio da je ona prešla crveno vide da ju je zaustavio. Kuži rečenicu. :D
I zamislite sada daljnji razvoj situacije. Policajac poziva gospođu koja ga totalno ignorira. Što je trebao reći? Oprostite nisam znao da ste u žurbi, ajte vi samo svojim poslom. Kakvi bi tek tu natpisi bili u novinama, a zasigurno bi se pojavio i video u kom bakica ignorira policajca, a ovaj se podvijena repa povlači. Tu je dužan primijeniti brutalnu silu i uhvatiti ženu za ruku. Ona je na njega fizički nasrnula i uporno se opirala. Da su se tako nastavili natezati vjerojatno bi ženi iskočilo rame ili neka druga povreda ruke. Najbezbolnija opcija bila je da ju primiri na podu. Baš kao što se npr. ljude koji imaju napad epilepsije pokušava "imobilizirati" na podu da kroz napadaj prođu bez ozljeda. Ne hvata ih se za ruke i noge, jel?
Komentari su bili puni brojnih argumenata, a neke je koristio toliki broj ljudi da su postali poštapalice.

Poštapalica prva: samo je prošla kroz crveno. Samo? SAMO?
Nema u tome ništa samo. Žena je ugrozila svoj i tuđi život. To što je nekima sasvim normalna stvar pretrčavati preko crvenoga ne znači da je to u redu. Što da je izazvala prometnu. Ili da ju je netko, ne daj Blože, udario? Pa nosit nekoga na duši zbog prekratkog zelenog?

Poštapalica druga: ima 66 godina. Nisam znala da kada dođemo u određene godine života zakon za nas prestaje važiti. Zvuči zabavno.

Poštapalica druga: zakon nije isti za sve, zašto nitko Sanaderu i Mamiću nije lomio ruke. Valjda zato što se nisu opirali i bježali od policije. Zašto ljudi sad trpaju sve u isti koš. Nekako sumnjam da je taj policajac bio izvršilac uhićenja dotičnih. To što neke njegove kolege rade ili ne rade nema veze s njim. A ni s njima jer se zna da policijski službenici imaju kratku uzicu.

Poštapalica treća: kriminalce se pušta na slobodu nakon 2 dana. Kakve to veze ima s policijom? Osobno poznajem čovjeka iz narkotika koji je frustriran pravosuđem poput svih nas malih običnih smrtnika. On i kolege mjesecima prate velike ribe, ne bakice, riskiraju živote tajnim operacijama, njihov obiteljski život trpi i kada napokon zlotvore privedu licu pravde, ona često bude na pauzi za ručak. Znači u trenutku kada privedu osobu tu njihova nadležnost prestaje. Hoće li se njih osuditi na doživotnu ili pustiti odmah nema veze s policijom a još manje s ovim slučajem.

Objavljeno u 02:55 • Pucaj (11) • Isprintaj • #

petak, 04.12.2015.

Počelo je počelo!

(Preporuka za uz čitanje žićbo)


Božić. Volim kako izgleda napisano. Volim kako zvuči. Volim osjećaj koji izaziva u meni. Volim sve u vezi s njim. Volim sitne kolače, miris radijatorom zagrijane sobe, inje na automobilima u zoru, škripanje snijega, zornice, pjesme, ukrase, sarmu, smišljanje poklona za najdraže....

Ne tako davne 2012. godine draga i ja iskusile smo Jelšanski Božić. Snijeg je zamijenila bura, šripu novog snijega pod nogama šum valova, majkine kolače fritule i ušećereni bademi, božićne pjesme otpjevali su nam koledari ...

Ništa nam nije umanjilo doživljaj jer Božić je ljubav, vjera i nada..jedino što smo posjedovale te zime.

Prošle godine Grinch nam je ukrao Božić pa smo ove odlučile nadoknaditi izgubljeno! S prvim weihnachtsmarktom proglasile smo službeni početak blagdana! :)

A kakav bi to Božić bio bez kuhanog vina?

Tko kaže da Djed Božićnjak ne postoji? Nama je sletio ravno u kadar! :)

U kolikoj sam euforiji dokazuje i činjenica da sam već počela praviti poklončiće za prijatelje. Ništa bolje od ručnog rada. Pokazuju da si, osim unikatnog poklona, poklonio i svoje vrijeme i pažnju toj osobi. Ja sam našla vremena za drage ljude i polako se dala na posao.

Ne znam hoće li svi shvatiti foru sa ovom "evo šolje ko za šolju pita" ali ja se ne mogu prestati diviti svojoj dvosmmislenoj ideji i realizaciji! Inače nisam narcis, ali hvaliti ću se s ovim. :D

Objavljeno u 23:56 • Pucaj (25) • Isprintaj • #

utorak, 24.11.2015.

Dom je tamo gdje je srce

(Preporuka za uz čitanje bojler)

Ovo je trebao biti sasvim drukčiji post, ali nije. Život nam je dao limune, a mi smo napravile limunadu!

Kada smo došle dočekalo nas je ovo...

S obzirom da je namještaj polovan i da se dosta prenašao po stanovima, a bome i koliko ljudi je živjelo u stanu prije nas i za vrijeme nas, zatekao nas je u odličnom stanju.





U sobi dva vojna kreveta, klimava stolića i dva šator-ormara. Policu smo same kupile. Madrac mi je uzeo pet godina života da se draga i ja ne masiramo redovito mislim da bi do sad već okoštala.

A onda smo ostale same i odlučile uzeti malo stvar u svoje ruke. Nemamo odriješene ruke za totalni makeover niti bi ulagale u ovaj stan, ali nismo mogle ni ostaviti sve kako je.





Iznijele smo nepotrebni zamrzivač i na njegovo mjesto stavile hladnjak. Promijenile stolnjak (čija boja je totalno drugačija od ove koju sam uspjela uloviti po umjetnom osvjetljenju) i prekrile ružne pločice. Taj ljepljivi papir sam kupila sasvim slučajno misleći da je papir za umatanje. Kako sam ga kupila u drugom gradu sada je dobar dio nepokriven dok ne odemo po ostatak.



Imale smo neku ludu ideju da same sastavimo sobu na sreću smo odustale. Dečkima je trebalo 3 sata samo za ormar.







Totalno sam se zaljubila u ovakvu verziju noćnih ormarića pa u obzir nije dolazio niti jedan drugi krevet. Sada još samo nedostaju veliki jorgan i posteljina za potpuni ugođaj.



Napokon naspavana! :)

Objavljeno u 20:37 • Pucaj (18) • Isprintaj • #

utorak, 17.11.2015.

Anamneza

(Preporuka za uz čitanje moja pjesma)

Rođena sam sa neizlječivom srčanom manom tako da su mi odmah onako malenoj operirali srce i ugradili mp3, a šavove i danas drže zlatne žice tamburice. Naučila sam se nositi sa uspostavljenom dijagnozom i nisam imala većih poteškoća. Tu i tamo zaboli neki otkucaj pa danima ne mogu ustati iz kreveta. Odrastanjem se proširivala i moja bolest. Zadnje mjerenje pokazalo je 21,3 gb, za usporedbu zdrave osobe imaju do 10 gb.

Rođenjem sam, dakle, dobila terapiju tamburicama. Seoska sam lola, mene svatko zna, nema veće lole nego što sam ja. Jedno vrijeme sam ozbiljno razmišljala da postanem prvi ženski čajo. Terapija se uzima uz dodatak rakijice. A vjerujte mi, nije lako bećar biti, treba devet dana piti, a deseti nastaviti...

Naravno da ni jedna bolest ne može proći bez bakine medicine. Liječila me svim onim divnim starim narodnim pjesmama poput Golub gačan, Djevojka sokolu zulum učinila, Trepetiljka trepetala, Neko tiho ulicom pjevuši, Od izvora do putića, Žene vole oficire.. I dan danas kada odem kod bake znamo satima pjevati. Onako preventivno uz cedevitu s medom.

Pokušala sam, dakako, i alternativne metode liječenja. Rap je itekako ublažio sve simptome adolescencije. Još pamtim dan kada mi je draga prijateljica došla u posjetu sa dvije tri naranče i kilom Elementala. Bolesna braća puno su pomogla bolesnoj sestri. Shorty me uporno zove u rodne Vinkovce. Edu Maajku slušala sam više nego vlastitu. Netko mi je ubacio tableticu Marka Šelića Marčela u piće i njeno djelovanje još uvijek ne popušta.. Dobar joint poboljšava djelovanje terapije.

Potražila sam pomoć i kod raznih travara, a znamo da su u Bosni najbolji travari.. Bešlić ima pun Čardak trava, Merlin mi je zavidao Rane, Čolić mi je rekao da mi nema lijeka i da Produžim dalje. Jedne noći u decembru upoznala sam travara Montena koji me vratio životu. Sve to uz propisanu dozu crvenog vina.

Kada sam pomislila da nemam više razloga da živim sjetim se da Najljepše su oči moje majke. Nazovem ju i kažem Majko stara suza nemam da isplačem svoju bol, a ona će na to Ne plači crna ženo Ima nade za nas.

U najkritičnijim trenucima bolesti uz mene je uvijek bio doktor Balašević. Specijalist za umornu dušu i slomljeno srce. Zahvaljujem rođaku koji mi je dao njegovu prvu vizitku koja mjesecima nije izlazila iz radija. Kod njega na recept uvijek dobijem šalicu čaja s medom i limunom.

Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu. Tako u Berlinu poznajem Lepu janju, ribarevu kći. Došla je Ruskim vozom u Maloj uskoj haljini i rekla mi Nemoj da budeš njanja uzmi Šarene pilule za lilule uz Tekilu Gerilu.

Nekada bi me toliko boljelo kao da me pregazio Parni valjak. Katkada sam od boli luda i ne znam što hoću, želim samoću. Kažu da kokošja juha liječi sve, ali u mom slučaju boljom se pokazala Riblja čorba. Znam da ne valja miješati tablete i alkohol, ali Hladno pivo je bez pogovora najbolji prehrambeni proizvod u kategoriji hrane za dušu. Galijom sam oplovila mnoga mora i stigla do Daleke obale. Tamo je bilo pleme čiji mi je vrač rekao da ušijem Bijelo dugme na košulju i da će to izliječiti moju bolest. Bila sam u Prljavom kazalištu kada je proglašeno stanje Opće opasnosti i na ulicu su istrčale, istričale Novosadske Frajle. Dale su mi recept za čarobni napitak od 50 dag poljubaca, 20 dag zagrljaja imalo strasti. Za sada ova terapija djeluje, ali ako popusti i Ako odem prijatelji na grobu mi pjevajte vi!

Objavljeno u 00:32 • Pucaj (25) • Isprintaj • #

srijeda, 11.11.2015.

Moja mala Židovko

(Preporuka za uz čitanje dar)

Dan i noć. Noć i dan. Dvadeset i četiri sata dnevno. Sedam dana tjedno. Ona je tu. Sveprisutna. Živa mira mi ne da. Ima je previše. U svim je prostorijama. Ja na posao eto nje. Ne daj Bože da se okrenem u snu odmah mijenjamo strane i eto je opet. Ja ujutro volim piti kavu i igrati candy. Ona ujutro voli pričati sa mnom. Na poslu ja volim raditi sve po pravilima. Ona voli raditi sve kontra. Prkosi. Ja volim boje. Ona priznaje samo crnu i bijelu. Napravile smo kompromis pa je automobil sivi. Ja kad popijem vodim dubokoumne razgovore. Ona kad popije prosipa pića. Šlampava je. Ja volim pse i ptice. Ona voli mačke. Misli da je batman jači od supermana! Ja volim linoladu ona nutellu. Ja začinim hranu kao dijabetičar. Ona hranu začini kao da je rođena u Mexicu. Ja želim kuću na selu, kokoši, konje, krave… Ona želi moderan stan u centru velegrada (i naravno mačku). Ja sam nepopravljivi romantičar. Ona ne voli čak ni romantične filmove. Volim popiti dobro crno vino naravno da ona voli bijelo. Ja obožavam fotografirati. Ona ne vidi potrebu ni za rođendanskim fotografijama. Obožavam Charlie Chaplina. Njoj je sve snimano prije 2014. godine prastaro. Totalni sam tudum za tehnologiju ona je prvi maher. Kako smo onda opstale šest godina? Lako. Slažemo se u bitnim stvarima. Pess je bolji od fife. Pivo je prehrambeni proizvod. 50 nijansi sive je najgluplji film svih vremena. Prva se pada! Nismo trebale prodati wii. Ronaldo je bolji od Messija. Dejan Kotiga je najbolji lovac.
Ona je jin mom jangu i najzanimljivije od svega je što su sve te različitosti neprimjetne. Nekako se uvijek dogodi da obje mislimo i želimo isto. Briga me ako zvučim ko zaljubljena tinejdžerica svejedno ću reći da imamo savršenu vezu. I kada kažem savršenu vezu pod tim podrazumijevam i da se posvađamo. Ih još kako se posvađamo pa ne pričamo i po deset-petnaest minuta. I onda nam u glavu dođu sve te razlike pa se preispitujemo i shvaćamo da su te razlike nepremostive. Odjednom se čudom čudimo kako smo završile skupa. Pa se pokušavam sjetiti kada sam pogazila sve one uvjete koje moja cura mora ispunjavati i završila s ovom. A onda se pogledamo kao da igramo "tko se prvi nasmije" i ne možemo izdržati. I onda joj govorim kako me briga za pse i ptice i obećavam da ćemo imati čopor mačaka. Ona pali romantični film. Pokušavamo se sjetiti oko čega smo se posvađale. Onda kada ju pogledam ne vidim curu koja ne voli kaktuse, vidim curu koja je dva sata sa mnom sjedila na Balaševićevom koncertu. Vidim curu ljubomornu ko pas, a koja shvaća da moje flertanje sa drugima nije ništa više sem toga. Vidim curu koja je vjerovala u mene. Nije lako voljeti nekoga bez podrške roditelja. Znam ja to. Meni je jako stalo do maminog mišljenja i ne bih podnijela činjenicu da joj se ne sviđa Draga. Srećom Dragu je lako voljeti. Svidjela bi vam se, sigurna sam! Katkad mislim da je sa asteroida b612.
Kompromis je divna stvar kad se pravilno koristi. Ako ćete pisati tko je kome i koliko ustupaka napravio kao gol razliku nema od vas ništa. Ako ćete otići na predstavu sa Dragom zato što ona to voli i ne očekivati ništa za uzvrat onda ste na dobrom putu. Gle mene ko ljubavni guru. Samo pitajte što vas zanima. Nema tu razlike muško-ženski, muško-muški, žensko-ženski odnosi sve je to isto. Jedino što u našoj vezi imamo dva pms-a.

Objavljeno u 03:48 • Pucaj (22) • Isprintaj • #

četvrtak, 22.10.2015.

Marica na ivici

(Preporuka za uz čitanje nacionale)

Nema me dugo. Živcira me to. Ovaj tjedan nam napokon dolazi Internet, a mi nismo tamo. Gdje smo? U tri lepe. Kriza je za radnicima. Desetak ljudi se zapošljava, što na kasi što u kuhinji. (Ozbiljno zainteresirani se mogu javiti ) Ugl. draga i ja bačene smo u drugi burger na ispomoć. Koliko dugo nitko ne zna. Stan u kojem smo trenutno nema faking vrata na kuhinji (jedinoj zajedničkoj prostoriji u stanu) i to je veliki problem kada imate slab san kao ja. Doduše nije problem što ima puno ljudi, problem je što ima malo obzira. I tako je trenutno jedini net koji imam onaj na mobitelu, a stvarno nemam živaca preko njega obilaziti blog.hr. A nedostaje mi blog. Vi ste mi jedina veza sa normalnim svijetom. Puno zanimljivih tema se povlači ovih dana i ne sumnjam da su prigodni postovi tu.
Jedna od takvih tema je legalizacija medicinske trave, žiže, vutre, grassa, marice, ruka, ganđe od volje vam. Eskimi imaju preko 200 naziva za snijeg što dovodi do zaključka da sve što je lijepo ima više naziva. Vjerujem da su mnogi blogeri već obradili ovu temu pa eto i ja želim sa vama podijeliti svoje iskustvo. Konzumiram li travu? Naravno! Što mislite od kud mi super moć? Sve je počelo na faksu. Prije toga nikada nisam probala niti cigarete. Prošla sam sva ona adolescentska iskušenja i nagovaranja društva. Jednostavno me to nije privlačilo. Čak štoviše, bila sam onaj naporni antipušač koji će vam pokušati ugasiti cigaretu. I onda je, kažem, došao fakultet i svi ti novi divni, mladi, pametni, talentirani ljudi. Kada bi joint kružio sobom uredno sam bila ponuđena i još urednije prosljeđivala dalje. Potom bi ih promatrala. Smijali su se. Imali genijalne misli i ideje. Bili bi razdragani i puni ljubavi. Nitko nije povraćao, pravio izgrede, postao agresivan i sve ono što sam viđala kod prijatelja pod utjecajem legalnog alkohola. Poželjeh probati. Nisu mi dali da im trošim dragocjene dimove pa su me natjerali da prvo naučim uvlačiti dim na pravoj cigareti. Uspjela sam! Povukla sam duboko i zadržala dah. Ponovila sam postupak nekoliko puta. Ništa. Rijetko uhvati prvi put - objasnili su mi. Uhvatilo me tek četvrti i bilo je savršeno. Sve brige pale su u treći plan. Nakon dugo vremena po prvi puta sam se totalno opustila. Srce mi je bilo veliko ko kuća, a vilica me naredna tri dana boljela od smijeha. Na moje zaprepaštenje već sutradan uhvatila me kriza. Razočarati ću vas, ali nije mi se tražila trava. Postala sam ovisna o nikotinu. Tom legalnom zlu! Toga dana počela sam pušiti. Nisam pušila puno, tek nekoliko cigareta dnevno, ali sam pušila. Travu zapalim u prosjeku tri puta godišnje. Prvo zato što mi se ne traži (iako volim zapaliti), a drugi i glavni razlog je što volim zapaliti isključivo u dobro raspoloženom društvu, a to je ovih dana rijetkost. Trebalo mi je dugo da se ostavim cigareta, ali mogu se pohvaliti da sam uspjela. Nikada nisam poželjela probati nešto drugo, a nije da nisam imala prilike. Jednostavno me drugo ne zanima i sve drugo stvara ovisnost, a nakon bitke s nikotinom ne treba mi novo zlo! Stoga mi je iznimno smiješno za čuti onu ustaljenu da su svi narkomani počeli s travom. Ne dragi moji, počeli su s cigaretom!
Među čitateljima će sigurno biti još ovisnika o nikotinu i vama toplo preporučam jednom mjesečno zapaliti joint od čiste trave da pročistite pluća! Ako postoji negativni učinak trave onda je to definitivno činjenica da nakon konzumacije raste apetit, naročito za slatkim!

Don't drink and drive, smoke and fly!

Objavljeno u 13:11 • Pucaj (16) • Isprintaj • #

nedjelja, 04.10.2015.

Ti si mi u krvi

(Preporuka za uz čitanje HP)

Po običaju ustala sam na prvi zvuk alarma. Sat je pokazivao 5:45, eh Milena generacijo… Ne volim ići spavati jer uvijek imam „pametnijeg posla“, ali jednom kada zaspem onda se ne volim buditi. Zvuči poznato? Odlučila sam da mi ništa neće ovi dan pokvarit i sa smiješkom otišla u školu. Školski sati vukli su se kao ponedjeljak i već kada sam izgubila svaku nadu da će obiteljsko ikada proći oglasilo se zvono. Nas tri balave tinejdžerice uputile smo se prema „bijeloj zgradi“. Mislim da svaki grad ima svoju Bijelu. To je šukunbaka današnjih shoping centara. Bijela zgrada sa nekolicinom butika nepoznatih imena, obaveznom zlatarnicom, zlatnom tablom koja pokazuje da je na katu neki odvjetnik ili javni bilježnik i sumnjivim podrumom. Po dogovoru ispred zgrade nas je dočekao mršavi, crni mladić, ispijena lica, u srednjim dvadesetim. Predstavio se nadimkom. Poveo nas je do podruma. Ušli smo u jednu od onih šupa sa vratima od drvenih letvica zabarikadiranih kartonskom kutijom. Na naše zaprepaštenje zaključao je vrata. Rekao je da se mnogo djevojaka preplaši prvog puta i da su neke polugole istrčale na van. Pogledale smo se pogledom „zajedno smo jače“ i sjele na prašnjavi krevet. Na stolu je stajala igla. Bila je toliko velika da sam se stigla pet puta predomisliti dok sam ju odmjeravala od vrha do dna. Znala sam i da postoji opasnost od stvaranja ovisnosti. Gotovo svaka osoba koju znam da je probala vratila se po još. I svaki puta doze su bile sve veće i veće. Ali želja je bila jača od straha. Pitao je gdje ću. Pokazala sam na nogu. Da se ne vidi. Bol je bila izdrživa. Kada je završio pogledala sam prijateljice. Divile su se mojoj hrabrosti. Otišla sam kući i bacila se na krevet. Pričala sam si bajku uspavanku da sam karakter i da će sve ostati samo na tome. Nisam željela da se moja majka srami zbog mene. Konzervativna smo sredina. Tko će me htjeti zaposliti takvu? A i skup je to hobi. Krize su počele već idućeg dana. Nisam se dala. A one su se vračale iz dana u dan i tako devet godina. Sada je stvarno postalo neizdrživo. Pod hitno mi treba nova tetovaža!

Objavljeno u 02:45 • Pucaj (18) • Isprintaj • #

subota, 19.09.2015.

Ko te šiša?

(Preporuka za uz čitanje frizura)

Cijeli život imala sam ravnu, dugu kosu koja je, na oduševljenje moje majke, većinom bila u repu. Zašto stalno u repu? Operem kosu, odem na trening pa ju moram zavezati, nakon treninga skidam gumicu, a preko kose crta od gumice. Ma kakva crta, brazda na oranici. I što ću drugo nego natrag u rep. Onda sam otišla na otok. Na poslu naravno kosa u rep. Nakon posla more, sunce, sol… Na kraju dana kosa kao metla. I tu se prelomilo. Šišam se na kratko! Nisam ništa prepuštala slučaju pa sam preporuku za dobar salon u Splitu tražila od gospođe Balić. Bolje polovice nekadašnjeg golmana Hajduka. I ovom joj se prilikom još jednom zahvaljujem jer je frizerka stvarno napravila super posao. Tri puta me pitala jesam li sigurna da želim skroz kratko. Predomislila sam se, dvaput. Sa 50 na 5 cm.
Zašto sam pobogu mislila da je lakše održavati kratku kosu? Svako jutro strši neki vrag. Moj djed je cijeli život spavao sa zimskom kapom na glavi i tek sad shvaćam da nije bio lud.
Iza svakog dobrog gela/silikona/kreme stoji još bolja cijena. Sreća pa imam brata. A pronaći dobrog frizera je premija. U svom gradu imam najboljeg frizera za svijetu. (I najzgodnijeg.) Redovito ide na tečajeve, seminare i kojekakva usavršavanja što u Lijepoj što van nje. Nebitno je li kosa duga ili kratka, muška ili ženska frizura sve mu ide. Uz to je i odličan vizažist. Mana mu je što nema klonove u svakom gradu. Jbg nitko nije savršen. I tako sam bila primorana naći mu zamjenu. Kad je ona prva kratka kosa izrasla do te mjere da mi se najstroža šefica u hotelu opalila smijati u facu shvatila sam da je vrijeme za šišanje. Na malom otoku nije bilo previše izbora. Otišla sam u najbolji salon u centru grada. Odmah preko puta trajekta. Uvijek pun. Pomislih da onda mora biti i dobra frizerka. Krivo. Ošišala me kao ministra Šukera. Drugi pokušaj šišanja možemo staviti pod naslov „Jelšanski masakr mašinicom za šišanje“. Znači žena me porezala po vratu do te mjere da mi je išla krv. Ne znam što je više boljelo sam pokušaj atentata ili kada mi je izlila pola litre etanola na ranu.
„Skužaj šinjorina, cili dan šišan muške, a ti imaš nižnu kožu.“ Skužala sam i skužila da pun salon ne čini dobru frizerku. Prije puta za Njemačku rezervirala sam termin kod mog Najboljeg i to pet do dvanaest ne bi li mi što duže izdržala u belom svetu. Očito je i nju oprala nervoza jer je rasla kao luda i nisam se ni okrenula već je bila za šišanje. U shoping centru simpatičan salon s još simpatičnijim natpisom „Sve za 16e“. Prodano! Sjedam na stolicu i metodom "slabo divanim njemački, nešto malo, a i to s greškom. Tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom" objašnjavam što i kako. Ošišala me bez greške. Ali ljudi moji što sam se straha nauživala. Ona je mene riješila u 10 minuta (pranje kose, šišanje, feniranje i geliranje). Zbog traume od mašinice odabrala sam šišanje isključivo škarama. U jednom trenutku počela je objašnjavati nešto kolegici kraj nje gledajući u njenom pravcu, ali škare su i dalje letale oko moje glave. I taman kad sam se pomirila s činjenicom da uši mogu zaboraviti bila sam gotova. Hvala najljepša na divnoj frizuri, ali nikad više ni kod Azijatkinje.

Jesu li muški ipak bolji frizeri?

Objavljeno u 12:47 • Pucaj (17) • Isprintaj • #

petak, 11.09.2015.

Sretan ti rođendan!

(Preporuka za uz čitanje eee da..)

Jedenje jabuka mi je postao užasan problem, a ja stvarno volim jesti jabuke. Zlatni delišes, petrovače, kisele, slatke sve su mi sada postale gorke. Postalo mi je bolno i samo gledanje jabuke. Dovraga, više ni Crvenu jabuku ne slušam.
Jabuka je bila naša stvar. Mogla sam u sobu unijeti kavijar, pravu pravcatu talijansku pizzu, čokoladu direktno iz Švice, ništa nije moglo privući njegovu pažnju. Jabuka je bila ravnopravna trampa za poljubac, pokoji lijepi cvrkut... Jabuka je naša stvar.

Tweety nije neka maza, tvrdoglav je i ne voli ljude, a ispostavilo se ni pse. Nervira ga kada pričam na telefon, kada mu netko dira zvonce i ne voli glasnu glazbu. Podsjeća na nekog starog, čangrizavog djedicu koji cijeli dan sjedi na klupi u parku i negoduje na sve.



Nije oduvijek bio takav. Bio je mazan i prekrasno pjevao, a onda sam ga iznevjerila i otišla. Dugo me nije bilo. Kada sam se vratila Tweety više nije bio isti. Ni ja više nisam bila ista. Nikada mi to nije oprostio. I dalje dolazi na moje rame i gricka mi kosu, ali sada smo oboje na distanci. Sada znamo da je svaki naš susret samo privremen.

.

Objavljeno u 22:17 • Pucaj (13) • Isprintaj • #

srijeda, 09.09.2015.

Duh prošlosti..

(Preporuka za uz čitanje hmm)

Danas krenuh u redovitu kontrolu bloga. Otvaram naslovnicu i odmah uočavam nepravilnost. Dolje na crvenoj traci gdje treba automatski stajati ulogiran moj nick piše neko tuđe ime. Klik na "uredi blog" i stvarno me prebaci. Opet klik na "pogledaj blog" i pred mene iskače jedan od standardnih plavih dizajnova bloga. Brže bolje bacih se na čitanje jednog jedinog objavljenog posta i tu ostadoh u šoku. Moj vlastiti blog. Nema sumnje. Misterij oko zaboravljanja vlastitog bloga još i mogu objasniti. Pisan je u ekstazi. Ispostavilo se da je osoba koja mi se sviđala imala iste osjećaje prema meni. Gdje ćeš veće sreće nego kada ti netko uzvrati osjećaje? Izlila je svoje emocije na pune četiri stranice A4 formata. Moja prva ljubav. Očito sam imala potrebu podijeliti to s nekim i tako je nastao blog. Ali ono što mene sada zanima je tko se, kako i zašto sada i to preko mog laptopa ulogirao na njega? To je prosto nemoguće. Kao prvo u međuvremenu sam promijenila 2 laptopa tako da u nekom hipotalamusu laptopa nije mogla ostati zapamćena šifra. Isto tako ni draga nije išla u kontrolu. Čak i da je od kuda i njoj šifra? Nisam ulogirana ni preko iste IP adrese pa da je tu nastao neki kratki spoj.
Ima li itko razumno objašnjenje?

Objavljeno u 14:33 • Pucaj (16) • Isprintaj • #

subota, 05.09.2015.

Animirani post

(Preporuke za uz čitanje na put)

Animirana pjesma

Ja sam Hlapić, a ti moja Gita
što za mnom po ovom
čudnovatom svijetu skita.

Moj si vjerni Sancho Panza.
Nije nikakva farsa
već prava filmska romansa.

Ti si moja batwoman.
Moj mali privatni heroj
urezana mi u srce kao omen.

Mi smo Popaj i Oliva.
Al od špinata nam je
ipak puno draža piva.

Volim te kao Scooby keks.
Omamila si me ljubavlju
kao tequila na eks.

Nije ti do koljena ona Dora.
Mi ćemo istražiti sva
kopna, planete i mora.

Ja sam Spužva Bob ti Patrik.
Kad te netko krivo pogleda
odmah skačem kao ratnik.

Moj si Jigglypuff što pjeva.
Samo što se meni s tobom
baš nikada ne zijeva.

Kad te nema sve je nijemo.
Besciljno lutam ulicama
izgubljena kao Nemo.

Mi smo Simba i Nala.
Kad smo skupa svaka je
briga beznačajna, mala..

I kad poludim ko Bubimir
ti mi svojim osmijehom
vratiš sreću i mir.

Ti si Wilma ja tvoj Fred.
Kad me sve baca u bad
ti me dovedeš u red.

Kao onaj drveni lutak
u utrobi kita ti si u mom
srcu našla svoj kutak.

Što god ti tko reko
neću ti smjestiti ko
Crvenkapici zeko.

Nerazdvojne smo kao Pat i Mat
Kad si daleko od mene
beskonačno dugo traje sat.

Nemam što lagati i kriti.
Želim te kao što
Silvester želi Tweety.

:)

Objavljeno u 18:58 • Pucaj (9) • Isprintaj • #

četvrtak, 03.09.2015.

Žena, majka, kraljica!

(Preporuka za uz čitanje majko)

Ženo pusti me više na miru! Koliko se ja sjećam, a dobro se sjećam, dogovor je bio samo dok sam pod tvojim krovom! E pa ukoliko nisi primijetila nisam više pod njim! Ne moram te više slušati! Izlazi iz moje glave! Pobjegla sam miljama od tebe, zašto me uporno slijediš? Ako mi se ne da prati suđe neću ga oprati. Neću ga oprati ni sutra. Neću ga oprati ni prekosutra. Neka se ucrva. Briga me. Ako ga i operem odmah to neće biti zbog tebe. Barem ne u potpunosti. Možda malo. Dobro hoće puno, ali ti to nikada neću priznati! Neću jer mi je važno sačuvati onog malog buntovnika bez razloga u sebi. A ti si još jedina osoba na kugli zemaljskoj koja u meni vidi dijete. Odgovorno i samostalno, ali ipak dijete. Stoga ti neću priznati da jednom tjedno čistim kuću i nosim papuče. Da se ljutim na ukućane kada im pripremim smeće, a oni ga ni tada ne bace. Neću ti priznati ni da rado idem u trgovinu i da mi se nije teško vratiti u nju kada nešto zaboravim. Neću ti priznati da nosim kišobran čak i kada je samo mala vjerojatnost da će padati kiša. Ostala mi je vječna trauma da ću iz nekog razloga hitno morati u bolnicu s noktima na nogama od pola metra, prljavim donjim rubljem i dlakavih pazuha, a netko će morati otići u moj prljavi stan po pidžamu koju nemam pripremljenu za takve (ne)prilike. I zato ne, neću ti priznati da više ni u toalet ne idem, a da prethodno ne pospremim sobu. Znam da sam sto puta rekla da ću čim se odselim nabaviti psa, ali sada shvaćam da još nisam spremna na taj korak. Ali, ako netko pita, gazdarica ne dozvoljava kućne ljubimce. Stišavam glazbu od 15 do 18 sati čak i ako svira "rokenrol za kućni savet". Vrata od ormara, ormarića i ladice otvaram i zatvaram isključivo držeći ih za ručku da ne ostanu otisci na površinama koje i dalje ne vidim, ali svejedno. Mogu me i puškom tjerati, ali ti neću priznati da se pokrivam po leđima dok spavam ma koliko vruće bilo. Nikada nećeš saznati da mi u glavi kao bas odzvanja svaka tvoja riječ, savjet i kritika. Još manje ću ti priznati da sve to ja sada govorim drugima. Slagati ću ti ako me pitaš da li mi nedostaješ. Ako kažem da da to nikome neće pomoći. Onda ću se naljutiti na tebe bez razloga i prestati pričati. Ti ćeš se, kao i svaka mama, pitati gdje si pogriješila. Nećeš znati da ja ustvari ne mogu pričati jer mi neka knedla stoji u grlu.
Nadam se samo da te buraz izluđuje sa svojim tinejdžerskim glupostima. Da ti živa mira ne da! Da te ne doživljava ni pet posto i da ne iznosi smeće! Pa da nemaš vremena misliti jedem li dovoljno povrća. Nadam se da te ništa ne sluša. Ali zapamti jedno, nikada mu nemoj prestati pričati. Nikada nemoj ni pomisliti da mu na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Ne odustaj, jer koliko god se činilo nevjerojatnim isplati se. Čujemo i što ne kažeš. A to što misliš da nas nije briga baš me briga. :)

Objavljeno u 18:12 • Pucaj (13) • Isprintaj • #

srijeda, 02.09.2015.

Kmečanje (što god to bilo)

(Preporuka za uz čitanje Nema!)

Kao gay osoba naviknuta sam na diskriminaciju. Doživjela sam diskriminaciju čak i zbog činjenice da sam dijete poginulog Hrvatskog branitelja. Da, dragi, dojučerašnji sugrađani i to je moguće u Lijepoj našoj. Pardon, vašoj. Danas sam obaviještena da Hrvatska više nije moja domovina. Biti diskriminiran zbog činjenice da sam sreću potražila u drugoj državi je naprosto smiješno. Rečeno mi je i da više nemam pravo posjećivati, a još manje pisati, na stranicama koje završavaju sa .hr pa se ispričavam na drskosti! Nemam se namjeru nikome opravdavati niti se objašnjavati. Želim samo zamoliti sve vas kojima je pun kufer nas koji smo spakirali kufere i otišli da dva puta razmislite prije osude.
Mislite da je lako otići? Da ovdje euri padaju s neba? Da pri dolasku svi dobijemo kuće, aute, poslove i savršen život? Ovdje smo također diskriminirani i to je nešto s čim se mogu nositi. Oni su ti kojima je zasigurno preko glave nas. Ali oni su ti koji nude posao. Nitko me nije tjerao da odem. Slažem se s tim. Iskreno, mogla sam još deset godina živjeti kod mame. Mogla sam i cijeli život provesti s njom. Radila bi četiri-pet mjeseci sezonu i imala džeparac. Možda bi do kraja i dobila posao, tko zna. Ali ja više nisam mogla čekati da saznam.
Isto tako mi je rečeno da nemam pravo žaliti za svime što sam ostavila iza sebe. To navodno jako nervira vas koji ste ostali, pa se eto ispričavam ako vam čitanje ovog posta izaziva glavobolju i mučninu. Da budem iskrena nisam neki nacionalist. Ja za Lijepom ne patim niti malo. Kao osoba koja vjeruje u Boga (ne u crkvu) smatram da je kontradiktorno biti domoljub. Nisam neki fan Biblije, ali pošto drugačije ne mogu objasniti prethodnu rečenicu pojasniti ću na primjeru ove knjige, koju sam velikim dijelom pročitala. Za razliku od dosta ljudi koji su mi mahali njom... U jednom dijelu opisan je postanak nacija. Poznato? Ljudi su htjeli sagraditi kulu do neba pa im je Bog za kaznu pomiješao jezike da se ne mogu dogovarati. Znači, ako sam dobro shvatila, države su nastale po kazni. A ja ipak više volim nagrade. Znači ne patim za Lijepom kao takvom. Patila sam za osjećajem pripadnosti. Kad si svoj na svom. Osjećajem da se možeš žaliti susjedu da ne možeš spavati od njega, a ne da moraš šutjeti i trpjeti i sve to sa smiješkom. Nedostaju mi ljudi. Ali oni od prije desetak godina. Sjećam ih se kroz maglu, nasmijani, bezbrižni, još uvijek s nadom u bolje sutra...

"Nešto nije u redu sa mnom ili sa svijetom ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Da li je moguća ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe. I prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene." - Meša Selimović

Objavljeno u 00:39 • Pucaj (30) • Isprintaj • #

ponedjeljak, 31.08.2015.

Ljubav za sve!

(Preporuka za uz čitanje <3)

Nisam osoba koja dugo može podnijeti prisustvo ljudi. Možda zvuči grubo i bezdušno, ali takvi su i ti ljudi. Ostalo mi je malo dobrih prijatelja vrijednih čuvanja. Druge sam protjerala iz mog života. Nisu zaslužili biti u njemu. Dugo sam mislila da sam ja ta koja mora s oduševljenjem prihvatiti sve što joj život da i biti sretna, jer bolje nisam ni zaslužila. Naša balkanska sredina natjerala me da volim sve osim sebe same. Imala sam kompleks manje vrijednosti. Hodala kroz život kao da imam grimizno slovo na sred grudi. Bojala se. Bojala sam se toliko jako da čak ni mami, kojoj sve govorim, nisam ništa rekla.
A onda jednoga dana pojavila se ona. Naprosto sam dobila krila, vinula se u nebesa i više me nitko nije mogao zaustaviti. Prestala sam se skrivati u ormaru. Premda je moj ormar vrlo ugodno mjesto za boravak postao je premalen za dvoje.
I onda sam postala kivna na svijet i ljude. Ne sve, naravno. Nisam od autohomofoba postala ksenofob. Kao da sam tek progledala. Koja budala je rekla da je ljubav slijepa? Započela sam jedan kvalitetan život. Postala sam pozitivist. Odjednom je sve dobilo smisao. Draga je postala centar moga svijeta. Napravila je onu prekretnicu kada dijete jednostavno mora pustiti mamu i sigurnost doma i početi svijati svoje gnijezdo. Nije moja mala obitelj pala u drugi plan niti sam stavila nju prije njih. To jednostavno nisu iste ljubavi i isti životi. Nas dvije hrabro smo se uputile na jedno životno putovanje. Kada bi vam pričala što smo sve prošle možda bi i knjigu objavila. Hm...Najbolje od cijelog puta je to što smo nailazile na razne ljude, raznih uzrasta iz raznih regija i nikada nismo doživjele diskriminaciju. A moram napomenuti da smo dugo živjele na otoku. Nije predrasuda, jednostavno je činjenica da je tamo zatvorenija, konzervativnija populacija. Ili sam barem ja tako mislila. Kao i u svakoj vezi imale smo i kriznih situacija. Uglavnom zbog njene ljubomore. Ali gledajući veze svojih prijatelja i poznanika zaključila sam da je naša poprilično idilična. Prošle smo sve testove od veze na daljinu do zajedničkog života. A statistike govore da tu parovi najviše padaju. Mama me upozoravala na početku da nije zdravo za vezu biti stalno skupa.
Mi smo evo nerazdvojne šest prekrasnih godina.

Ljubavi sretna ti godišnjica!

Objavljeno u 10:37 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

petak, 28.08.2015.

U braku s cimerom

(Preporuka za uz čitanje Divas)

Kao što je čest slučaj u državama trećeg svijeta, tako je i meni moj poslodavac ugovorio brak. Nitko me ništa nije pitao, samo su me jedan dan obavijestili da se sutra udajem. Očekivala sam, kao manje zlo, jednog životnog partnera. Kad ono poligamija. Dovedoše mi 4 partnera. Na sreću ili nesreću ostade samo jedan. Bračna idila traje već 7 mjeseci. Kada kažem idila mislim da je mom cimeru savršeno sa nama.
Ne znam zašto se "podrazumijeva" da mi čistimo stan? To što je on muško nije nikakvo opravdanje ni izgovor, jer kao prvo spol nema veze s tim koliko je netko uredan. Kao drugo nisam mu ja nitko i ništa doli cimerica. Jednako prljamo stan i jednako trošimo potrepštine. Draga i ja imamo podijeljene poslove među sobom. Mene mrzi prati i sušiti veš, nju neke druge stvari i tu smo se u stvari savršeno poklopile. Ali to ne znači da što draga vješa veš, a ja perem podove da on nikada ne mora oprati pod samo zato što ga ni ona nikada nije oprala. Primjera radi.
Draga i on su pet mjeseci bili ista smjena i naravno da ga je vozila s posla i na posao. Ona bi s njim ili bez njega svakako išla na posao i potrošila isto goriva, ali svejedno smatram da bi bio red u pet mjeseci da se barem jednom ponudio platiti gorivo. Nije. Zaboravio je i da ga je draga katkad vozila na posao ili dolazila po njega zbog kiše iako je ona imala slobodan dan.
Sapun za ruke ili ne koristi ili koristi naš, jer ga u sedam mjeseci nije kupio, kao ni toalet papir. Čak i loši muževi iznose smeće, našem cimeru to nije palo napamet niti jednom. Kavu, sol, šećer, biber, deterdžent za suđe i sl. se podrazumijeva da koristi naše. Draga i ja volimo popiti pivo i uvijek ga imamo u hladnjaku i bezbroj puta smo ga počastile istim. Obroke neću ni brojati. U Lijepoj točno znam koje marke namirnica koristim i volim. Ovdje se još uvijek pronalazim. Često se dogodi da kupim nešto što mi se ne svidi i to uredno dam cimeru kojem je sve odlično. Na raspolaganju mu je i naš ps3, mikrovalna i toster. U stanu je bilo kuhalo za vodu, ali njegova cura ga je koristila za grijanje mlijeka i pokvarila. Nije im palo na pamet da kupe novo.

I sve ovo gore napisano je malo i beznačajno. Ja sam jako pedantna osoba i poznavajući sebe čak i da cimi opere kupatilo meni to ne bi bilo dovoljno dobro i prala bi iza njega opet. Nema mi ništa draže nego staviti slušalice u uši i "razbacati" se po stanu, pa onda za kraj napraviti inventuru i sebe same. Nije poanta u tome. Nećemo, Bogu hvala, propasti za malo soli i deterdženta. Nego što je na stvari. Sjedimo prije dvadesetak dana kod susjeda i bivšeg cimera na rođendanu. Već pred fajront i susjedova cura lagano počinje spremati stan. Kako smo u toku rođendana ostali bez cuge mi smo donijele još našeg piva kojeg, kako sam i rekla, uvijek imamo u pripremi. Pita me M. hoće nam spakirati te prazne boce da ponesemo. Govorim joj da ne bude blesava i da sam umorna od vračanja boca. Vračam ih samo zato što mi ih je lakše vratiti nego bacati. Staklene boce su samo 8 centi. I na kraju moje rečenice cimer doda "Da, i moje boce uzimaju." . Da pojasnim radi se o 6 staklenih boca koje već dva mjeseca drži ispod sudopera i koje sam ja samo fino posložila u vrećicu da ne smrde.
Gospodin se nakon svega gore nabrojanog nama našao prigovarati za 6 boca. Točnije 48 centi.
Sutradan kada smo se svi naspavali i otrijeznili sam sjela i nabrojala mu sve stvari za koje mu nikada ne bi prigovorila. Bilo mu je neugodno ili sam tada barem tako mislila. Od tada je prošlo točno 26 dana još uvijek nije kupio ništa niti počistio stan.
Upravo suprotno, zabio nam je nož u leđa. Danas smo trebale ići pogledati jedan stan. Pitale smo ga želi li ići s nama ukoliko se nama ne svidi da ga uzme on, jer smo svi očajni za stanom. I danas dok smo mi još spavale naš dragi cimer je otišao i dogovorio se s gazdaricom da uđe u stan.

Što bi rekla ona stara narodna "Budi dobar - pojedi .....".

Objavljeno u 11:28 • Pucaj (15) • Isprintaj • #

utorak, 25.08.2015.

Ne znam ja ništa, ja sam ovdje biciklom!

Ja naprosto nemam sreće s prijevoznim sredstvima. Jučer sam gledala cijene avionskih karata za Lijepu i odlučila na godišnji ići limenom ptičicom. To za mene nije bila niti malo laka odluka. Znam da smo u 21. stoljeću i da to više nije takav bauk i da se može naći super povoljnih karata. Nije stvar u tome. Problem je što imam hipsofobiju iliti strah od visine. Zbog toga se u lunaparku nikada nisam vozila na ničemu što ide i metar u zrak. Držala sam se autića na sudaranje i igrala karike na marike. :) I eto sada se napokon odlučim suočiti sa svojim strahom. Čitam što, gdje, kako, kada i u oko mi uleti važna obavijest da putne isprave moraju vrijediti minimalno 6 mjeseci. Dragoj naravno osobna istječe za 4 mjeseca od planiranog puta.

Dragi naš Vito vratio se s popravka uz napomenu majstora da ga prodamo dok možemo. Nekako počinjem misliti da je isti savjet dobio i prethodni Vitin vlasnik.. Uglavnom. Danas sam radila 2,5 sata. Dragu sam, zbog pošteđivanja Vite, čekala još toliko. Stavljam stvari u gepek, zatvaram gepek, shvatim da sam ostavila ključ u gepeku. Bravo Superwoman! Ili samo woman...Ili nisam dostojna ni toga... I što mi drugo preostaje? Uzimam bicikli i juriš po rezervni ključ. Sreća pa sam iritantno pedantna osoba pa točno znam gdje je rezervni. Prelazim prvu etapicu puta i odjednom počnem verglati u prazno.

Može li se oprati mrlja od lanca?

Objavljeno u 19:06 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

nedjelja, 23.08.2015.

Sami stranci, a svi Bosanci.

(Preporuka za uz čitanje Maajka)

Na anketno pitanje u Njemačkoj "Mislite li da u Njemačkoj ima previše Bosanaca?" 10% je odgovorilo "Da", a 90% "Šo? Pa neka nas."

Situacija 1.

Jedna od prvih stvari koje napravite kada dođete u stranu zemlju je da kupite karticu za mobitel. Kod nas u Lijepoj odeš do jednog od Todorićevog tiska/pošte/banke/fotostudija/ičegasvene i kupiš start paket. Staviš karticu u mobitel, pošalješ aktivacijsku poruku i to je to. Ovdje pak ne! Prilikom kupnje kartice s vanjske strane paketa piše broj, tako da možete odabrati koji vam je najbolji. Mi smo se odlučile za Lebaru. Kako mi ne znamo jezik dovoljno da zovemo službu za korisnike taj posao pada na susjeda. Operater se javlja nakon trećeg poziva, osobna karta je pri ruci i registracija može početi. Dolazimo do dijela s imenom. Operater : "Was? Jane Doe? Pa tako reci brate!". Srbin :) I još nam je objasnio da ne moramo aktivirati nikakve pozive nego da sa Lebarom slobodno zovemo svoje u Lijepu na kućni telefon. 1 cent 1 minuta!

Situacija 2.

Treba na posao, a kiša pljušti kao iz kabla. Zovemo taxi u zadni čas. Uletimo unutra i kako sam od nas četvero ja najbolje znala jezik (onda zamislite koliko su ostali "znali") objašnjavam čovjeku gdje trebamo ići i nije mi jasno zašto on to već ne zna. Ovdje kada zovete taxi morate znati i svoju krvnu grupu. Manju provjeru rade na aerodromima. Nazovete taxi i morate im točno reći gdje da dođu, koliko vas ima i gdje idete. Znači ustala sam na lijevu, jedva sam operaterki uspjela objasniti koliko nas je, gdje idemo i gdje da nas pokupi, a sad sjedim u taxiju i čovjek ne zna gdje treba ići, a k tomu još i kasnimo. Opet objašnjavam gdje idemo. Šuti. I šuti. I šuti. I taman kada sam se htjela izderati da gukne bilo što da ne šuti on će mrtav hladan "Ne znan ja gdje je to." na čistom dalmatinskom.
Stariji čovjek, školski primjer Rvata, katolika iz dijaspore. Na ruci prstenčina, a na njoj grb s početnim bijelim poljem. Naježih se. Radnja se odvija uoči predsjedničkih izbora u Lijepoj pa Splići skače tlak dok priča o našim političarima.
Ima dovoljno godina za mirovinu. Ima dosta nekretnina u obje države. Voli otići "doli" malo na more, ali mu ne pada na pamet da se vrati doma.

Situacija 3.

Dvije minute od naše kuće nalazi se trgovina Penny. Na kasi radi mladić naših godina i zamijetila sam da mu na pločici s imenom (koje ovdje svi nose svuda) piše prezime i u prezimenu slova Ž i Ć. Ovaj je naš, pomislih, ali ništa, ni riječi. Stotinu puta on je bio na kasi kada smo išle u trgovinu, a kako nemamo vlastoručni potpis na poleđini kreditne kartice uvijek moramo predočiti osobnu. I dotični Žć morao je znati od kud smo. Kad god smo bile na kasi namjerno smo pričale bilo što samo da čuje naš govor. Ništa. Onda jednog dana poznata scena. Prilazimo kasi, Žć prilazi i s osmijehom od uha do uha pita nas "Kako ste?". Nije to bio ni Hrvatski ni Srpski ni Bosanski. Bio je to google balkanski. Znate ono kad u google prevoditelj ukucate nešto pa onda poslušate izgovor. Dečko je sve te mjesece učio 5 riječi da nam se može obratiti na "našem". :)

Situacija 4.

Mjesto radnje U bahn. Prvi susred s tim čudom. Draga i ja maksimalno koncentrirane pokušavamo shvatiti gdje trebamo izaći. Unutra puno ko čep. Malo dalje od nas stoje dva dečka. Jedan ne prestaje buljiti u mene. Uspijeva se odvaži i priđe.
Er : "Wie gehts?"
Ich: "Sehr gut. Danke!"
Er : "Bla bla, bla i bla bla"
Ich: "Sorry i don't understand".
Er : "Where are you from?"
Ich: "Croatia!"
Er : "Ma daj nemoj zezat. Moj otac je iz Splita, ali ja ne znam Hrvatski." (također na google dalmatinskom)

Eto što reći. Split je vidio samo na globusu, ali svejedno mu je galebarenje u krvi.


Situacija 5.

Prvi put smo u Nürnbergu. Obavile smo dobar shoping. Pojele najfinije kobase u najtvrđem kruhu. Sada lagano šetamo i nadamo se da ćemo na koncu pronaći auto. Prolazimo kroz ulicu sv. Kave očito jer su terase pune, a miris kave omamljuje. Prolazimo pored jednog od mnogobrojnih kafića i gotovo u isti glas počinjemo pjevušiti pjesmu koja je dopirala iznutra. "Nisu to kiše to nebo plače...". I tek onda mi do mozga dolazi da nismo u Lijepoj nego u Njemačkoj i da smo upravo nabasale na "naš" birc. Memoriramo lokaciju i obećajemo si da drugi puta dolazimo ovdje na kavu.

Objavljeno u 15:53 • Pucaj (7) • Isprintaj • #

petak, 21.08.2015.

Ti si kćeri tatin sin!

(Preporuka za uz čitanje Elemental)

Simptomi starenja :

- mlađi brat ti je završio srednju
- za ručkom razmišljaš što ćeš sutra kuhati
- ne možeš se sjetiti kada si zadnji puta igrala skrivača
- uvod u rečenicu ti je "u moje vrijeme"
- na poslu se pokušavaš sjetiti jesi li ugasila peglu
- dobivaš pozivnice za svadbu od školskih kolega
- mama te pita za savjet
- osamnaestogodišnjake nazivaš djecom
- prijateljica ti javi da je trudna...

Slabo se sjećam vrtića. Kroz maglu vidim trošnu zelenu ogradu i lik tete. Ne pamtim joj ime. Općenito imam problem s imenima. Vidim lica neke djece i to je sve. Nje se iz vrtića ne sjećam, ali znam da smo se već tamo skompale. Druženje se nastavilo u osnovnoj, na treninzima, srednjoj pa do danas. Nikada nismo bile najbolje prijateljice. Možda smo zato i opstale.
Njena sestra je najbolja prijateljica moje drage pa je zadnjih nekoliko godina naše druženje bilo intenzivnije. Ne slažem se s njom u iks stvari. Ona je odabrala neki svoj put meni posve stran. I ne znam zašto mene to ljuti kada je u suštini loša jedino po samu sebe. Pretpostavljam zato što mi je stalo. Uvijek me raduje kava s njom. Dobro je društvo. Jedni od najboljih provoda vežu se uz nju. Lijepo je imati prijatelja koji će popiti kavu s tvojom mamom kada si ti daleko. Važno mi je da znam roditelje svojih prijatelja i da moja mama zna moje društvo.
I onda jednog dana javi da je trudna. Ona s kojom sam bježala od policije (ništa ozbiljno ). Ona s kojom sam gradila kućicu od pet cigli i tri daske. Ona s kojom sam na prevaru prvi puta markirala sat. Ona s kojom dijelim toliko lijepih i ružnih uspomena. Ne ide mi to nikako u glavu. Pa ona je još dijete. Ja sam još dijete. Ili nismo više djeca?



Kada se to dogodilo? Ja još uvijek tu i tamo zaigram nogomet. Imam ps3 i tamagotchija na mobitelu. Obožavam gledati crtane filmove. Ja sam veliko dijete, a moji prijatelji imaju djecu.

Danas je javila da će biti curica. I prvo mi je na pamet pao film Mi nismo anđeli i tata Nikola. hihi Draga i ja smo navijale za dečka jer smo zaključile da za njih ima boljih igrački. Ma nema to veze sa seksizmom. Ne smatram da dečki bolje prolaze u životu. Sve ovisi tko se kako postavi. Jednostavno više volim action man-a od barby!

Jednom davno u Dalmaciji čovjek dobio kćer, a nadao se sinu. Da ga utješi prijatelj mu reče "Ma ne brini, ako sad nema miška dobit će ga kad naraste". True story!

Ne mogu dočekati bebicu. Biti će to prva beba u društvu. Postati ću tipična teta iz Njemačke haha
D me smatra za jako maštovitu i kreativnu osobu pa me zamolila za pomoć oko odabira imena. Još od kada se prikazivala serija Ljubav u zaleđu sa sestrama Sašom, Matijom i Vanjom sam zaljubljena u ta unisex imena za cure. Favorit mi je Matija. Zamišljam jednu lijepu, ambicioznu i samostalnu mladu ženu koja zrači samopouzdanjem.
Proučila sam i značenja imena i tu mi je za oko zapala Nika - pobjeda.

Imate li vi djecu? Kako ste odabrali ime?

Objavljeno u 16:23 • Pucaj (14) • Isprintaj • #

četvrtak, 20.08.2015.

Trči vrime, cvili maska.....ča je život vengo fantazija?

(Preporuka za uz čitanje HP)

Danas je točno 8 mjeseci od kada smo prvi puta stupile na teritorij Njemačke. Iskusile smo i zimu i proljeće i ljeto, a kako trenutno stvari stoje, i jesen. Prvi dojmovi nisu bili obećavajući. Sreća u nesreći je da su se svi cimeri iz prijašnjeg posta iselili iz stana. Neki su se vratili u Hrvatsku, neki su našli druge poslove. Zamijenili su ih novi cimeri, ali nakon tjedan dana i oni su otišli. Ništa niste pogriješili ako ste upravo pomislili da nam je kuća kao kolodvor. Znači trenutno smo u kući K iz Hr, draga i ja. Mir i tišina, a kuća čista i uredna! Mjesec i pol dana djelile smo krov i sa jednim, pazite sad, Rumunjem iz Španjolske koji trenutno živi u Njemačkoj. Ne zna engleski. Zna rumunjski i španjolski. Ima nešto premoćno u tom španjolskom. Kada bi jezik imao fizički izgled mislim da bi španjolski zračio seksipilom. Napokon se isplatilo gledati Esmeraldu, Marisol i ostale Prisionere. :) Ne, nije se ispostavilo da je sam svoj otac. Ispostavilo se da je totalni nečovjek, a otac mu je na Siciliji član poznate Cosa nostre..

Nakon tri mjeseca bicikliranja i pješačenja po snijegu čovjek bi pomislio da možemo preći u profesionalne bicikliste. Ne! Ni za jednu jedinu stepenicu nismo podignule kondiciju. U stvari, pao je dogovor, ili kupujemo auto ili se vraćamo doma. Ni jedna se nije htjela vratiti, pa smo kupile auto. Polovan dakako. Čak nas je uspješno dovezao do Hrvatske na zasluženi godišnji. Vraćajući se natrag za Njemačku našeg malog, crnog ljubimca uhvatila je neka viroza i jednostavno je stao. Negdje u Austriji gdje je i Bog rekao laku noć.. Nisam ni mislila da kod nas nešto može proći tako olako bez prethodne kalvarije. Dobra cijena, dizel, samo jedan vlasnik prije nas, devet godina, pa k tomu još i crn. E pa neće da može! To što smo taj dan doživjele i proživjele ne želim spominjati niti misliti na to nikada više. Agonija je trajala mjesec dana, a onda je jednoga dana ozdravio i vratio se kući. Sreća nije dugo trajala. Prije nekoliko dana, vozeći 30 na sat, išle smo na posao. Ničim izazvan opet je stao. Sada pjevušimo back to black dok lagano pedalimo.

Katkad pomislim da je možda ipak voljeti grijeh i da nas Svevišnji kažnjava. Ne znam...

Zbog svih čuda doživljenih i proživljenih s njim pronalazak stana pao je u drugi plan. Opet smo na pozitivnoj nuli, a za ulazak u stan traže se pozamašne kaucije. Trebam li napomenuti da je jako teško naći namješten stan? Švabo je to. :)
Doduše, imaju dobrih ponuda što se namještaja tiče. Npr. uz kupnju trosjeda na razvlačenje na poklon dobijete još 11 kućanskih aparata i to sve za samo 200 €! Ako uzmemo u obzir da je samo usisavač 50 € onda je to pravo dobra ponuda.
Nedavno smo išli u razgledavanje dvosobnog stana. Ulazimo u podrum kuće preuređenog u nenamješten stan. Kuhinja može proći. Patim od prozora u kuhinji kroz koji ću gledati prirodu dok pravim ručak ili perem suđe. Ali da gledam u zid i stepenice baš i nisam imala uplanu. Slijedi soba za rublje. Ako ikada budete živjeli u Njemačkoj znajte da je ovdje valjda zakonom zabranjeno sušiti rublje u stanu! Perilica za rublje mora imati sama svoju sobu, a djeca i kućni ljubimci se mogu malo stisnuti u ostatku stana. Što već dokazuje sljedeća prostorija zvana spavaća soba?! Odokativno sobica dva sa dva. Na jednom kraju dva prozora različitih oblika i dimenzija, paralelno s njima ulazna vrata. Ostaju nam dva čista zida. Ukratno morali bi birati hoćete li u sobu staviti krevet ili ormar. Za oboje bi morali imati polu francuski krevet i ormar s kliznim vratima. Druga spavača je odlična, prostrana sa fino raspoređenim prozorima. O dnevnom boravku ću samo reći da nisam ni primjetila da sam u njemu dok gazdarica nije pitala kako nam se sviđa. Izgleda kao mrvicu veće predsoblje. I opet prozori? Jednostavno sam glupa i ne shvaćam u čemu je štos s različitim prozorima na istom zidu. Kupaonica čist ok. Rekli smo da ćemo se javiti. A svi znamo što znači kada nakon razgovora za posao potencijalni poslodavac kaže da će se javiti. :)
Posao je dobar. Ništa prezahtjevno i stvarno tko god želi može naći posao u bilo kojem od lanaca brze hrane. Možda nije ono za što ste se školovali, ali je posao i plača je dobra i redovita. Ako ništa barem polako učite jezik dok tražite novi posao. Prvih mjesec dana smo govorile da je ovaj posao samo privremen dok malo ne savladamo jezik da možemo tražiti dalje. Sada mi se baš i ne žuri više. Zicer je zicer. :)

Eto u tri posta uspjela sam strpati 8 mjeseci. Ne znam tješi li me ili me plaši koliko vrijeme brzo leti?

Objavljeno u 13:12 • Pucaj (5) • Isprintaj • #

utorak, 18.08.2015.

Dome, slatki dome?!

(Preporuka za uz čitanje TS Zvona)

Šest ujutro. Čekamo na stanici. Valjda. Tri puta sam pitala šofera gdje smo, tvrdio je da smo na autobusnom kolodvoru. Nije se tako činilo. Nismo ni došle, a već smo shvatile koliko se Njemačka i Hrvatska razlikuju. Menadžerica dolazi po nas. Tako barem draga tvrdi, ja sam dugo mislila da je menadžer došao po nas... Do odredišta imamo 40-tak km pa uspijevam pobijediti strah zvani engleski jezik.
Sram me priznati, ali nakon osam godina učenja njemačkog (4 u osnovnoj i 4 u srednjoj) u mojoj glavi nije ostalo ništa osim brojeva. Jednostavno mi nije zvučao lijepo, a ni profesori nisu napravili ništa da ga zavolim. Engleski sam dobila tek u prvom srednje. Moj brat je upravo kretao u prvi osnovne i, po novom sustavu, odmah dobio engleski jezik. Moje i njegove lekcije bile su potpuno iste, samo što su njegove bile malo šarenije. Dakle, u Njemačku dolazim sa, nikad naučenim, njemačkim jezikom i kompleksom engleskog. Srećom za ovaj posao jezik nije bio uvjet. Dovoljno je bilo poznavanje engleskog.
Prolazimo pored budućeg radnog mjesta. Onih "samo 10 km od kuće do posla" mi se više ne čini kao mačji kašalj. Ulazimo u kuću. Dočekuje nas, ni više ni manje, nego Hrvatica. Drugi cimer iz susjedne nam BiH spava kao i još jedna sunarodnjakinja.Četvrti cimer, također iz Hr je trenutno na Urlaubu. Menađer/ica odlazi i ostavlja nam jedan dan prilagodbe. Dok cimi kuha kavu promatram kuću. Raspored prostorija upravo onakav kakvog, danas sutra, želim u vlastitom stanu. Velika kuća s jednako velikom terasom. Interneta naravno nema. Nisam ovisnica o netu, ali u stranoj zemlji svakako dobro dođe. Kuhinja prljava. U hodniku smrdi kao da još uvijek nisu pronašli sve sudionike igre skrivača. Tuš i toalet Bože pomozi! Ulazimo u našu sobu i kao 7 patuljaka zaključujemo da je netko spavao u našem krevetu. Netko jako prljav..
Dolazeći ovamo zapazila sam da je Kika svega 2 minute pješice od nas pa odlazim kupiti posteljinu.
Napokon naspavane dočekale smo cimere da dođu s posla. Razgovor koji je uslijedio nije bio niti malo ugodan. Cimeri nisu imali niti jednu lijepu riječ o poslu. Da smo njih slušale istim busom bi se vratile kući. Srećom naučila sam da sama gradim vlastito mišljenje o nečemu ili nekome, a ne da kopiram tuđe, jer svi smo različiti. Cimeri su bili ogorčeni agencijom preko koje su došli i tu ih jedino mogu shvatiti. Njih nitko nije upozorio na 10 km biciklom ili pješice (ovisno o vremenskim uvjetima). Žalili su se da su nenaspavani i da imaju malo radnih sati. A vrijeme je pokazalo da su neispavani jer po cijelu noć piju u kuhinji i nitko ne može spavati od njih. Imaju malo sati jer nisu tražili da rade duže.
Ljudi misle da je Njemačka obećana zemlja i da će čim pređu granicu biti bogati i uspješni. Zaborave da do jučer nisu niti imali posao...

Objavljeno u 19:51 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

nedjelja, 16.08.2015.

Prvi put je najteže

(Preporuka za uz čitanje HP )

Bilo je dva sata iza ponoći. Nas četvero odlučilo je, nakon toliko piva, otići nešto pojesti. Dok smo tako sjedili i
čekali jelo započeli smo, sad već tradicionalni kafanski razgovor, što i gdje raditi?
- "Jesi vidjela status od Jane Doe? Traži ljude za posao u Njemačkoj." - odjednom će A.
Ostatak razgovora pravili smo popis stvari koje moramo spakirati u kofere. Razrađivali plan i program kako reći svojima. Ukratko stvar je bila riješena! Sutra kada se naspavamo idemo za Njemačku. Tako utješeni, punog stomaka i sretnih misli otišli smo kućama. Nedjelja me uvijek probudi ranije od planiranog. Prije nego sam i otvorila oči kroz glavu mi je proletio sinoćnji razgovor. I premda sam u to vrijeme već dugo sa dragom gledala kako se dočepati posla u inozemstvu ova ideja uhvatila me totalno nespremnu. Kažu pazi što želiš,može ti se ostvariti! Dobrih pola sata sjedila sam u krevetu s rukama iznad tastature, spremna javiti se Jane Doe.Pitala sam o čemu se radi i odgovor je stigao u rekordnom roku. Bio je to odgovor bez šminke, tako je kako je, uzmi ili ostavi. I premda mi se baš i nije svidjelo sve što mi govori bilo mi je drago da ne zvuči presavršeno da bi bilo istinito. Ukratko, Jane radi u jednom poznatom lancu brze hrane (u nastavku teksta služiti ću se velikim slovom B kao burger) u Njemačkoj i sada su se otvorila još dva radna mjesta. Ne bi radile na istom mjestu. Ona bi bila udaljena od nas cca 100 km. Mi bi od kuće do posla imale desetak kilometara biciklom, jer se nalazi na autocesti. Bruto plaća oko 1300 e. Nema muke oko traženja stana jer B već ima kuću za radnike po cijeni od
250 e. Jesam spomenula da je u vrijeme našeg dopisivanja vani padao snijeg, a Božić kucao na vrata? Poslala sam kratku poruku dragoj "Jel idemo u Njemačku?". Stigao je još kraći odgovor "Idemo.". Poslah i drugi upit uz napomenu da ne nastavljam šalu od sinoć nego da Jane već čeka naš odgovor da može pričati sa šefom. Opet sam dobila odgovor "Idemo.". Pošto sam veliki šaljivdžija mislila sam da draga i dalje ne shvaća ozbiljnost stvari te sam ju odlučila nazvati i sve fino objasniti. Ona je i dalje bila ustrajna u svom odgovoru. Iznenadila me i ohrabrila njena odlučnost te sam jednostavno napisala Jane da se dogovori sa šefom i javi nam detalje što ponijeti i gdje i kada doći. Teži dio je tek slijedio. Trebalo je reći mami da, tek što sam došla kući sa još jedne sezone, već idem dalje. Ovoga puta na neodređeno vrijeme. Navikla je majka da me nema. Sa osamnaest sam prvi puta otišla od kuće na dvije godine. Kratko sam bila kući i opet otišla na dvije godine. Zatim su uslijedile dvije ljetne sezone od po 4 mjeseca, ali unatoč svom tom odsustvu nisam znala kako joj saopćiti ovo. I to baš sada kada se toliko radovala da ćemo napokon neki blagdan provesti zajedno. Nakon šoka, plakanja i ljutog zaključka da više neće slaviti Božić uslijedila je tišina. Najgora je tišina. Znala je da tražimo posao vani i duboko u sebi bila je svjesna da ćemo ga na koncu i naći, ali svejedno je uvijek šok ćuti takvu vijest. Na sreću imali smo rok od tri dana da se spakiramo i krenemo, pa nije bilo previše mjesta plakanju. Sad već tradicionalno mama i brat su stajali u hodniku i čekali da se pozdravim sa svojom sobom i najdražom tigricom. Uvijek mi najteže pada pozdraviti se s njim i uvijek mi on najviše nedostaje. Možda zvuči glupo da mi pored ljudi najviše nedostaje životinja, ali nekako, sa bližnjima sam uvijek u kontaktu gdje god bila. Hvala Bogu na tehnologiji! Ali s njim...eh Prvi puta u životu popila sam tabletu za smirenje i stvarno ne znam što bi da nisam. Pomogla mi je da prespavam cijeli put. Probudih se u Nürnbergu. Probudih se u nečijem tuđem životu...

Objavljeno u 11:05 • Pucaj (11) • Isprintaj • #

subota, 15.08.2015.

Predgovor

(Preporuka za uz čitanje Đole)

Volim čitati knjige, ali sam strašno izbirljiva prilikom traženja štiva. Kako ne sudim po koricama i od kad sam
shvatila da naslov nije nikakav uvod u knjigu, predgovor mi je najbolji prijatelj! Volim taj mali uvod. Volim onaj
osjećaj posebnosti kada misliš da se pisac obraća samo tebi!

Nije ovo spomenar da bih pisala ime, prezime, datum rođenja, najdražu boju i sve što već ide. Možda vaša iritantna susjeda ima isto ime kao ja i ne možete se oteti tom dojmu. Možda vam je netko s mojim prezimenom značio previše
u prošlosti. Možda znate ponešto o psihologije i ne svidi vam se moj izbor boje. Stoga nećemo riskirati. :)

Ono što vi trebate znati je da mi ovo nije prvi blog. Spadam u onu generaciju koja je kradom, pod satom informatike,
pisala svoje prve postove. Toliko sam stara da sam imala birotehniku u školi i toliko sam mlada da sam bila zadnja generacija koja je imala taj bučni predmet. Naravno da je moj prvi blog bio prepun tinejdžerske drame i svega onoga
što sada muči moga brata, a meni izgleda smiješno. Onda sam se našla na velikoj prekretnici u životu. Kraj srednje i odlazak na fakultet stotinjak kilometara od rodnoga grada. Prvu godinu dana nisam imala net i tako je blog pao u drugi, treći i četvrti plan. Kada sam opet uspostavila vezu sa virtualnim svijetom i htjela nastaviti pisati blog odjednom mi se
činio glupim. Uslijedili su šok i nevjerica. Što mi bi da pišem takve gluposti? Blam blamova! Mrzila sam ga, ali rak u
meni nije dozvolio da ga deaktiviram i hvala mu na tome! Katkada kada se osjećam posebno glupo pročitam neki od
starih postova, čisto da se podsjetim da koliko god to nama neprimjetno bilo ili koliko god to ne htjeli, svi odrastamo, sazrijevamo i učimo na greškama. I tako se rodio moj drugi blog. Starija i iskusnija odlučih da ovoga puta moji postovi
moraju biti korisni ljudima. Informirala sam ljude i dijelila savjete o svemu što znam. Pisala zanimljivosti o dragim mi
gradovima, savjetovala kako odabrati najbolje mjesto za krletku i sl. Nije to bio loš blog, ali i njega sam prerasla.
Mislila sam da to što sam otišla u drugi grad daleko od mame, sama perem i peglam robu, kuham (ili barem pokušavam), raspolažem novcem i nikome ne polažem račune, znači da sam odrasla.

Od tada je prošlo šest godina i mogu vam reći da još uvijek nisam odrasla. Sada sam osoba u dugoj i sretnoj vezi.
Sada sam osoba koja razmišlja o budućnosti. Ne budućnosti od nekoliko dana ili mjeseci. Nego budućnosti zauvijek.
I kako nije teško zaključiti da u Lijepoj našoj budućnosti nema ni za onih nekoliko mjeseci pala je jedna od najaktualnijih
odluka - budućnost potražiti u drugoj državi.

Ovoga puta nemam nikakav plan. Kao što u nazivu piše "što na umu to na drumu" tako će i biti. Truditi ću se redovito pisati postove o svemu. Znam da trenutno svi gledaju kako da pronađu posao u inozemstvu i da vas sve zanima iskustvo onih koji su već tamo tako da će i to biti jedna od tema bloga.

Neka bude treća sreća! :)

Objavljeno u 14:03 • Pucaj (4) • Isprintaj • #