nedjelja, 16.08.2015.
Prvi put je najteže
(Preporuka za uz čitanje HP )
Bilo je dva sata iza ponoći. Nas četvero odlučilo je, nakon toliko piva, otići nešto pojesti. Dok smo tako sjedili i
čekali jelo započeli smo, sad već tradicionalni kafanski razgovor, što i gdje raditi?
- "Jesi vidjela status od Jane Doe? Traži ljude za posao u Njemačkoj." - odjednom će A.
Ostatak razgovora pravili smo popis stvari koje moramo spakirati u kofere. Razrađivali plan i program kako reći svojima. Ukratko stvar je bila riješena! Sutra kada se naspavamo idemo za Njemačku. Tako utješeni, punog stomaka i sretnih misli otišli smo kućama. Nedjelja me uvijek probudi ranije od planiranog. Prije nego sam i otvorila oči kroz glavu mi je proletio sinoćnji razgovor. I premda sam u to vrijeme već dugo sa dragom gledala kako se dočepati posla u inozemstvu ova ideja uhvatila me totalno nespremnu. Kažu pazi što želiš,može ti se ostvariti! Dobrih pola sata sjedila sam u krevetu s rukama iznad tastature, spremna javiti se Jane Doe.Pitala sam o čemu se radi i odgovor je stigao u rekordnom roku. Bio je to odgovor bez šminke, tako je kako je, uzmi ili ostavi. I premda mi se baš i nije svidjelo sve što mi govori bilo mi je drago da ne zvuči presavršeno da bi bilo istinito. Ukratko, Jane radi u jednom poznatom lancu brze hrane (u nastavku teksta služiti ću se velikim slovom B kao burger) u Njemačkoj i sada su se otvorila još dva radna mjesta. Ne bi radile na istom mjestu. Ona bi bila udaljena od nas cca 100 km. Mi bi od kuće do posla imale desetak kilometara biciklom, jer se nalazi na autocesti. Bruto plaća oko 1300 e. Nema muke oko traženja stana jer B već ima kuću za radnike po cijeni od
250 e. Jesam spomenula da je u vrijeme našeg dopisivanja vani padao snijeg, a Božić kucao na vrata? Poslala sam kratku poruku dragoj "Jel idemo u Njemačku?". Stigao je još kraći odgovor "Idemo.". Poslah i drugi upit uz napomenu da ne nastavljam šalu od sinoć nego da Jane već čeka naš odgovor da može pričati sa šefom. Opet sam dobila odgovor "Idemo.". Pošto sam veliki šaljivdžija mislila sam da draga i dalje ne shvaća ozbiljnost stvari te sam ju odlučila nazvati i sve fino objasniti. Ona je i dalje bila ustrajna u svom odgovoru. Iznenadila me i ohrabrila njena odlučnost te sam jednostavno napisala Jane da se dogovori sa šefom i javi nam detalje što ponijeti i gdje i kada doći. Teži dio je tek slijedio. Trebalo je reći mami da, tek što sam došla kući sa još jedne sezone, već idem dalje. Ovoga puta na neodređeno vrijeme. Navikla je majka da me nema. Sa osamnaest sam prvi puta otišla od kuće na dvije godine. Kratko sam bila kući i opet otišla na dvije godine. Zatim su uslijedile dvije ljetne sezone od po 4 mjeseca, ali unatoč svom tom odsustvu nisam znala kako joj saopćiti ovo. I to baš sada kada se toliko radovala da ćemo napokon neki blagdan provesti zajedno. Nakon šoka, plakanja i ljutog zaključka da više neće slaviti Božić uslijedila je tišina. Najgora je tišina. Znala je da tražimo posao vani i duboko u sebi bila je svjesna da ćemo ga na koncu i naći, ali svejedno je uvijek šok ćuti takvu vijest. Na sreću imali smo rok od tri dana da se spakiramo i krenemo, pa nije bilo previše mjesta plakanju. Sad već tradicionalno mama i brat su stajali u hodniku i čekali da se pozdravim sa svojom sobom i najdražom tigricom. Uvijek mi najteže pada pozdraviti se s njim i uvijek mi on najviše nedostaje. Možda zvuči glupo da mi pored ljudi najviše nedostaje životinja, ali nekako, sa bližnjima sam uvijek u kontaktu gdje god bila. Hvala Bogu na tehnologiji! Ali s njim...eh Prvi puta u životu popila sam tabletu za smirenje i stvarno ne znam što bi da nisam. Pomogla mi je da prespavam cijeli put. Probudih se u Nürnbergu. Probudih se u nečijem tuđem životu...
Objavljeno u 11:05 • Pucaj (11) • Isprintaj • #
