četvrtak, 22.10.2015.
Marica na ivici
(Preporuka za uz čitanje nacionale)
Nema me dugo. Živcira me to. Ovaj tjedan nam napokon dolazi Internet, a mi nismo tamo. Gdje smo? U tri lepe. Kriza je za radnicima. Desetak ljudi se zapošljava, što na kasi što u kuhinji. (Ozbiljno zainteresirani se mogu javiti 
) Ugl. draga i ja bačene smo u drugi burger na ispomoć. Koliko dugo nitko ne zna. Stan u kojem smo trenutno nema faking vrata na kuhinji (jedinoj zajedničkoj prostoriji u stanu) i to je veliki problem kada imate slab san kao ja. Doduše nije problem što ima puno ljudi, problem je što ima malo obzira. I tako je trenutno jedini net koji imam onaj na mobitelu, a stvarno nemam živaca preko njega obilaziti blog.hr. A nedostaje mi blog. Vi ste mi jedina veza sa normalnim svijetom. Puno zanimljivih tema se povlači ovih dana i ne sumnjam da su prigodni postovi tu.
Jedna od takvih tema je legalizacija medicinske trave, žiže, vutre, grassa, marice, ruka, ganđe od volje vam. Eskimi imaju preko 200 naziva za snijeg što dovodi do zaključka da sve što je lijepo ima više naziva. Vjerujem da su mnogi blogeri već obradili ovu temu pa eto i ja želim sa vama podijeliti svoje iskustvo. Konzumiram li travu? Naravno! Što mislite od kud mi super moć? Sve je počelo na faksu. Prije toga nikada nisam probala niti cigarete. Prošla sam sva ona adolescentska iskušenja i nagovaranja društva. Jednostavno me to nije privlačilo. Čak štoviše, bila sam onaj naporni antipušač koji će vam pokušati ugasiti cigaretu. I onda je, kažem, došao fakultet i svi ti novi divni, mladi, pametni, talentirani ljudi. Kada bi joint kružio sobom uredno sam bila ponuđena i još urednije prosljeđivala dalje. Potom bi ih promatrala. Smijali su se. Imali genijalne misli i ideje. Bili bi razdragani i puni ljubavi. Nitko nije povraćao, pravio izgrede, postao agresivan i sve ono što sam viđala kod prijatelja pod utjecajem legalnog alkohola. Poželjeh probati. Nisu mi dali da im trošim dragocjene dimove pa su me natjerali da prvo naučim uvlačiti dim na pravoj cigareti. Uspjela sam! Povukla sam duboko i zadržala dah. Ponovila sam postupak nekoliko puta. Ništa. Rijetko uhvati prvi put - objasnili su mi. Uhvatilo me tek četvrti i bilo je savršeno. Sve brige pale su u treći plan. Nakon dugo vremena po prvi puta sam se totalno opustila. Srce mi je bilo veliko ko kuća, a vilica me naredna tri dana boljela od smijeha. Na moje zaprepaštenje već sutradan uhvatila me kriza. Razočarati ću vas, ali nije mi se tražila trava. Postala sam ovisna o nikotinu. Tom legalnom zlu! Toga dana počela sam pušiti. Nisam pušila puno, tek nekoliko cigareta dnevno, ali sam pušila. Travu zapalim u prosjeku tri puta godišnje. Prvo zato što mi se ne traži (iako volim zapaliti), a drugi i glavni razlog je što volim zapaliti isključivo u dobro raspoloženom društvu, a to je ovih dana rijetkost. Trebalo mi je dugo da se ostavim cigareta, ali mogu se pohvaliti da sam uspjela. Nikada nisam poželjela probati nešto drugo, a nije da nisam imala prilike. Jednostavno me drugo ne zanima i sve drugo stvara ovisnost, a nakon bitke s nikotinom ne treba mi novo zlo! Stoga mi je iznimno smiješno za čuti onu ustaljenu da su svi narkomani počeli s travom. Ne dragi moji, počeli su s cigaretom!
Među čitateljima će sigurno biti još ovisnika o nikotinu i vama toplo preporučam jednom mjesečno zapaliti joint od čiste trave da pročistite pluća! Ako postoji negativni učinak trave onda je to definitivno činjenica da nakon konzumacije raste apetit, naročito za slatkim!
Don't drink and drive, smoke and fly!
Objavljeno u 13:11 • Pucaj (16) • Isprintaj • #
nedjelja, 04.10.2015.
Ti si mi u krvi
(Preporuka za uz čitanje HP)
Po običaju ustala sam na prvi zvuk alarma. Sat je pokazivao 5:45, eh Milena generacijo… Ne volim ići spavati jer uvijek imam „pametnijeg posla“, ali jednom kada zaspem onda se ne volim buditi. Zvuči poznato? Odlučila sam da mi ništa neće ovi dan pokvarit i sa smiješkom otišla u školu. Školski sati vukli su se kao ponedjeljak i već kada sam izgubila svaku nadu da će obiteljsko ikada proći oglasilo se zvono. Nas tri balave tinejdžerice uputile smo se prema „bijeloj zgradi“. Mislim da svaki grad ima svoju Bijelu. To je šukunbaka današnjih shoping centara. Bijela zgrada sa nekolicinom butika nepoznatih imena, obaveznom zlatarnicom, zlatnom tablom koja pokazuje da je na katu neki odvjetnik ili javni bilježnik i sumnjivim podrumom. Po dogovoru ispred zgrade nas je dočekao mršavi, crni mladić, ispijena lica, u srednjim dvadesetim. Predstavio se nadimkom. Poveo nas je do podruma. Ušli smo u jednu od onih šupa sa vratima od drvenih letvica zabarikadiranih kartonskom kutijom. Na naše zaprepaštenje zaključao je vrata. Rekao je da se mnogo djevojaka preplaši prvog puta i da su neke polugole istrčale na van. Pogledale smo se pogledom „zajedno smo jače“ i sjele na prašnjavi krevet. Na stolu je stajala igla. Bila je toliko velika da sam se stigla pet puta predomisliti dok sam ju odmjeravala od vrha do dna. Znala sam i da postoji opasnost od stvaranja ovisnosti. Gotovo svaka osoba koju znam da je probala vratila se po još. I svaki puta doze su bile sve veće i veće. Ali želja je bila jača od straha. Pitao je gdje ću. Pokazala sam na nogu. Da se ne vidi. Bol je bila izdrživa. Kada je završio pogledala sam prijateljice. Divile su se mojoj hrabrosti. Otišla sam kući i bacila se na krevet. Pričala sam si bajku uspavanku da sam karakter i da će sve ostati samo na tome. Nisam željela da se moja majka srami zbog mene. Konzervativna smo sredina. Tko će me htjeti zaposliti takvu? A i skup je to hobi. Krize su počele već idućeg dana. Nisam se dala. A one su se vračale iz dana u dan i tako devet godina. Sada je stvarno postalo neizdrživo. Pod hitno mi treba nova tetovaža!
Objavljeno u 02:45 • Pucaj (18) • Isprintaj • #
