Marketing
Dome, slatki dome?!
(Preporuka za uz čitanje TS Zvona)
Šest ujutro. Čekamo na stanici. Valjda. Tri puta sam pitala šofera gdje smo, tvrdio je da smo na autobusnom kolodvoru. Nije se tako činilo. Nismo ni došle, a već smo shvatile koliko se Njemačka i Hrvatska razlikuju. Menadžerica dolazi po nas. Tako barem draga tvrdi, ja sam dugo mislila da je menadžer došao po nas... Do odredišta imamo 40-tak km pa uspijevam pobijediti strah zvani engleski jezik.
Sram me priznati, ali nakon osam godina učenja njemačkog (4 u osnovnoj i 4 u srednjoj) u mojoj glavi nije ostalo ništa osim brojeva. Jednostavno mi nije zvučao lijepo, a ni profesori nisu napravili ništa da ga zavolim. Engleski sam dobila tek u prvom srednje. Moj brat je upravo kretao u prvi osnovne i, po novom sustavu, odmah dobio engleski jezik. Moje i njegove lekcije bile su potpuno iste, samo što su njegove bile malo šarenije. Dakle, u Njemačku dolazim sa, nikad naučenim, njemačkim jezikom i kompleksom engleskog. Srećom za ovaj posao jezik nije bio uvjet. Dovoljno je bilo poznavanje engleskog.
Prolazimo pored budućeg radnog mjesta. Onih "samo 10 km od kuće do posla" mi se više ne čini kao mačji kašalj. Ulazimo u kuću. Dočekuje nas, ni više ni manje, nego Hrvatica. Drugi cimer iz susjedne nam BiH spava kao i još jedna sunarodnjakinja.Četvrti cimer, također iz Hr je trenutno na Urlaubu. Menađer/ica odlazi i ostavlja nam jedan dan prilagodbe. Dok cimi kuha kavu promatram kuću. Raspored prostorija upravo onakav kakvog, danas sutra, želim u vlastitom stanu. Velika kuća s jednako velikom terasom. Interneta naravno nema. Nisam ovisnica o netu, ali u stranoj zemlji svakako dobro dođe. Kuhinja prljava. U hodniku smrdi kao da još uvijek nisu pronašli sve sudionike igre skrivača. Tuš i toalet Bože pomozi! Ulazimo u našu sobu i kao 7 patuljaka zaključujemo da je netko spavao u našem krevetu. Netko jako prljav..
Dolazeći ovamo zapazila sam da je Kika svega 2 minute pješice od nas pa odlazim kupiti posteljinu.
Napokon naspavane dočekale smo cimere da dođu s posla. Razgovor koji je uslijedio nije bio niti malo ugodan. Cimeri nisu imali niti jednu lijepu riječ o poslu. Da smo njih slušale istim busom bi se vratile kući. Srećom naučila sam da sama gradim vlastito mišljenje o nečemu ili nekome, a ne da kopiram tuđe, jer svi smo različiti. Cimeri su bili ogorčeni agencijom preko koje su došli i tu ih jedino mogu shvatiti. Njih nitko nije upozorio na 10 km biciklom ili pješice (ovisno o vremenskim uvjetima). Žalili su se da su nenaspavani i da imaju malo radnih sati. A vrijeme je pokazalo da su neispavani jer po cijelu noć piju u kuhinji i nitko ne može spavati od njih. Imaju malo sati jer nisu tražili da rade duže.
Ljudi misle da je Njemačka obećana zemlja i da će čim pređu granicu biti bogati i uspješni. Zaborave da do jučer nisu niti imali posao...
Post je objavljen 18.08.2015. u 19:51 sati.