nedjelja, 23.08.2015.
Sami stranci, a svi Bosanci.
(Preporuka za uz čitanje Maajka)
Na anketno pitanje u Njemačkoj "Mislite li da u Njemačkoj ima previše Bosanaca?" 10% je odgovorilo "Da", a 90% "Šo? Pa neka nas."
Situacija 1.
Jedna od prvih stvari koje napravite kada dođete u stranu zemlju je da kupite karticu za mobitel. Kod nas u Lijepoj odeš do jednog od Todorićevog tiska/pošte/banke/fotostudija/ičegasvene i kupiš start paket. Staviš karticu u mobitel, pošalješ aktivacijsku poruku i to je to. Ovdje pak ne! Prilikom kupnje kartice s vanjske strane paketa piše broj, tako da možete odabrati koji vam je najbolji. Mi smo se odlučile za Lebaru. Kako mi ne znamo jezik dovoljno da zovemo službu za korisnike taj posao pada na susjeda. Operater se javlja nakon trećeg poziva, osobna karta je pri ruci i registracija može početi. Dolazimo do dijela s imenom. Operater : "Was? Jane Doe? Pa tako reci brate!". Srbin :) I još nam je objasnio da ne moramo aktivirati nikakve pozive nego da sa Lebarom slobodno zovemo svoje u Lijepu na kućni telefon. 1 cent 1 minuta!
Situacija 2.
Treba na posao, a kiša pljušti kao iz kabla. Zovemo taxi u zadni čas. Uletimo unutra i kako sam od nas četvero ja najbolje znala jezik (onda zamislite koliko su ostali "znali") objašnjavam čovjeku gdje trebamo ići i nije mi jasno zašto on to već ne zna. Ovdje kada zovete taxi morate znati i svoju krvnu grupu. Manju provjeru rade na aerodromima. Nazovete taxi i morate im točno reći gdje da dođu, koliko vas ima i gdje idete. Znači ustala sam na lijevu, jedva sam operaterki uspjela objasniti koliko nas je, gdje idemo i gdje da nas pokupi, a sad sjedim u taxiju i čovjek ne zna gdje treba ići, a k tomu još i kasnimo. Opet objašnjavam gdje idemo. Šuti. I šuti. I šuti. I taman kada sam se htjela izderati da gukne bilo što da ne šuti on će mrtav hladan "Ne znan ja gdje je to." na čistom dalmatinskom.
Stariji čovjek, školski primjer Rvata, katolika iz dijaspore. Na ruci prstenčina, a na njoj grb s početnim bijelim poljem. Naježih se. Radnja se odvija uoči predsjedničkih izbora u Lijepoj pa Splići skače tlak dok priča o našim političarima.
Ima dovoljno godina za mirovinu. Ima dosta nekretnina u obje države. Voli otići "doli" malo na more, ali mu ne pada na pamet da se vrati doma.
Situacija 3.
Dvije minute od naše kuće nalazi se trgovina Penny. Na kasi radi mladić naših godina i zamijetila sam da mu na pločici s imenom (koje ovdje svi nose svuda) piše prezime i u prezimenu slova Ž i Ć. Ovaj je naš, pomislih, ali ništa, ni riječi. Stotinu puta on je bio na kasi kada smo išle u trgovinu, a kako nemamo vlastoručni potpis na poleđini kreditne kartice uvijek moramo predočiti osobnu. I dotični Žć morao je znati od kud smo. Kad god smo bile na kasi namjerno smo pričale bilo što samo da čuje naš govor. Ništa. Onda jednog dana poznata scena. Prilazimo kasi, Žć prilazi i s osmijehom od uha do uha pita nas "Kako ste?". Nije to bio ni Hrvatski ni Srpski ni Bosanski. Bio je to google balkanski. Znate ono kad u google prevoditelj ukucate nešto pa onda poslušate izgovor. Dečko je sve te mjesece učio 5 riječi da nam se može obratiti na "našem". :)
Situacija 4.
Mjesto radnje U bahn. Prvi susred s tim čudom. Draga i ja maksimalno koncentrirane pokušavamo shvatiti gdje trebamo izaći. Unutra puno ko čep. Malo dalje od nas stoje dva dečka. Jedan ne prestaje buljiti u mene. Uspijeva se odvaži i priđe.
Er : "Wie gehts?"
Ich: "Sehr gut. Danke!"
Er : "Bla bla, bla i bla bla"
Ich: "Sorry i don't understand".
Er : "Where are you from?"
Ich: "Croatia!"
Er : "Ma daj nemoj zezat. Moj otac je iz Splita, ali ja ne znam Hrvatski." (također na google dalmatinskom)
Eto što reći. Split je vidio samo na globusu, ali svejedno mu je galebarenje u krvi.
Situacija 5.
Prvi put smo u Nürnbergu. Obavile smo dobar shoping. Pojele najfinije kobase u najtvrđem kruhu. Sada lagano šetamo i nadamo se da ćemo na koncu pronaći auto. Prolazimo kroz ulicu sv. Kave očito jer su terase pune, a miris kave omamljuje. Prolazimo pored jednog od mnogobrojnih kafića i gotovo u isti glas počinjemo pjevušiti pjesmu koja je dopirala iznutra. "Nisu to kiše to nebo plače...". I tek onda mi do mozga dolazi da nismo u Lijepoj nego u Njemačkoj i da smo upravo nabasale na "naš" birc. Memoriramo lokaciju i obećajemo si da drugi puta dolazimo ovdje na kavu.
Objavljeno u 15:53 • Pucaj (7) • Isprintaj • #
