ponedjeljak, 31.08.2015.

Ljubav za sve!

(Preporuka za uz čitanje <3)

Nisam osoba koja dugo može podnijeti prisustvo ljudi. Možda zvuči grubo i bezdušno, ali takvi su i ti ljudi. Ostalo mi je malo dobrih prijatelja vrijednih čuvanja. Druge sam protjerala iz mog života. Nisu zaslužili biti u njemu. Dugo sam mislila da sam ja ta koja mora s oduševljenjem prihvatiti sve što joj život da i biti sretna, jer bolje nisam ni zaslužila. Naša balkanska sredina natjerala me da volim sve osim sebe same. Imala sam kompleks manje vrijednosti. Hodala kroz život kao da imam grimizno slovo na sred grudi. Bojala se. Bojala sam se toliko jako da čak ni mami, kojoj sve govorim, nisam ništa rekla.
A onda jednoga dana pojavila se ona. Naprosto sam dobila krila, vinula se u nebesa i više me nitko nije mogao zaustaviti. Prestala sam se skrivati u ormaru. Premda je moj ormar vrlo ugodno mjesto za boravak postao je premalen za dvoje.
I onda sam postala kivna na svijet i ljude. Ne sve, naravno. Nisam od autohomofoba postala ksenofob. Kao da sam tek progledala. Koja budala je rekla da je ljubav slijepa? Započela sam jedan kvalitetan život. Postala sam pozitivist. Odjednom je sve dobilo smisao. Draga je postala centar moga svijeta. Napravila je onu prekretnicu kada dijete jednostavno mora pustiti mamu i sigurnost doma i početi svijati svoje gnijezdo. Nije moja mala obitelj pala u drugi plan niti sam stavila nju prije njih. To jednostavno nisu iste ljubavi i isti životi. Nas dvije hrabro smo se uputile na jedno životno putovanje. Kada bi vam pričala što smo sve prošle možda bi i knjigu objavila. Hm...Najbolje od cijelog puta je to što smo nailazile na razne ljude, raznih uzrasta iz raznih regija i nikada nismo doživjele diskriminaciju. A moram napomenuti da smo dugo živjele na otoku. Nije predrasuda, jednostavno je činjenica da je tamo zatvorenija, konzervativnija populacija. Ili sam barem ja tako mislila. Kao i u svakoj vezi imale smo i kriznih situacija. Uglavnom zbog njene ljubomore. Ali gledajući veze svojih prijatelja i poznanika zaključila sam da je naša poprilično idilična. Prošle smo sve testove od veze na daljinu do zajedničkog života. A statistike govore da tu parovi najviše padaju. Mama me upozoravala na početku da nije zdravo za vezu biti stalno skupa.
Mi smo evo nerazdvojne šest prekrasnih godina.

Ljubavi sretna ti godišnjica!

Objavljeno u 10:37 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

petak, 28.08.2015.

U braku s cimerom

(Preporuka za uz čitanje Divas)

Kao što je čest slučaj u državama trećeg svijeta, tako je i meni moj poslodavac ugovorio brak. Nitko me ništa nije pitao, samo su me jedan dan obavijestili da se sutra udajem. Očekivala sam, kao manje zlo, jednog životnog partnera. Kad ono poligamija. Dovedoše mi 4 partnera. Na sreću ili nesreću ostade samo jedan. Bračna idila traje već 7 mjeseci. Kada kažem idila mislim da je mom cimeru savršeno sa nama.
Ne znam zašto se "podrazumijeva" da mi čistimo stan? To što je on muško nije nikakvo opravdanje ni izgovor, jer kao prvo spol nema veze s tim koliko je netko uredan. Kao drugo nisam mu ja nitko i ništa doli cimerica. Jednako prljamo stan i jednako trošimo potrepštine. Draga i ja imamo podijeljene poslove među sobom. Mene mrzi prati i sušiti veš, nju neke druge stvari i tu smo se u stvari savršeno poklopile. Ali to ne znači da što draga vješa veš, a ja perem podove da on nikada ne mora oprati pod samo zato što ga ni ona nikada nije oprala. Primjera radi.
Draga i on su pet mjeseci bili ista smjena i naravno da ga je vozila s posla i na posao. Ona bi s njim ili bez njega svakako išla na posao i potrošila isto goriva, ali svejedno smatram da bi bio red u pet mjeseci da se barem jednom ponudio platiti gorivo. Nije. Zaboravio je i da ga je draga katkad vozila na posao ili dolazila po njega zbog kiše iako je ona imala slobodan dan.
Sapun za ruke ili ne koristi ili koristi naš, jer ga u sedam mjeseci nije kupio, kao ni toalet papir. Čak i loši muževi iznose smeće, našem cimeru to nije palo napamet niti jednom. Kavu, sol, šećer, biber, deterdžent za suđe i sl. se podrazumijeva da koristi naše. Draga i ja volimo popiti pivo i uvijek ga imamo u hladnjaku i bezbroj puta smo ga počastile istim. Obroke neću ni brojati. U Lijepoj točno znam koje marke namirnica koristim i volim. Ovdje se još uvijek pronalazim. Često se dogodi da kupim nešto što mi se ne svidi i to uredno dam cimeru kojem je sve odlično. Na raspolaganju mu je i naš ps3, mikrovalna i toster. U stanu je bilo kuhalo za vodu, ali njegova cura ga je koristila za grijanje mlijeka i pokvarila. Nije im palo na pamet da kupe novo.

I sve ovo gore napisano je malo i beznačajno. Ja sam jako pedantna osoba i poznavajući sebe čak i da cimi opere kupatilo meni to ne bi bilo dovoljno dobro i prala bi iza njega opet. Nema mi ništa draže nego staviti slušalice u uši i "razbacati" se po stanu, pa onda za kraj napraviti inventuru i sebe same. Nije poanta u tome. Nećemo, Bogu hvala, propasti za malo soli i deterdženta. Nego što je na stvari. Sjedimo prije dvadesetak dana kod susjeda i bivšeg cimera na rođendanu. Već pred fajront i susjedova cura lagano počinje spremati stan. Kako smo u toku rođendana ostali bez cuge mi smo donijele još našeg piva kojeg, kako sam i rekla, uvijek imamo u pripremi. Pita me M. hoće nam spakirati te prazne boce da ponesemo. Govorim joj da ne bude blesava i da sam umorna od vračanja boca. Vračam ih samo zato što mi ih je lakše vratiti nego bacati. Staklene boce su samo 8 centi. I na kraju moje rečenice cimer doda "Da, i moje boce uzimaju." . Da pojasnim radi se o 6 staklenih boca koje već dva mjeseca drži ispod sudopera i koje sam ja samo fino posložila u vrećicu da ne smrde.
Gospodin se nakon svega gore nabrojanog nama našao prigovarati za 6 boca. Točnije 48 centi.
Sutradan kada smo se svi naspavali i otrijeznili sam sjela i nabrojala mu sve stvari za koje mu nikada ne bi prigovorila. Bilo mu je neugodno ili sam tada barem tako mislila. Od tada je prošlo točno 26 dana još uvijek nije kupio ništa niti počistio stan.
Upravo suprotno, zabio nam je nož u leđa. Danas smo trebale ići pogledati jedan stan. Pitale smo ga želi li ići s nama ukoliko se nama ne svidi da ga uzme on, jer smo svi očajni za stanom. I danas dok smo mi još spavale naš dragi cimer je otišao i dogovorio se s gazdaricom da uđe u stan.

Što bi rekla ona stara narodna "Budi dobar - pojedi .....".

Objavljeno u 11:28 • Pucaj (15) • Isprintaj • #

utorak, 25.08.2015.

Ne znam ja ništa, ja sam ovdje biciklom!

Ja naprosto nemam sreće s prijevoznim sredstvima. Jučer sam gledala cijene avionskih karata za Lijepu i odlučila na godišnji ići limenom ptičicom. To za mene nije bila niti malo laka odluka. Znam da smo u 21. stoljeću i da to više nije takav bauk i da se može naći super povoljnih karata. Nije stvar u tome. Problem je što imam hipsofobiju iliti strah od visine. Zbog toga se u lunaparku nikada nisam vozila na ničemu što ide i metar u zrak. Držala sam se autića na sudaranje i igrala karike na marike. :) I eto sada se napokon odlučim suočiti sa svojim strahom. Čitam što, gdje, kako, kada i u oko mi uleti važna obavijest da putne isprave moraju vrijediti minimalno 6 mjeseci. Dragoj naravno osobna istječe za 4 mjeseca od planiranog puta.

Dragi naš Vito vratio se s popravka uz napomenu majstora da ga prodamo dok možemo. Nekako počinjem misliti da je isti savjet dobio i prethodni Vitin vlasnik.. Uglavnom. Danas sam radila 2,5 sata. Dragu sam, zbog pošteđivanja Vite, čekala još toliko. Stavljam stvari u gepek, zatvaram gepek, shvatim da sam ostavila ključ u gepeku. Bravo Superwoman! Ili samo woman...Ili nisam dostojna ni toga... I što mi drugo preostaje? Uzimam bicikli i juriš po rezervni ključ. Sreća pa sam iritantno pedantna osoba pa točno znam gdje je rezervni. Prelazim prvu etapicu puta i odjednom počnem verglati u prazno.

Može li se oprati mrlja od lanca?

Objavljeno u 19:06 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

nedjelja, 23.08.2015.

Sami stranci, a svi Bosanci.

(Preporuka za uz čitanje Maajka)

Na anketno pitanje u Njemačkoj "Mislite li da u Njemačkoj ima previše Bosanaca?" 10% je odgovorilo "Da", a 90% "Šo? Pa neka nas."

Situacija 1.

Jedna od prvih stvari koje napravite kada dođete u stranu zemlju je da kupite karticu za mobitel. Kod nas u Lijepoj odeš do jednog od Todorićevog tiska/pošte/banke/fotostudija/ičegasvene i kupiš start paket. Staviš karticu u mobitel, pošalješ aktivacijsku poruku i to je to. Ovdje pak ne! Prilikom kupnje kartice s vanjske strane paketa piše broj, tako da možete odabrati koji vam je najbolji. Mi smo se odlučile za Lebaru. Kako mi ne znamo jezik dovoljno da zovemo službu za korisnike taj posao pada na susjeda. Operater se javlja nakon trećeg poziva, osobna karta je pri ruci i registracija može početi. Dolazimo do dijela s imenom. Operater : "Was? Jane Doe? Pa tako reci brate!". Srbin :) I još nam je objasnio da ne moramo aktivirati nikakve pozive nego da sa Lebarom slobodno zovemo svoje u Lijepu na kućni telefon. 1 cent 1 minuta!

Situacija 2.

Treba na posao, a kiša pljušti kao iz kabla. Zovemo taxi u zadni čas. Uletimo unutra i kako sam od nas četvero ja najbolje znala jezik (onda zamislite koliko su ostali "znali") objašnjavam čovjeku gdje trebamo ići i nije mi jasno zašto on to već ne zna. Ovdje kada zovete taxi morate znati i svoju krvnu grupu. Manju provjeru rade na aerodromima. Nazovete taxi i morate im točno reći gdje da dođu, koliko vas ima i gdje idete. Znači ustala sam na lijevu, jedva sam operaterki uspjela objasniti koliko nas je, gdje idemo i gdje da nas pokupi, a sad sjedim u taxiju i čovjek ne zna gdje treba ići, a k tomu još i kasnimo. Opet objašnjavam gdje idemo. Šuti. I šuti. I šuti. I taman kada sam se htjela izderati da gukne bilo što da ne šuti on će mrtav hladan "Ne znan ja gdje je to." na čistom dalmatinskom.
Stariji čovjek, školski primjer Rvata, katolika iz dijaspore. Na ruci prstenčina, a na njoj grb s početnim bijelim poljem. Naježih se. Radnja se odvija uoči predsjedničkih izbora u Lijepoj pa Splići skače tlak dok priča o našim političarima.
Ima dovoljno godina za mirovinu. Ima dosta nekretnina u obje države. Voli otići "doli" malo na more, ali mu ne pada na pamet da se vrati doma.

Situacija 3.

Dvije minute od naše kuće nalazi se trgovina Penny. Na kasi radi mladić naših godina i zamijetila sam da mu na pločici s imenom (koje ovdje svi nose svuda) piše prezime i u prezimenu slova Ž i Ć. Ovaj je naš, pomislih, ali ništa, ni riječi. Stotinu puta on je bio na kasi kada smo išle u trgovinu, a kako nemamo vlastoručni potpis na poleđini kreditne kartice uvijek moramo predočiti osobnu. I dotični Žć morao je znati od kud smo. Kad god smo bile na kasi namjerno smo pričale bilo što samo da čuje naš govor. Ništa. Onda jednog dana poznata scena. Prilazimo kasi, Žć prilazi i s osmijehom od uha do uha pita nas "Kako ste?". Nije to bio ni Hrvatski ni Srpski ni Bosanski. Bio je to google balkanski. Znate ono kad u google prevoditelj ukucate nešto pa onda poslušate izgovor. Dečko je sve te mjesece učio 5 riječi da nam se može obratiti na "našem". :)

Situacija 4.

Mjesto radnje U bahn. Prvi susred s tim čudom. Draga i ja maksimalno koncentrirane pokušavamo shvatiti gdje trebamo izaći. Unutra puno ko čep. Malo dalje od nas stoje dva dečka. Jedan ne prestaje buljiti u mene. Uspijeva se odvaži i priđe.
Er : "Wie gehts?"
Ich: "Sehr gut. Danke!"
Er : "Bla bla, bla i bla bla"
Ich: "Sorry i don't understand".
Er : "Where are you from?"
Ich: "Croatia!"
Er : "Ma daj nemoj zezat. Moj otac je iz Splita, ali ja ne znam Hrvatski." (također na google dalmatinskom)

Eto što reći. Split je vidio samo na globusu, ali svejedno mu je galebarenje u krvi.


Situacija 5.

Prvi put smo u Nürnbergu. Obavile smo dobar shoping. Pojele najfinije kobase u najtvrđem kruhu. Sada lagano šetamo i nadamo se da ćemo na koncu pronaći auto. Prolazimo kroz ulicu sv. Kave očito jer su terase pune, a miris kave omamljuje. Prolazimo pored jednog od mnogobrojnih kafića i gotovo u isti glas počinjemo pjevušiti pjesmu koja je dopirala iznutra. "Nisu to kiše to nebo plače...". I tek onda mi do mozga dolazi da nismo u Lijepoj nego u Njemačkoj i da smo upravo nabasale na "naš" birc. Memoriramo lokaciju i obećajemo si da drugi puta dolazimo ovdje na kavu.

Objavljeno u 15:53 • Pucaj (7) • Isprintaj • #

petak, 21.08.2015.

Ti si kćeri tatin sin!

(Preporuka za uz čitanje Elemental)

Simptomi starenja :

- mlađi brat ti je završio srednju
- za ručkom razmišljaš što ćeš sutra kuhati
- ne možeš se sjetiti kada si zadnji puta igrala skrivača
- uvod u rečenicu ti je "u moje vrijeme"
- na poslu se pokušavaš sjetiti jesi li ugasila peglu
- dobivaš pozivnice za svadbu od školskih kolega
- mama te pita za savjet
- osamnaestogodišnjake nazivaš djecom
- prijateljica ti javi da je trudna...

Slabo se sjećam vrtića. Kroz maglu vidim trošnu zelenu ogradu i lik tete. Ne pamtim joj ime. Općenito imam problem s imenima. Vidim lica neke djece i to je sve. Nje se iz vrtića ne sjećam, ali znam da smo se već tamo skompale. Druženje se nastavilo u osnovnoj, na treninzima, srednjoj pa do danas. Nikada nismo bile najbolje prijateljice. Možda smo zato i opstale.
Njena sestra je najbolja prijateljica moje drage pa je zadnjih nekoliko godina naše druženje bilo intenzivnije. Ne slažem se s njom u iks stvari. Ona je odabrala neki svoj put meni posve stran. I ne znam zašto mene to ljuti kada je u suštini loša jedino po samu sebe. Pretpostavljam zato što mi je stalo. Uvijek me raduje kava s njom. Dobro je društvo. Jedni od najboljih provoda vežu se uz nju. Lijepo je imati prijatelja koji će popiti kavu s tvojom mamom kada si ti daleko. Važno mi je da znam roditelje svojih prijatelja i da moja mama zna moje društvo.
I onda jednog dana javi da je trudna. Ona s kojom sam bježala od policije (ništa ozbiljno ). Ona s kojom sam gradila kućicu od pet cigli i tri daske. Ona s kojom sam na prevaru prvi puta markirala sat. Ona s kojom dijelim toliko lijepih i ružnih uspomena. Ne ide mi to nikako u glavu. Pa ona je još dijete. Ja sam još dijete. Ili nismo više djeca?



Kada se to dogodilo? Ja još uvijek tu i tamo zaigram nogomet. Imam ps3 i tamagotchija na mobitelu. Obožavam gledati crtane filmove. Ja sam veliko dijete, a moji prijatelji imaju djecu.

Danas je javila da će biti curica. I prvo mi je na pamet pao film Mi nismo anđeli i tata Nikola. hihi Draga i ja smo navijale za dečka jer smo zaključile da za njih ima boljih igrački. Ma nema to veze sa seksizmom. Ne smatram da dečki bolje prolaze u životu. Sve ovisi tko se kako postavi. Jednostavno više volim action man-a od barby!

Jednom davno u Dalmaciji čovjek dobio kćer, a nadao se sinu. Da ga utješi prijatelj mu reče "Ma ne brini, ako sad nema miška dobit će ga kad naraste". True story!

Ne mogu dočekati bebicu. Biti će to prva beba u društvu. Postati ću tipična teta iz Njemačke haha
D me smatra za jako maštovitu i kreativnu osobu pa me zamolila za pomoć oko odabira imena. Još od kada se prikazivala serija Ljubav u zaleđu sa sestrama Sašom, Matijom i Vanjom sam zaljubljena u ta unisex imena za cure. Favorit mi je Matija. Zamišljam jednu lijepu, ambicioznu i samostalnu mladu ženu koja zrači samopouzdanjem.
Proučila sam i značenja imena i tu mi je za oko zapala Nika - pobjeda.

Imate li vi djecu? Kako ste odabrali ime?

Objavljeno u 16:23 • Pucaj (14) • Isprintaj • #

četvrtak, 20.08.2015.

Trči vrime, cvili maska.....ča je život vengo fantazija?

(Preporuka za uz čitanje HP)

Danas je točno 8 mjeseci od kada smo prvi puta stupile na teritorij Njemačke. Iskusile smo i zimu i proljeće i ljeto, a kako trenutno stvari stoje, i jesen. Prvi dojmovi nisu bili obećavajući. Sreća u nesreći je da su se svi cimeri iz prijašnjeg posta iselili iz stana. Neki su se vratili u Hrvatsku, neki su našli druge poslove. Zamijenili su ih novi cimeri, ali nakon tjedan dana i oni su otišli. Ništa niste pogriješili ako ste upravo pomislili da nam je kuća kao kolodvor. Znači trenutno smo u kući K iz Hr, draga i ja. Mir i tišina, a kuća čista i uredna! Mjesec i pol dana djelile smo krov i sa jednim, pazite sad, Rumunjem iz Španjolske koji trenutno živi u Njemačkoj. Ne zna engleski. Zna rumunjski i španjolski. Ima nešto premoćno u tom španjolskom. Kada bi jezik imao fizički izgled mislim da bi španjolski zračio seksipilom. Napokon se isplatilo gledati Esmeraldu, Marisol i ostale Prisionere. :) Ne, nije se ispostavilo da je sam svoj otac. Ispostavilo se da je totalni nečovjek, a otac mu je na Siciliji član poznate Cosa nostre..

Nakon tri mjeseca bicikliranja i pješačenja po snijegu čovjek bi pomislio da možemo preći u profesionalne bicikliste. Ne! Ni za jednu jedinu stepenicu nismo podignule kondiciju. U stvari, pao je dogovor, ili kupujemo auto ili se vraćamo doma. Ni jedna se nije htjela vratiti, pa smo kupile auto. Polovan dakako. Čak nas je uspješno dovezao do Hrvatske na zasluženi godišnji. Vraćajući se natrag za Njemačku našeg malog, crnog ljubimca uhvatila je neka viroza i jednostavno je stao. Negdje u Austriji gdje je i Bog rekao laku noć.. Nisam ni mislila da kod nas nešto može proći tako olako bez prethodne kalvarije. Dobra cijena, dizel, samo jedan vlasnik prije nas, devet godina, pa k tomu još i crn. E pa neće da može! To što smo taj dan doživjele i proživjele ne želim spominjati niti misliti na to nikada više. Agonija je trajala mjesec dana, a onda je jednoga dana ozdravio i vratio se kući. Sreća nije dugo trajala. Prije nekoliko dana, vozeći 30 na sat, išle smo na posao. Ničim izazvan opet je stao. Sada pjevušimo back to black dok lagano pedalimo.

Katkad pomislim da je možda ipak voljeti grijeh i da nas Svevišnji kažnjava. Ne znam...

Zbog svih čuda doživljenih i proživljenih s njim pronalazak stana pao je u drugi plan. Opet smo na pozitivnoj nuli, a za ulazak u stan traže se pozamašne kaucije. Trebam li napomenuti da je jako teško naći namješten stan? Švabo je to. :)
Doduše, imaju dobrih ponuda što se namještaja tiče. Npr. uz kupnju trosjeda na razvlačenje na poklon dobijete još 11 kućanskih aparata i to sve za samo 200 €! Ako uzmemo u obzir da je samo usisavač 50 € onda je to pravo dobra ponuda.
Nedavno smo išli u razgledavanje dvosobnog stana. Ulazimo u podrum kuće preuređenog u nenamješten stan. Kuhinja može proći. Patim od prozora u kuhinji kroz koji ću gledati prirodu dok pravim ručak ili perem suđe. Ali da gledam u zid i stepenice baš i nisam imala uplanu. Slijedi soba za rublje. Ako ikada budete živjeli u Njemačkoj znajte da je ovdje valjda zakonom zabranjeno sušiti rublje u stanu! Perilica za rublje mora imati sama svoju sobu, a djeca i kućni ljubimci se mogu malo stisnuti u ostatku stana. Što već dokazuje sljedeća prostorija zvana spavaća soba?! Odokativno sobica dva sa dva. Na jednom kraju dva prozora različitih oblika i dimenzija, paralelno s njima ulazna vrata. Ostaju nam dva čista zida. Ukratno morali bi birati hoćete li u sobu staviti krevet ili ormar. Za oboje bi morali imati polu francuski krevet i ormar s kliznim vratima. Druga spavača je odlična, prostrana sa fino raspoređenim prozorima. O dnevnom boravku ću samo reći da nisam ni primjetila da sam u njemu dok gazdarica nije pitala kako nam se sviđa. Izgleda kao mrvicu veće predsoblje. I opet prozori? Jednostavno sam glupa i ne shvaćam u čemu je štos s različitim prozorima na istom zidu. Kupaonica čist ok. Rekli smo da ćemo se javiti. A svi znamo što znači kada nakon razgovora za posao potencijalni poslodavac kaže da će se javiti. :)
Posao je dobar. Ništa prezahtjevno i stvarno tko god želi može naći posao u bilo kojem od lanaca brze hrane. Možda nije ono za što ste se školovali, ali je posao i plača je dobra i redovita. Ako ništa barem polako učite jezik dok tražite novi posao. Prvih mjesec dana smo govorile da je ovaj posao samo privremen dok malo ne savladamo jezik da možemo tražiti dalje. Sada mi se baš i ne žuri više. Zicer je zicer. :)

Eto u tri posta uspjela sam strpati 8 mjeseci. Ne znam tješi li me ili me plaši koliko vrijeme brzo leti?

Objavljeno u 13:12 • Pucaj (5) • Isprintaj • #

utorak, 18.08.2015.

Dome, slatki dome?!

(Preporuka za uz čitanje TS Zvona)

Šest ujutro. Čekamo na stanici. Valjda. Tri puta sam pitala šofera gdje smo, tvrdio je da smo na autobusnom kolodvoru. Nije se tako činilo. Nismo ni došle, a već smo shvatile koliko se Njemačka i Hrvatska razlikuju. Menadžerica dolazi po nas. Tako barem draga tvrdi, ja sam dugo mislila da je menadžer došao po nas... Do odredišta imamo 40-tak km pa uspijevam pobijediti strah zvani engleski jezik.
Sram me priznati, ali nakon osam godina učenja njemačkog (4 u osnovnoj i 4 u srednjoj) u mojoj glavi nije ostalo ništa osim brojeva. Jednostavno mi nije zvučao lijepo, a ni profesori nisu napravili ništa da ga zavolim. Engleski sam dobila tek u prvom srednje. Moj brat je upravo kretao u prvi osnovne i, po novom sustavu, odmah dobio engleski jezik. Moje i njegove lekcije bile su potpuno iste, samo što su njegove bile malo šarenije. Dakle, u Njemačku dolazim sa, nikad naučenim, njemačkim jezikom i kompleksom engleskog. Srećom za ovaj posao jezik nije bio uvjet. Dovoljno je bilo poznavanje engleskog.
Prolazimo pored budućeg radnog mjesta. Onih "samo 10 km od kuće do posla" mi se više ne čini kao mačji kašalj. Ulazimo u kuću. Dočekuje nas, ni više ni manje, nego Hrvatica. Drugi cimer iz susjedne nam BiH spava kao i još jedna sunarodnjakinja.Četvrti cimer, također iz Hr je trenutno na Urlaubu. Menađer/ica odlazi i ostavlja nam jedan dan prilagodbe. Dok cimi kuha kavu promatram kuću. Raspored prostorija upravo onakav kakvog, danas sutra, želim u vlastitom stanu. Velika kuća s jednako velikom terasom. Interneta naravno nema. Nisam ovisnica o netu, ali u stranoj zemlji svakako dobro dođe. Kuhinja prljava. U hodniku smrdi kao da još uvijek nisu pronašli sve sudionike igre skrivača. Tuš i toalet Bože pomozi! Ulazimo u našu sobu i kao 7 patuljaka zaključujemo da je netko spavao u našem krevetu. Netko jako prljav..
Dolazeći ovamo zapazila sam da je Kika svega 2 minute pješice od nas pa odlazim kupiti posteljinu.
Napokon naspavane dočekale smo cimere da dođu s posla. Razgovor koji je uslijedio nije bio niti malo ugodan. Cimeri nisu imali niti jednu lijepu riječ o poslu. Da smo njih slušale istim busom bi se vratile kući. Srećom naučila sam da sama gradim vlastito mišljenje o nečemu ili nekome, a ne da kopiram tuđe, jer svi smo različiti. Cimeri su bili ogorčeni agencijom preko koje su došli i tu ih jedino mogu shvatiti. Njih nitko nije upozorio na 10 km biciklom ili pješice (ovisno o vremenskim uvjetima). Žalili su se da su nenaspavani i da imaju malo radnih sati. A vrijeme je pokazalo da su neispavani jer po cijelu noć piju u kuhinji i nitko ne može spavati od njih. Imaju malo sati jer nisu tražili da rade duže.
Ljudi misle da je Njemačka obećana zemlja i da će čim pređu granicu biti bogati i uspješni. Zaborave da do jučer nisu niti imali posao...

Objavljeno u 19:51 • Pucaj (8) • Isprintaj • #

nedjelja, 16.08.2015.

Prvi put je najteže

(Preporuka za uz čitanje HP )

Bilo je dva sata iza ponoći. Nas četvero odlučilo je, nakon toliko piva, otići nešto pojesti. Dok smo tako sjedili i
čekali jelo započeli smo, sad već tradicionalni kafanski razgovor, što i gdje raditi?
- "Jesi vidjela status od Jane Doe? Traži ljude za posao u Njemačkoj." - odjednom će A.
Ostatak razgovora pravili smo popis stvari koje moramo spakirati u kofere. Razrađivali plan i program kako reći svojima. Ukratko stvar je bila riješena! Sutra kada se naspavamo idemo za Njemačku. Tako utješeni, punog stomaka i sretnih misli otišli smo kućama. Nedjelja me uvijek probudi ranije od planiranog. Prije nego sam i otvorila oči kroz glavu mi je proletio sinoćnji razgovor. I premda sam u to vrijeme već dugo sa dragom gledala kako se dočepati posla u inozemstvu ova ideja uhvatila me totalno nespremnu. Kažu pazi što želiš,može ti se ostvariti! Dobrih pola sata sjedila sam u krevetu s rukama iznad tastature, spremna javiti se Jane Doe.Pitala sam o čemu se radi i odgovor je stigao u rekordnom roku. Bio je to odgovor bez šminke, tako je kako je, uzmi ili ostavi. I premda mi se baš i nije svidjelo sve što mi govori bilo mi je drago da ne zvuči presavršeno da bi bilo istinito. Ukratko, Jane radi u jednom poznatom lancu brze hrane (u nastavku teksta služiti ću se velikim slovom B kao burger) u Njemačkoj i sada su se otvorila još dva radna mjesta. Ne bi radile na istom mjestu. Ona bi bila udaljena od nas cca 100 km. Mi bi od kuće do posla imale desetak kilometara biciklom, jer se nalazi na autocesti. Bruto plaća oko 1300 e. Nema muke oko traženja stana jer B već ima kuću za radnike po cijeni od
250 e. Jesam spomenula da je u vrijeme našeg dopisivanja vani padao snijeg, a Božić kucao na vrata? Poslala sam kratku poruku dragoj "Jel idemo u Njemačku?". Stigao je još kraći odgovor "Idemo.". Poslah i drugi upit uz napomenu da ne nastavljam šalu od sinoć nego da Jane već čeka naš odgovor da može pričati sa šefom. Opet sam dobila odgovor "Idemo.". Pošto sam veliki šaljivdžija mislila sam da draga i dalje ne shvaća ozbiljnost stvari te sam ju odlučila nazvati i sve fino objasniti. Ona je i dalje bila ustrajna u svom odgovoru. Iznenadila me i ohrabrila njena odlučnost te sam jednostavno napisala Jane da se dogovori sa šefom i javi nam detalje što ponijeti i gdje i kada doći. Teži dio je tek slijedio. Trebalo je reći mami da, tek što sam došla kući sa još jedne sezone, već idem dalje. Ovoga puta na neodređeno vrijeme. Navikla je majka da me nema. Sa osamnaest sam prvi puta otišla od kuće na dvije godine. Kratko sam bila kući i opet otišla na dvije godine. Zatim su uslijedile dvije ljetne sezone od po 4 mjeseca, ali unatoč svom tom odsustvu nisam znala kako joj saopćiti ovo. I to baš sada kada se toliko radovala da ćemo napokon neki blagdan provesti zajedno. Nakon šoka, plakanja i ljutog zaključka da više neće slaviti Božić uslijedila je tišina. Najgora je tišina. Znala je da tražimo posao vani i duboko u sebi bila je svjesna da ćemo ga na koncu i naći, ali svejedno je uvijek šok ćuti takvu vijest. Na sreću imali smo rok od tri dana da se spakiramo i krenemo, pa nije bilo previše mjesta plakanju. Sad već tradicionalno mama i brat su stajali u hodniku i čekali da se pozdravim sa svojom sobom i najdražom tigricom. Uvijek mi najteže pada pozdraviti se s njim i uvijek mi on najviše nedostaje. Možda zvuči glupo da mi pored ljudi najviše nedostaje životinja, ali nekako, sa bližnjima sam uvijek u kontaktu gdje god bila. Hvala Bogu na tehnologiji! Ali s njim...eh Prvi puta u životu popila sam tabletu za smirenje i stvarno ne znam što bi da nisam. Pomogla mi je da prespavam cijeli put. Probudih se u Nürnbergu. Probudih se u nečijem tuđem životu...

Objavljeno u 11:05 • Pucaj (11) • Isprintaj • #

subota, 15.08.2015.

Predgovor

(Preporuka za uz čitanje Đole)

Volim čitati knjige, ali sam strašno izbirljiva prilikom traženja štiva. Kako ne sudim po koricama i od kad sam
shvatila da naslov nije nikakav uvod u knjigu, predgovor mi je najbolji prijatelj! Volim taj mali uvod. Volim onaj
osjećaj posebnosti kada misliš da se pisac obraća samo tebi!

Nije ovo spomenar da bih pisala ime, prezime, datum rođenja, najdražu boju i sve što već ide. Možda vaša iritantna susjeda ima isto ime kao ja i ne možete se oteti tom dojmu. Možda vam je netko s mojim prezimenom značio previše
u prošlosti. Možda znate ponešto o psihologije i ne svidi vam se moj izbor boje. Stoga nećemo riskirati. :)

Ono što vi trebate znati je da mi ovo nije prvi blog. Spadam u onu generaciju koja je kradom, pod satom informatike,
pisala svoje prve postove. Toliko sam stara da sam imala birotehniku u školi i toliko sam mlada da sam bila zadnja generacija koja je imala taj bučni predmet. Naravno da je moj prvi blog bio prepun tinejdžerske drame i svega onoga
što sada muči moga brata, a meni izgleda smiješno. Onda sam se našla na velikoj prekretnici u životu. Kraj srednje i odlazak na fakultet stotinjak kilometara od rodnoga grada. Prvu godinu dana nisam imala net i tako je blog pao u drugi, treći i četvrti plan. Kada sam opet uspostavila vezu sa virtualnim svijetom i htjela nastaviti pisati blog odjednom mi se
činio glupim. Uslijedili su šok i nevjerica. Što mi bi da pišem takve gluposti? Blam blamova! Mrzila sam ga, ali rak u
meni nije dozvolio da ga deaktiviram i hvala mu na tome! Katkada kada se osjećam posebno glupo pročitam neki od
starih postova, čisto da se podsjetim da koliko god to nama neprimjetno bilo ili koliko god to ne htjeli, svi odrastamo, sazrijevamo i učimo na greškama. I tako se rodio moj drugi blog. Starija i iskusnija odlučih da ovoga puta moji postovi
moraju biti korisni ljudima. Informirala sam ljude i dijelila savjete o svemu što znam. Pisala zanimljivosti o dragim mi
gradovima, savjetovala kako odabrati najbolje mjesto za krletku i sl. Nije to bio loš blog, ali i njega sam prerasla.
Mislila sam da to što sam otišla u drugi grad daleko od mame, sama perem i peglam robu, kuham (ili barem pokušavam), raspolažem novcem i nikome ne polažem račune, znači da sam odrasla.

Od tada je prošlo šest godina i mogu vam reći da još uvijek nisam odrasla. Sada sam osoba u dugoj i sretnoj vezi.
Sada sam osoba koja razmišlja o budućnosti. Ne budućnosti od nekoliko dana ili mjeseci. Nego budućnosti zauvijek.
I kako nije teško zaključiti da u Lijepoj našoj budućnosti nema ni za onih nekoliko mjeseci pala je jedna od najaktualnijih
odluka - budućnost potražiti u drugoj državi.

Ovoga puta nemam nikakav plan. Kao što u nazivu piše "što na umu to na drumu" tako će i biti. Truditi ću se redovito pisati postove o svemu. Znam da trenutno svi gledaju kako da pronađu posao u inozemstvu i da vas sve zanima iskustvo onih koji su već tamo tako da će i to biti jedna od tema bloga.

Neka bude treća sreća! :)

Objavljeno u 14:03 • Pucaj (4) • Isprintaj • #